Veliki hrvatski pjesnik Zvonimir Golob početkom devedesetih godina prošlog stoljeća izabrao je iz svog opusa 56 pjesme u želji da budu prevedene na španjolski jezik i da se objave u Španjolskoj: u zemlji koju je volio, čije je pjesnike volio i na jeziku s kojeg je uspješno prevodio. Slavici Kontarić Matutinović povjerio je da te pjesme prevede.

Ona je pjesme prevela (prepjevala), ali nažalost zbog nesretnih okolnosti one do sada nisu bile objavljene. Pred nama je, dakle, dvojezično izdanje Golobovih izabranih pjesama: na originalnom hrvatskom jeziku i u prijevodu (prepjevu) na španjolski jezik.

Zvonimir Golob rodio se u Koprivnici 9. veljače 1927. godine. Gimnaziju je završio u Zagrebu, a potom na Filozofskom fakultetu upisuje studij engleskog i ruskog jezika, hrvatsku književnost, te filozofiju. Već 1948. godine biva isključen s fakulteta kao «dekadent», a zamjera mu se i «drugovanje s Tinom Ujevićem». Te iste godine zapošljava se kao bibliotekar u izdavačkom poduzeću Zora gdje radi do 1953. godine kada prekida radni odnos i počinje djelovati kao profesionalni književnik i prevoditelj.

Zvonimir Golob, pjesnik, kritičar, esejist, antologičar i prevoditelj, bio je jedan od pokretača, te član uredništva prvih brojeva časopisa «Krugovi». U književnoj karijeri bio je i urednikom «Telegrama», «Republike» i časopisa Društva hrvatskih književnika «The Bridge».

Jedan je od osnivača grupe Studio 64 koja je stvorila i afirmirala zagrebačku školu šansone, u kojoj je djelovao kao vrstan tekstopisac i skladatelj.

Bio je potpredsjednik i tajnik Društva književnika Hrvatske, predsjednik Društva muzičkih radnika Hrvatske, te potpredsjednik hrvatskog P. E. N. kluba.

Objavio je sljedeće knjige pjesama: «Okovane oči» (1946.), «Nema sna» (1952.), «Afrika» (1957.), «Glas koji odjekuje hodnicima» (1957.), «Elegije» (1963.), «Kao stotinu ruža» (1970.), «Čovjek i pas» (1971.), «Naga» (1971.), «Područje poljubaca» (1976.), «Čemu služe roditelji, pjesme za djecu» (1977.), «Devet elegija» (1979.), «Grlice u šumi» (1979.), «Sjena križa» (1986.), «Stidljive ljubavne pjesme» (1988.), «Stope» (1989.).

Također je objavio knjigu polemika «U/l/kus duodeni» (1978.), knjigu eseja «Poezija i kabala» (1978.), «Dnevnik 1985.» (1986.), te nekoliko antologija hrvatske i strane poezije.

Gimnaziju je završio u Zagrebu, a potom na Filozofskom fakultetu upisuje studij engleskog i ruskog jezika, hrvatsku književnost, te filozofiju. Već 1948. godine biva isključen s fakulteta kao «dekadent», a zamjera mu se i «drugovanje s Tinom Ujevićem». Te iste godine zapošljava se kao bibliotekar u izdavačkom poduzeću Zora gdje radi do 1953. godine kada prekida radni odnos i počinje djelovati kao profesionalni književnik i prevoditelj.

Zvonimir Golob, pjesnik, kritičar, esejist, antologičar i prevoditelj, bio je jedan od pokretača, te član uredništva prvih brojeva časopisa «Krugovi». U književnoj karijeri bio je i urednikom «Telegrama», «Republike» i časopisa Društva hrvatskih književnika «The Bridge».

Jedan je od osnivača grupe Studio 64 koja je stvorila i afirmirala zagrebačku školu šansone, u kojoj je djelovao kao vrstan tekstopisac i skladatelj.

Bio je potpredsjednik i tajnik Društva književnika Hrvatske, predsjednik Društva muzičkih radnika Hrvatske, te potpredsjednik hrvatskog P. E. N. kluba.

Objavio je sljedeće knjige pjesama: «Okovane oči» (1946.), «Nema sna» (1952.), «Afrika» (1957.), «Glas koji odjekuje hodnicima» (1957.), «Elegije» (1963.), «Kao stotinu ruža» (1970.), «Čovjek i pas» (1971.), «Naga» (1971.), «Područje poljubaca» (1976.), «Čemu služe roditelji, pjesme za djecu» (1977.), «Devet elegija» (1979.), «Grlice u šumi» (1979.), «Sjena križa» (1986.), «Stidljive ljubavne pjesme» (1988.), «Stope» (1989.).

Također je objavio knjigu polemika «U/l/kus duodeni» (1978.), knjigu eseja «Poezija i kabala» (1978.), «Dnevnik 1985.» (1986.), te nekoliko antologija hrvatske i strane poezije.

Objavio je i sljedeće knjige prepjeva: «Amuleti, pjesme primitivnih naroda» (1954.), «Ljubav i vjekovi, pjesnici Azije» (1955.), F. G. Lorca: «Pjesnik u New Yorku» (1956.), «Ptica u oku sunca, pjesme primitivnih naroda» (s I. Vrkljan, 1958.), S. Jesenjin: «Ispovijest huligana» (1964.), P. Neruda: «Tijelo žene» (1966.), Janez Menart: «Celuloidni pajac» (1971.), P. Neruda: «20 ljubavnih pjesama i jedna očajna» (1975.), P. Neruda: «100 soneta o ljubavi» (1976.), S. Jesenjin: «Krčmarska Moskva» (1978.), Kočo Racin: «Bijela svitanja» (1979.), E. L. Masters: «Antologija Spoon Rivera» (1980.), «Milovanje prije sna», izbor iz češke i slovačke ljubavne poezije (1982.), J. Prevert: «Barbara» (1982.), J. Wolker: «Teška ura» (1984.), S. Jesenjin: «Crni čovjek» (1986.).

Svojim je radom utjecao na mnoge tendencije i kretanja u suvremenoj hrvatskoj književnosti i stvorio neobično zaokružen pjesnički, esejistilčki, kritički i prevoditeljski opus. Njegovu poeziju, pak, možemo svrstati u red najznačajnijih poetskih govora suvremenog hrvatskog pjesništva.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.