Minuccio Minucci (1551.-1604.) važna je osoba hrvatske, njemačke i talijanske povijesti. Kao doktor obaju prava obnašao je visoke dužnosti u papinskoj diplomaciji ponajprije u Njemačkoj, a zatim i u Španjolskoj, te u Rimu. Osobito se istaknuo u Ratu za Köln (1583.-1587.), kada ga je papa Grgur XIII. poslao kao povjerenika najjačem europskom vladaru Filipu II. kako bi ga uvjerio u potrebu španjolske intervencije na Rajni.

Kao zastupnik Pape i bavarske kuće Wittelsbach sudjelovao je u carskim saborima u Regensburgu 1576., odnosno u Augsburgu 1582. godine te je u svojim izvješćima ostavio važna povijesna svjedočanstva o njemačkim, španjolskim i talijanskim prilikama. Djelovao je kao savjetnik kod navedene bavarske kuće u Münchenu i dinastije Este u Modeni. Njemačke vjerske i političke prilike često su ga vodile na putovanje u Rim, u kojemu se istaknuo kao jedan od najboljih poznavatelja prilika u Carstvu.

Nakon što je zaređen za svećenika 1587. godine u Pragu, sljedećih se godina brzo uspinjao u rimskoj kuriji, te je početkom 1590-ih postao tajnik Njemačke kongregacije, zadržavši i dalje službu savjetnika bavarskih vladara. Dolaskom pape Klementa VIII. 1592. godine, imenovan je za tajnika odjela Državnog tajništva (Secretaria di Stato) za Njemačku i Istočnu Europu koju je također dobro upoznao tijekom diplomatske služne u Njemačkoj i Rimu. Ta je dužnost postala osobito važna kada je 1593. godine, bitkom kod Siska, počeo dugotrajni habsburško-turski rat, koji je zaokupio papinsku diplomaciju.

Minucci je ispred Državnog tajništva dobio zadatak da u protuturski savez uključi Veneciju, Poljsku, Rusiju, dunavske kneževine, čak i krimske Tatare. Budući da se Venecija nije htjela obavezati i ući u rat, njegova Istočna politika doživjela je poraz. Istovremeno se zamjerio habsburškoj struji u Rimu jer je u Carstvu zagovarao bavarske interese, a u Francuskoj pomirenje s protestantskim kraljem Henrikom IV., kada je prihvatio katoličku vjeru. U okruženju različitih kurijalnih frakcija povukao se izvan Rima, da bi napokon, 1596. godine prihvatio katedru zadarskoga nadbiskupa na kojoj je ostao sve do svoje smrti 1604. godine.

Zadar Minucciju mu nije bio nepoznat jer je u gradu boravio kao mladić, od 1568. do 1570. godine, kod njegovoga strica nadbiskupa Andrije Minuccija. U Zadru je novi nadbiskup nastojao provesti crkvenu reformu po načelima Tridentskog koncila. Nakon provedene vizitacije 1597., godinu dana kasnije organizirao je dijecezansku sinodu koja je potvrdila provedbu novih koncilskih pravila. Minucci je djelovao u narušenom političkom ambijentu u ozračju rastućeg političkog sukoba između Venecije i Rima. Već 1599. godine zamolio je kuriju da ga razrješi dužnosti, navodeći narušeno zdravlje. Slijedeću je godinu gotovo u cjelosti proveo u rodnim Seravallama, a pred kraj 1602. godine zauvjek je napustio Zadar otišavši u Njemačku, u novu papinsku misiju. U zimi 1604. godine razbolio se tijekom djelovanja na Rajni u pa je u ožujku iste godine preminuo.

Sahranjen je u Münchenu. Premda je ostavio veliku arhivsku ostavštinu od 40 kutija u Njemačkom povijesnom institutu u Rimu (Deutsches Historisches Institut in Rom) tek je ovom knjigom našeg uglednog povjesničara prof. dr. Josipa Vrandečića dobio zasluženu znanstvenu monografiju. Razlog nedovoljnog interesa za Minuccija je u njegovoj političkoj zauzetosti za interese Svete stolice i koncilske Obnove. Habsburzi su ga smatrali „čovjekom Venecije“ i Bavarcem.

Za njemačke je povjesničare Minucci bio čovjek Rima, koji se aktivno borio protiv protestanata. Za Hrvate je pak neprijatelj uskoka, koje je romantična historiografija prikazivala nacionalnim junacima. Osim toga, u vrijeme postmoderne, tema istaknutog katoličkog prelata uključenog u prve redove protiv reformacije i islama, politički je osjetljiva, osobito za one koji smatraju da historiografija mora biti društveno angažirana i slati relevantne poruke u duhu vremena.

Budući da se uglavnom radi o njegovoj službenoj i privatnoj korespondenciji, Minuccijeva ostavština može se smatrati europskim nacionalnim blagom, jer nam pruža detaljni uvid u onodobne vjerske prilike u Njemačkoj, šire europske političke i konfesionalne prilike, i konačno zadarsku situaciju na prijelazu 16. u 17. stoljeće. Njegova nam zadarska pisma upućena na brojne adrese od kojih je najzanimljivija ona državnog tajnika Aldobrandinija, svjedoče o jadranskim, europskim te pogotovo zadarskim prilikama, te nam tako pružaju dragocjen uvid u lokalne gradske prilike. Sadržaj pisama može se dopuniti njegovim vizitacijama, sinodalnim zaključcima, te izvješćima Papi Ad limina.

Vrlo su zanimljive informacije o gradu na granici te o Minuccijevim doticajima s muslimanima pred gradom, koji su svakodnevno navraćali u Zadar. Autor je tijekom višegodišnjih arhivskih istraživanja u navedenom njemačkom povijesnom institutu u Rimu, u Tajnom Vatikanskom arhivu, u Državnom arhivu u Veneciji i Modeni te onom u Zadru uspio prikupiti građu o Minucciju, i na osnovu građe zaokružiti opsežnu Minuccijevu biografiju. Važnost ovog projekta je uočila Hrvatska zaklada za znanost koja je autoru, ujedno voditelju navedenog projekta, u sklopu kojega je knjiga nastala, omogućila završna arhivska istraživanja u Rimu.

U sklopu monografije obrađeno je Minuccijevo predzadarsko, njemačko, španjolsko i rimsko razdoblje. Cjelovita knjiga obuhvaća 370 stranica. Objavljivanjem ove knjige o Minucciju naša a i inozemna znanstvena javnost dobiva prvo cjelovitu biografiju europskog diplomata najvišeg značaja, koji je pred kraj života djelovao kao zadarski nadbiskup. Njegova povijesna ostavština očuvana u navedenom Njemačkom institutu u Rimu, koja čini podlogu ove knjige, obuhvaća brojna cjelovita analitička izvješća u kojima se prikazuju problemi europske širine: napori države i crkve da utisnu stanovništvu vjerski identitet, rast vjerskog pluralizma, sekularizacija, rast teorija otpora i jake apsolutističke države koja teži nadzirati i duhovnost.

U svojem je djelovanju i spisima zagovarao visoka vjerska i moralna načela koja su ga dovodila u sukob s crkvenim i političkim autoritetima u Njemačkoj, a posebno u Zadru. Zalagao se za izgubljeno jedinstvo na kršćanskom Zapadu. Boravak u Dalmaciji iskoristio je za pisanje brojnih djela od kojih je najznačajnije i našoj znanstvenoj javnosti najpoznatija njegova Povijest Uskoka (Venecija, 1601). Upravo je Minucci tvorac uskočkog mita koji se proširio Europom jer je njegova knjiga doživjela brojna izdanja i prijevode na strane jezike. Preko Minuccija, njegovih pisama, dviju vizitacija, dijecezanske sinode, izvještaje papi Ad limina saznajemo najdetaljnije pojedinosti o životu Zadra, političkom i duhovnom stanju, dodiru s muslimanskim svijetom, venecijanskoj vlasti u gradu, otporima tridentskoj obnovi, itd.

Svojom djelatnošću Minuccio Minucci pripada mnogim kulturnim i nacionalnim svjetovima koje međusobno povezuje, pogotovo njemačkom, talijanskom i hrvatskom, a njegovi spisi i politički interesi dopiru do Afrike, Južne Amerike i Rusije. Ova je knjiga kapitalno historiografsko djelo a osim toga i uvjerljivo, zanimljivo i u svakom smislu privlačno štivo. Štivo koje će se dugo čitati.

(prof. dr. sc. Marko Trogrlić)

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.