„Zovem se Lucie, Lucie Schmurrer. I znate, oduvijek sam htjela imati psa”, lažem obraćajući se hodniku. „Mislim, znam da je to, naravno, vaš pas, ali majka mi je rekla da ću, ako dobro obavim posao kod vas, ako preuzmem odgovornost i to, i ja možda moći dobiti svojeg.” Nemam pojma koliko je ljudi vidjelo oglas prije nego što sam ga uzela, ali važan je prvi dojam i sigurno je sigurno. Pretvaram se da sam curica koja voli pse, tako ću dobiti posao. Gospodin Klinge ne odgovara dok ja izuvam cipele, stoga jednostavno nastavim. „Mislim, ja volim sve pse. Velike pse, male pse, pse s mnogo dlake i one s onim tvrdim čekinjama.” Kad bi mi barem pala na pamet još koja riječ iz psećeg vokabulara. „Psi su taaako slatki. A kako se uopće zove taj vaš mali nestaško?” Hodnik je kratak i mračan, šumar je nestao. „Gospodine Klinge?” viknem. „Jeste tu? Ući ću sada.”

Neke ljude u svojem životu Lucie Schmurrer može izdržati samo ako ih promatra kao objekte svojih antropoloških istraživanja. Na primjer Michija. I svoju majku koja je izabrala Michija za novog dečka. A sad je tu još i Klinge – jedan najvjerojatnije ćaknuti starac, kojemu treba ghostwriter za njegovu kuharicu. Naravno da mu Lucie ne vjeruje ni riječ od onoga što joj diktira, neke recepte s navodno čarobnim moćima. Ali svejedno će po njegovom receptu skuhati ljubavni napitak. Nije da joj se Marvin stvarno sviđa – ionako se sviđa apsolutno svima ostalima – ali zašto ne probati…

Dita Zipfel ima najuzbudljiviji, najljepši i najduhovitiji mozak koji znam. Sreća naša što sada još i piše knjige. – Finn-Ole Heinrich

Knjiga za sve one koji kao Lucie upravo odrastaju, koji još nisu čuli za sindrom toksičnog šoka, za sve koji vjeruju u jednoroge – ili ne. – Njemačka nagrada za najbolji roman za mlade 2020.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.