Ljubomir Šperkov Birin traži i nalazi u stihovima korelative za svoja složena raspoloženja i iskustva "bačenosti u svijet". Objavivši prethodno zaokružene cjeline, ovaj put on se vraća ranijim radovima, čija gustina i razgranatost svjedoče također neporecivu motivaciju i potrebu govora.

Kroz šest odužih ciklusa provlači se crvena nit nemira i otpora gotovo kamovljeske ili marovićevske pobunjenosti protiv ravnodušnosti i gluhoće okoline. U konglomeratu Šperkovljeva izraza polarizirane su krajnosti - od fiziološko skaredne izravnosti pa do sublimirajućih dimenzija svjetlosti i blasfemnoga dijaloga s Višnjim bićem, Bogom.

Situirajući svoj univerzum u izričito spominjani Split, pa čak i koordinate Geta i Rive, svjesno inzistira na mračnom, zagasitom mediteranizmu, tražeći udah u prostorima vlastite izdvojenosti ("Kad tišina bijaše bila šutnja") ili u epifaniji iznimnih trenutaka, prodora neke posebne i povlaštene milosti ("Uvijek u vrijeme mračno ta točka svjetla"). Ako je jedno od mogućih gesla zbirke "Probijam oklop licemjerne pristojnosti", ništa manje programatski ne zvuči ni izazov "ali nema tog sveca kojemu... blizina neba ne smeta".

Dakle, u rasponima od skurilnog i grotesknog do bockavog i autoironičnog (a sve to "uz tutnjavu srca kopilad stihova"), poetski govor Ljubomira Šperkova Birina još jednom potvrđuje svu svoju razložnost kristalizacije i odjeka.

Tonko Maroević

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.