Knjiga pjesama američkog umjetnika hrvatskog podrijetla Antona Pericha (prezime je amerikanizirano ne iz snobizma, ili konformizma, već iz želje da ga Amerikanci izgovaraju u hrvatskoj varijanti, s - ić). Kao i kod drugih pjesničkih djela iz prekooceanske hrvatske dijaspore, treba imati na umu da jezik kojim se autor služi specifičan u odnosu na današnji svakodnevni, javni hrvatski jezik jer je sveden na privatnu uporabu i čuvanje unutar etničkih oaza rasutih hrvatskih obitelji.


***

Tijekom svog životnog hoda imao sam priliku upoznati pjesnike od Konavala do New Yorka: Mijovića-Kočana, Milišića, Paljetka, (Šehović mi je bio profesor u gimnaziji), Isidora Isoua, Ginsberga, Corsoa, Taylora Meada...

Ipak, najveća inspiracija za moje pjesme dolazi iz mog djetinjstva u Konavlima. Moj rođak pjesnik Mato Perić i dva nepismena guslara u mome selu Mikulićima su mi otkrili poeziju. U njihovim pjesmama sam upoznao liriku, epiku, glazbu, magiju i filozofiju. Siguran sam da je tu osovina na kojoj se okreću moje pisane riječi. Ali nikada ne zaboravljam da su guslari bili nepismeni.

Ponekad zamišljam i ispitujem kakve bi bile moje pjesme da sam i ja ostao nepismen kao i guslari. Svakako da bi bile bogatije osjećajima, tajnama, čuđenjima, mišljenjima i izmišljanjima, vjerovanjima, praznovjerjem i iluzijom. Lijeva ruka mlađeg guslara nije bila duža od ruke novorođena djeteta, ali je bila dovoljno duga i jaka da drži gornji dio instrumenta.

Pjevali su i svirali uvijek o nekim čudesnim događajima i putovanjima, ali nije mi nikada bilo jasno odakle su te pjesme dolazile. Oni nikada nisu putovali izvan Konavala. Ja sam vjerovao da su to bila neka čudna vertikalna putovanja. U zemlju i u nebesa, a gdje drugdje? Bogu u obadva smjera. Na malom drvu od javora i nekoliko konjskih dlaka jedrili su možda i dalje od Odiseja. I vraćali se.

Godinama kasnije putovao sam skoro cijelim svijetom, ali kao da moje želje nisu zadovoljene, osjećam se više kao i oni, da sam neki čudni vertikalni putnik i da su moje pjesme samo neke škrte i površne bilješke s tih strmih putovanja. Ali eto, u mojim pjesmama nastojim skriti svoju pismenost.

U tome mi je pomoglo moje iskustvo s letristima u Parizu. U grupi s Isidorom Isouom pjesme su opet postale zvučne i izrečene, a rijetko napisane. Letrizam je za mene bio neka vrsta čistilišta. Prošlo je dosta godina prije negoli sam se opet vratio pisanoj riječi.

Kasnije sam u New Yorku naučio od američkih pjesnika da je poezija sveta i bogata siromaštvom. Kao i u pop artu, sve razbijeno oštećeno, potrošeno, izgubljeno, nađeno i puknuto je zlatan materijal pjesme. Čak i klišeji i potrošene riječi.

Svakako, moja učenja i čitanja su me promijenila i ne-pro-mijenila. Moje pjesme su ostale tvrdoglave i nakon dva jezična prijeloma još uvijek uglavnom pišem na hrvatskome jeziku.

Anton Perich, New York, svibanj 2008.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.