Bajkovita priča iz vremena kada su ljudi još živjeli nadomak divljih šuma, a čudesni su događaji nekima od njih mogli donijeti dar razumijevanja životinja. Nazor u "Bijelom jelenu", unatoč razumijevanju svijeta kojeg opsuje, poručuje da se različiti svjetovi ne mogu miješati, već da čovječje lane pripada ljudima, a bijeli jelen jelenima.

Priča "Bijeli jelen" dio je obveznog lektirnog školskog programa.

Gimnaziju je završio u Splitu, a studij prirodnih znanosti u Zagrebu i Grazu. Prvu pjesmu objavio je u 1893. u zadarskome "Narodnom listu", prvu knjigu "Slavenske legende" sedam godina kasnije, a posljednji rad, esej "Čitajući Kranjčevića" objavljen je godinu nakon piščeve smrti. Matica slovenska 1908. godine objavljuje mu “Velog Jožu“, - jedno od njegovih najpoznatijih proznih djela koje je on sam smatrao neuspjelim.

Svoj je antifašistički stav iskazao na samom početku narodnooslobodilačkog rata pridruživši se partizanskom pokretu 1942. godine, zajedno s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem. Nazor počinje voditi dnevnik “S partizanima”. Poslije rata objavio je i “Pjesme partizanske”. U ratu Nazor je predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a, a nakon rata predsjednik Prezidija hrvatskog Sabora. Posljednji javni nastup imao je 1949., kao novoprimljeni akademik čitao je novele iz nedovršene zbirke “U zavičaju”, navijestivši nekoliko dana prije svoju smrt.

Nazor je jedan od najplodnijih pisaca u hrvatskoj književnosti. U pedeset godina plodnog rada ostavio je opus sastavljen od različitih žanrova: pjesama, epova, pripovjedaka, novela, romana, dnevničkih zapisa, putopisa, eseja, članaka, priča i igrokaza za djecu i rasprava. Također je prevodio talijanske i njemačke pjesnike.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.