Koliko hrvatskih filologa usne razmišljajući o tome da će baš oni pronaći izgubljena pjevanja velikog hrvatskog epa, "Osmana"? Ali koliko bi njih bilo spremno - kada bi spoznalo da je veliko otkriće dokinulo prirodnu zemaljsku ravnotežu - pronađene dijelove zatajiti, ponovno zagubiti?

Pavao Pavličić u već klasičnom romanu «Koraljna vrata» nije se samo pozabavio Gundulićevim epom, nego je obradio, lako i nenametljivo, jednu od najvećih tema umjetnosti, odnos dobra i zla. Jer, iznad svega u čemu jesmo morala bi biti harmonija, i briga o svijetu u kojemu se sve češće, kako to u romanu stoji, razbolijevaju djeca. I u kojemu je miris lipe sve prigušeniji.

Pavao Pavličić (1946) hrvatski je književnik koji piše za odrasle i djecu. Od 1965. do 1969. u Zagrebu je studirao komparativnu književnost i talijanski jezik s književnošću. Od 1970. asistent je na Odsjeku za komparativnu književnost, Katedra za poredbenu povijest hrvatske književnosti. Doktorirao 1974. tezom "Sesta rima u hrvatskoj književnosti". Od 1975. je docent, od 1980. izvanredni, a od 1985. redoviti profesor.

Vodio kolegije iz poredbene povijesti hrvatske književnosti te iz teorije književnosti i metrike. Na području književne povijesti najviše se bavio barokom i manirizmom, a kao versolog semantikom stiha. Objavio i više interpretacija iz starije i novije hrvatske lirike.

Pavao Pavličić je danas najproduktivniji hrvatski prozaik s preko stotinu objavljenih romana, knjiga priča, autobiografskih zapisa, feljtona i romana za djecu. Prve je prozne radove objavio 1968. godine, a prvu knjigu "Lađa od vode" 1972. 

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.