Posvete starih hrvatskih pisaca dosadašnja je hrvatska književna znanost smatrala obično tek konvencionalnim izrazima poštovanja prijateljima i sponzorima ili biografskim izvorom. Za Pavla Pavličića posvete su pak nešto posve drugo: to su kratki poetički osvrti, gotovo jedine poetičke deklaracije što su nam namrijeli ti pisci.

U ovoj knjizi akademik Pavao Pavličić analizira, proučava i interpretira deset posveta (Marka Marulića, Petra Hektorovića, Petra Zoranića, Dinka Ranjine, Dominka Zlatarića, Ivana Gundulića, Petra Zrinskog, Matijaša Magdalenića, Ignjata Ðurđevića i Andrije Kačića Miošića) u kontekstu njihove uloge u autorskom opusu pisca i društvene situacije kojoj se obraćaju. Na taj način otkriva se poetika naših starih pisaca, teorijski i autoreferencijalni elementi njihova književnog iskaza te recepcija tih poetika u suvremenika.


"Akademik Pavao Pavličić, redoviti sveučilišni profesor i šef Katedre za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, objavio je do sada više knjiga, posvećenih izričito proučavanju hrvatske dopreporodne pjesničke baštine, posebno one baroknog razdoblja, za koju je i vrhunski stručnjak. Tiskao je i dva djela, gdje se bavi teorijom žanrova ili poetikom epohe. U najnovijemu, pak, znanstvenom djelu, "Skrivena teorija", na stanovit je način spojio ta dva područja studijskog interesa raščlambom deset tekstova, što su ih hrvatski književnici, od Marka Marulića do Andrije Kačića Miošića, pisali kao posvete raznim naslovnicima i, ujedno, kao proslove svojim tiskanim knjigama. Te su knjige klasična djela, većinom, hrvatske literarne kulture (Marulićeva Judita, Zoranićeve Planine, Ranjine Pjesni razlike, Gundulićeve Pjesni pokorne, Ðurđevićevi Uzdasi Mandaljene pokornice, Kačićev Razgovor ugodni).

U rečenim tekstovima akademik Pavličić vrsnim interpretacijskim instrumentarijem uočava teorijske i autoreferencijalne elemente iskaza njihovih auktora, zapravo poetiku naših starih pjesnika (u kontekstu književnoga i povijesnog vremena), o kojoj se, inače, nisu izjašnjavali u posebnim traktatima.

Njegova knjiga s takvim tumačenjima zanemarena aspekta spomenutih posveta vrijedan je i nov prinos spoznavanju pjesničkog identiteta i dostojanstva znamenitih hrvatskih pjesnika iz 16., 17. i 18. stoljeća. (...)

(Mirko Tomasović, izvadak iz recenzije)

Pavao Pavličić (1946) hrvatski je književnik koji piše za odrasle i djecu. Od 1965. do 1969. u Zagrebu je studirao komparativnu književnost i talijanski jezik s književnošću. Od 1970. asistent je na Odsjeku za komparativnu književnost, Katedra za poredbenu povijest hrvatske književnosti. Doktorirao 1974. tezom "Sesta rima u hrvatskoj književnosti". Od 1975. je docent, od 1980. izvanredni, a od 1985. redoviti profesor.

Vodio kolegije iz poredbene povijesti hrvatske književnosti te iz teorije književnosti i metrike. Na području književne povijesti najviše se bavio barokom i manirizmom, a kao versolog semantikom stiha. Objavio i više interpretacija iz starije i novije hrvatske lirike.

Pavao Pavličić je danas najproduktivniji hrvatski prozaik s preko stotinu objavljenih romana, knjiga priča, autobiografskih zapisa, feljtona i romana za djecu. Prve je prozne radove objavio 1968. godine, a prvu knjigu "Lađa od vode" 1972. 

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.