Riječ je o intimnom sloju zapisa u kojemu autorica identificira sebe unutar vlastite osjetljivosti. Prostor kojim se kreće (Zagreb, Korčula, Rovinj), osobe s kojima komunicira (Stančić, Viculin, Krleža, Bela, Ristić, Šoljan, Kaštelan...), glazba koju sluša (Aznavour) samo su dio ove izuzetne biografije njezinih čuvstava koje je uporno zadržavala ispod površine svojih proza pišući u njima uvijek o...

Čini se kako je Dumančić pisanjem „Izjednačenja“ žarko želio čitateljima pripomoći u traganju za izlaskom iz piramide životnih zabluda, u traganju za osobnom tišinom, za razgovaranjima koja ne čine „isprazni govori“, za pričom koja može „zarobiti i privezati uz meki, putenošću natopljeni divan“. Pripovjedač tada nastoji različitim intertekstualnim meandrima oblikovati gotovo snovito...

Bertoša je i u ovoj knjizi imao samo jednu namjeru – restaurirati i konzervirati sjećanje, zaštiti ga od memorocida kako bi se vidjelo u budućnosti što se je „zaista“ dogodilo i to iz perspektive osobe koja je doživjela i svjedočila onome o čemu piše. Jedna moguća pojedinačna istina, prepričana i posve inidividualizirano oblikovana u ovim se memoarima prepoznaje kao „očevid stvarnosti“. Takva...

Putujući Južnom Amerikom, Brazilom, unutrašnjošću tih prostora, ploveći brodom „Queen Lory“ oceanom između otoka i rubnoga kopna, gledajući rijeke Orinaco, Rio Negro i Amazonu, zaustavljaući se na jezeru Zrcalo mjeseca, autor „Dva svijeta i još jedan“ oblikuje putopis bez čvrstog narativnog okvira, bez eksplicitno izrečenog plana putovanja, s brojnim analeptičnim digresijama...

Pred očima se čitatelja strpljivo, koncentrirano i inteligentno razvija priča iz jednog zagrebačkog kvarta u kojemu se u ljetu 2003. godine dogodilo ne samo jedno ubojstvo. „Mirna ulica, drvored“ natopljena je opisima tople, ljepljive, smrdljive, sivo magličaste zapare u gradu kroz koju naratorica rentgentskim zrakama uranja u skrivenu unutrašnjost stanova čiji stanovnici upravo otvaranjem prozora u...

Postavljanje „hrvatskog gospodara rata“ u središte romana neki su protumačili kao prokazivanje „hrvatske krivnje“. Čini se da politička i kulturološka pozicija autora nije najbolje shvaćena. Gstrein ne piše o Hrvatskoj i hrvatskom zločincu zbog „raskrinkavanja“ pred nekakim literarnim sudom, već zato što mu je Hrvatska bliska. Ona je dio njegovog srednjeevropskog kulturološkog kruga. Dio...