Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Josip Vrandečić Miroslav Bertoša

Dalmacija, Dubrovnik i Istra u ranome novom vijeku

  • Nakladnik: Leykam international
  • 10/2007.
  • 142 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789537534035
  • Cijena: 158.00 kn
  • Cijene knjiga samo su informativnog karaktera. Knjige potražite u knjižarama ili u knjižnicama.
U drugoj polovici 13. stoljeća Splićaninu Tomi Arhiđakonu maritimno se područje od kvarnerskog otočja do albanskih planina, politički razmrvljeno dominacijom ugarsko-hrvatskih kraljeva i Venecije, još uvijek činilo prirodnom, dalmatinskom cjelinom. U djelu "Historia Salonitana" piše:

Nunc uero Dalmatia est regio maritima, incipiens ab Epyro (...) et protenditur usque ad sinum Quarnarium (...).

Stoljeće nakon Tome Arhidakona, Zadarski je mir godine 1358. potvrdio teritorijalnu i političku cjelinu dalmatinskog prostora u korist ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika Anžuvinca (1342. - 1382.) koji je navedeno područje „od polovice Kvarnera do međaša grada Drača" ponovno ujedinio u državno-političku zajednicu Regnum Dalmatiae et Croatiae.

Dugotrajna dinastička borba između anžuvinskih pretendenata i njihovih pristaša u Ugarskoj i Hrvatskoj otvorena nakon Ludovikove smrti godine 1382. završena je kupoprodajnim ugovorom kojim je Ludovik Napuljski 9. srpnja 1409. godine Veneciji prodao Zadar s kotarom, Pag, Novigrad i Vranu i sva prava na Dalmaciju. U nastavku svoje istočnojadranske kampanje Venecija se koncentrirala na širenje uzduž schiavonskog navigacijskog arhipelaga, koje je za neposredan cilj imalo eliminaciju starih gusarskih pročelja: Kvarnera, Omiša, Makarskog primorja i okolice bokokotorskog zaljeva. Zauzimanjem Krka godine 1480. Venecija je zaokružila Dalmaciju u neprekinutu upravno-političku cjelinu u čijem su se sastavu našle otočke i kopnene dalmatinske komune od Krka do Korčule.

Mletačko osvajanje Kotora, Skadra, Ulcinja i Bara početkom 15. stoljeća omogućilo je održavanje naziva Dalmacije južno od Dubrovnika u skladu s bizantskom tradicijom gornje Dalmacije. Nakon što je Venecija godine 1479. izgubila Skadar, a tijekom 16. stoljeća i Ulcinj i Bar, preostalo područje od Boke do Budve počelo se službeno nazivati Mletačkom Albanijom premda je kotorski izvanredni providur koji je njome upravljao i dalje ostao podčinjen Zadru.

(...)

Tijekom 15. stoljeća Venecija se još nesmetano razmetala Jadranom zahtijevajući kontrolu nad njime i proizvodima njegove istočne obale. Osmanska osvajanja u 16. stoljeću zaustavila su gospodarski i politički razvoj Dalmacije i njezine gradove pretvorila u provincijske utvrde s pogodnim sidrištima za Levant i reprezentativnim ostvarenjima mletačke fortifikacijske arhitekture. Sve one prikupljene i usredotočene snage dalmatinske komune koje su na izmaku srednjovjekovlja počele stvaralački isijavati u velikom kulturnom i gospodarskom razvoju, osmansko je nadiranje i mletački protuodgovor potisnulo u „produženo srednjovjekovlje".

Tek je osmansko slabljenje tijekom 17. stoljeća postavilo zahtjev za ponovnim ujedinjavanjem obale i kontinenta. Mletačkim osvajanjima tijekom Morejskog (1684. - 1699.) i Malog (1714. - 1718.) rata dalmatinski se granični prostor proširio u dubinu. Usprkos izlasku u prostor do lanca dinarskih planina, klasična Ovidijeva definicija dalmatinske geografije subdita montane brachia Dalmatia („ispod dalmatinskih planina zaljeva niz") obilježila je dalmatinsku povijest ranoga novog vijeka i težište mletačke akcije na Jadranu.

( iz uvodnog teksta Josipa Vrandečića )


***

Burna politička, društvena i gospodarska zbivanja u sredozemnom, jadranskom, napose u sjevernojadranskom prostoru potkraj 15. i na početku 16. stoljeća, za nekoliko su stoljeća odredila smjernice razvoja istarske povijesti. Podčinjavanjem zapadnoistarskih gradova Mletačka je Republika pospješila svoj prodor na Levant, čime je grad na lagunama stekao još povoljnije uvjete za prerastanje u posredničko središte između Istoka i Zapada. Bila je to važna etapa jednoipolstoljetnog prodiranja na istarski poluotok.

Između 1267. i 1283. Venecija je - učvrstivši vlast u Poreču, Umagu, Novigradu, Sutlovreču, Motovunu, Kopru, Izoli i Piranu - zadobila dominaciju nad sjeverozapadnim dijelom Istre. Zatim je, u dramatičnim zbivanjima 1331. i 1332. godine, svoju vlast proširila nad jugozapadnom Istrom i njezinim gradskim središtima, poput Pule, Rovinja i Bala. Postupno osvajanje istarskoga prostora nastavljeno je u desetljeću od 1411. do 1420. Venecija je tada u uspješnim ratnim okršajima svladala svojega konkurenta akvilejskoga patrijarha, pripojila Milje na krajnjem sjeverozapadu poluotoka, kao i važna mjesta u njegovoj unutrašnjosti - Buje, Oprtalj, Roč, Plomin i Labin. Time je dovršena državna podjela poluotoka, započeta još godine 1374., na mletački dio (tzv. Pokrajina Istra / La Provincia dell'lstria) i dio pod vlašću Austrije (tzv. Pazinska knežija, Grafschaft Mitterburg, ral. Contea di Pismo).

(...)

Dok je austrijski posjed, sastavljen od niza sitnih gospoštija, feudalnih i crkvenih dobara, obuhvaćao središnji dio Istre, mletačka je stečevina bila mnogo veća i prostirala se, osim na obalni dio sa zaleđem, i na područje duboko u unutrašnjost sjevernog dijela poluotoka, te na cijeli njegov južni dio sve do uvale Stupovac podno sela Zagorja na istočnoj obali. Pod mletačkom su se vlašću našle tri četvrtine istarskoga teritorija, odnosno površina od oko 2 600 četvornih kilometara.

Tako stvorena politička karta Istre održat će se, s neznatnim izmjenama, sve do mira u Campoformiju (1797), kojim se ugasila Mletačka Republika, a cijeli je poluotok dospio pod vlast Austrije.

( iz uvodnog teksta Miroslava Bertoše )

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.

– Komentari –

– Od istog nakladnika –

Prethodna Slijedeća Vidi sve knjige

– Od istog autora –

Prethodna Slijedeća Vidi sve knjige

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve knjige –