Najveći izazov pri prevođenju za mene je postići u hrvatskom cjelokupni učinak koji neko djelo postiže u izvorniku: pogoditi pripovjedačev glas i ton djela, pronaći pravi registar i jezična sredstva koja će mi u našem jeziku omogućiti istu razinu autentičnosti umjetničkog djela. Najveći su mi izazov igre riječi, eliptične rečenice, formalna odstupanja, poezija teksta.

Prevodim s talijanskog i engleskog jezika s tim da uvijek dajem prednost talijanskom jer sam u njega i u njegovu kulturu uronjena odmalena. Budući da sam uz talijanski jezik i književnost studirala i povijest, prvih nekoliko godina prevodila sam isključivo publicistiku, no nakon toga počela sam povlačiti izdavače za rukav i predlagati im naslove suvremenih talijanskih autora te danas najviše prevodim...

Posebice je poezija važna u Portugalu, kao zemlji sazdanoj na mitu i snu, zemlji između kopna i mora (Camões), nadrealnoj zemlji, gdje vječito čeznuće postaje stav koji stoljećima izgrađuje jedan narod, osjećaj koji se kristalizira ne samo u poeziji, u fadu, nego i u cjelokupnom filozofskom određenju.

Samo koju godinu prije prve knjige studirala sam veterinu, bavila se plesom, fotografijom i raznim drugim stvarima i uopće nisam sanjala da bih se jednog dana mogla baviti nekom čipkarskom aktivnošću koja zahtijeva mir, samoću, izolaciju... Onda se dogodio preokret, upis na studij talijanskog i francuskog jezika i krajem treće godine, ponuda da prevedem ni manje ni više nego treći roman Umberta Eca.

Često se dogodi da nam najzahtjevniji prijevodi budu i najdraži, možda zato što smo uz njih proveli dane i noći nastojeći proniknuti im u dušu, dotaknuti autorovu misao. Tako je i mene dobrano namučio ali i priuštio mi veliki kreativni užitak roman 'Balthazar', to jest druga od četiriju knjiga Aleksandrijskog kvarteta engleskog pisca Lawencea Durrella, kojega mnogi smatraju engleskim Proustom.