Što nam uvrede govore i što govore o nama? Ako ste se ikad zapitali koje je podrijetlo riječi „ološ“, otkud glagol „pimplati“, u kakvoj su vezi „prčvarnica“ i „prč“ – što u Dalmaciji znači „jarac“ – i trebate li se uvrijediti ako vas stanovnik Osijeka nazove „janpikom“, zanimat će vas novi naslov jednog od naših najplodnijih pisaca Pavla Pavličića „Najljepše hrvatske uvrede“.

Kroz sedamdeset uvreda, od onih uvriježenih do pomalo zaboravljenih, Pavličić istražuje fluidnu, razigranu narav hrvatskog jezika, pritom ispisujući crtice svoje vlastite i naše zajedničke povijesti s puno humora i pripovjedne svježine.

Autor u uvodu piše: „Kad prevedete koju našu psovku na strani jezik, izvorni govornik toga jezika zacijelo će se užasnuti. Ali, nama je ta drastičnost prirodna: mi jedni drugima psujemo majku i od dragosti i simpatije, a da se i ne govori kakve sve funkcije i nijanse može naša psovka imati. Tako je i sa svim drugim uvredama. Zato će mene ovdje manje zanimati kako je neka uvreda nastala, a više kako ona živi (ili kako je živjela), te što nam danas govori.“

Strukturirajući ovaj jedinstveni rječnik, Pavličić otkriva kako je kao dječak svoju susjedu nazvao „alapačom“, misleći da je riječ o njezinu imenu, i pritom propituje upućuje li se ta uvreda samo ženama. Pod natuknicom „guba“ prisjeća se putovanja tijekom kojega je, od zagrebačkog autobusnog kolodvora do splitskog Pazara, svjedočio živoj preobrazbi ove riječi. Pripovijeda i o parodiji Hektorovićeva „Ribanja i ribarskog prigovaranja“ na Hvaru 1976…

Izbor uvreda autor kreira spontano, po estetskom sudu i bez abecednog reda, a posebna je vrijednost knjige sloboda da se uvreda – kao jezična dragocjenost – tumači, njeguje i cijeni. Ta se sloboda, poput ispružene ruke, pruža i prema čitatelju. 

Pavao Pavličić (1946) hrvatski je književnik koji piše za odrasle i djecu. Od 1965. do 1969. u Zagrebu je studirao komparativnu književnost i talijanski jezik s književnošću. Od 1970. asistent je na Odsjeku za komparativnu književnost, Katedra za poredbenu povijest hrvatske književnosti. Doktorirao 1974. tezom "Sesta rima u hrvatskoj književnosti". Od 1975. je docent, od 1980. izvanredni, a od 1985. redoviti profesor.

Vodio kolegije iz poredbene povijesti hrvatske književnosti te iz teorije književnosti i metrike. Na području književne povijesti najviše se bavio barokom i manirizmom, a kao versolog semantikom stiha. Objavio i više interpretacija iz starije i novije hrvatske lirike.

Pavao Pavličić je danas najproduktivniji hrvatski prozaik s preko stotinu objavljenih romana, knjiga priča, autobiografskih zapisa, feljtona i romana za djecu. Prve je prozne radove objavio 1968. godine, a prvu knjigu "Lađa od vode" 1972. 

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.