Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Prevoditelj predstavlja • Piše: MV Info • 05.10.2018.

Prevoditelj predstavlja: Patricija Horvat

Patricija Horvat (foto: Siniša Sunara, Pričigin)

Ukratko o meni: 

Završila sam studij engleskog jezika i književnosti i njemačkog jezika i književnosti, a jezici (i hrvatski i strani) fasciniraju me otkako znam za sebe. Prvi puta okušala sam se u prevođenju u dobi od otprilike jedanaest godina, kada sam pokušala prevesti nekoliko pjesama Beatlesa na hrvatski jezik i shvatila da ne shvaćam baš ništa iako „već dvije godine“ učim engleski. Mislim da je to sjeme, želja za prevođenjem, tada proklijalo u meni i otada nije usahnulo. Od 2005. članica sam Društva hrvatskih književnih prevodilaca, a književnim sam se prevođenjem počela baviti nekoliko godina prije toga. Zbog situacije u cijelom našem „knjižnom lancu“ ne mogu se, nažalost, baviti samo književnim prevođenjem jer je od njega zbog niže cijene kartice teško preživjeti, nego prevodim i druge vrste tekstova te radim i kao konferencijska prevoditeljica. Dosad sam prevela četrdesetak knjiga, uglavnom s engleskog, a nekoliko i s njemačkog na hrvatski jezik. Većinom je riječ o suvremenim romanima, među kojima je i nekoliko publicističkih djela.

Nešto novo, nešto staro:

Suverena čitateljica Bennett Alan
Zec jantarnih očiju de Waal Edmund

Prvo bih spomenula kratki roman Alana Bennetta Suverena čitateljica (Fraktura, 2010.), šarmantnu, duhovitu priču u kojoj britanska kraljica Elizabeta II. pod stare dane nenadano razvije ljubav prema književnosti, što ima nezamislive posljedice ne samo za kraljevski dvor, nego i za cijelu britansku politiku i javnost. Ova je knjiga oda čitanju, podsjeća nas kako nam ono može pomoći da postanemo bolji ljudi, ali naglašava i njegovu subverzivnu moć, koje smo rijetko svjesni. Uistinu, pravi mali književni dragulj te ujedno krasan dar, zahvaljujući luksuznom uvezu u baršunaste korice.

Istaknula bih i Zeca jantarnih očiju Edmunda de Waala (Mozaik knjiga, 2012.), potresni biografsko-dokumentarni roman koji se čita kao krimić, a obuhvaća europsku povijest kroz pet naraštaja bogate židovske obitelji Ephrussi, prateći uzbudljivo putovanje japanskih figurica netsuke od Odese devetnaestoga stoljeća, preko Proustova Pariza, Musilova Beča, do nacističke Austrije te Tokija i Londona današnjih dana. Na suptilan, nenametljiv način dotiče se mnogih problematičnih pitanja povijesti dvadesetog stoljeća koja su ostala u sjeni velikih povijesnih zbivanja i povijesti kako je pišu pobjednici. Dragocjen je i kao vodič kroz francusku i austrijsku umjetnost, koje sam sa zadovoljstvom proučavala prevodeći ga, te me je potaknuo na čitanje pojedinih povijesnih i književnih dijela koja se u njemu spominju. Mnogo mi je ljudi posljednjih godina kazalo da ih se iznimno dojmila ta neobična, elegantno ispripovijedana priča i bilo bi mi drago da pronađe put do što više čitatelja.

Antigona Žižek Slavoj

Antigonu Slavoja Žižeka (Fraktura i HNK Zagreb, 2016.), prvu dramu tog slovenskog filozofa svjetskoga glasa, koju je napisao posebno za HNK u Zagrebu i u kojoj reaktualizira jednu od najstarijih drama svjetske književnosti, spominjem ponajviše zbog toga što je za sljedeću godinu najavljena njezina praizvedba u zagrebačkom HNK. Žižek u njoj, na sebi svojstven način, spaja brojne antičke i suvremene reference, iznova iščitava vječno aktualnu temu suprotstavljenosti etike i politike, i ostaje vjeran poruci klasika prilagođavajući izvornik suvremenim okolnostima. Ovo djelo spominjem i zbog toga što mi je velika želja prevesti još koji dramski tekst, jer me zanima kako bi „moje“ riječi zvučale na pozornici, kako bi funkcionirale kao izgovoren, živ tekst. Dramski tekst ima svoje posebne zakonitosti i tekst koji dobro funkcionira na papiru ne mora jednako dobro funkcionirati izgovoren, što je dodatni izazov za prevoditelja.

Najnovija knjiga koju sam prevela trebala bi uoči Interlibera izaći u izdanju Profila: to su Besmrtnici američke spisateljice Chloe Benjamin, priča o životima četvero braće i sestara koja potiče na razmišljanja o vjeri, praznovjerju, uvjerenjima, predrasudama, strahovima i traumama te postavlja pitanje koje oduvijek golica ljudsku maštu: što bismo učinili kada bismo znali kada ćemo umrijeti?

Najdraži naslovi:

August Williams John
Umrijeti u proljeće Rothmann Ralf

Među najdraže naslove koje sam prevela ubrojila bih romane Stoner (Fraktura, 2016.) i August (Fraktura, 2017.) američkoga spisatelja Johna Williamsa. Premda su na prvi pogled tematski posve različiti – prvi se bavi intimnim životom suvremenog američkog sveučilišnog profesora, a drugi obuhvaća složeni svijet prvog rimskog cara Oktavijana – zajednička im je ljepota jezika, mudrost i dubina promišljanja. Također, oba su usredotočena na unutarnji svijet protagonista rastrganih između privatnog i javnog, koji neprestano preispituju sebe i svoje postupke i koliko god se trudili učiniti „pravu stvar“ umiru bez uvjerenja da su uspjeli u životu. Stil oba romana izbrušen je do blistavosti i tu je izbrušenost trebalo postići i u hrvatskom jeziku. Bilo mi je veliko zadovoljstvo pronalaziti što ljepše, čak nesvakidašnje, izraze i konstrukcije, a u Augustu stvoriti i specifične glasove za svakog od brojnih pripovjedača, kojima sam se – baš kao i autor – trudila podariti osobnost. Budući da sam osobno i u usmenom i u pismenom izričaju sklonija malo formalnijem, uzvišenijem jeziku nego razgovornom idiomu i slengu, ovi su mi romani kao prevoditeljici savršeno „legli“.

Istaknula bih još jednu knjigu koja me je duboko dirnula, a bojim se da će proći prilično nezapaženo na tržištu te je stoga ovom prilikom želim posebno preporučiti: roman Umrijeti u proljeće (Fraktura, 2017.) njemačkog autora Ralpha Rothmanna, koji je njemačka kritika prozvala „trijumfom jezika“. Priča je to o dvojici sedamnaestogodišnjaka, najboljih prijatelja, koje njemačka vojska u proljeće 1945., uoči konačnog sloma, prisilno unovači i pošalje na mađarsku frontu, priča o bezumlju i strahotama rata, priča i o šutnji očeva te prenošenju frustracija na sljedeće naraštaje. Umrijeti u proljeće velik je antiratni roman u kojem svaki prizor u sebi nosi proturatni krik i čija je posebnost u tome što je napisan blagim, nepretencioznim tonom, toplo i osjećajno, a iz te blagosti i topline izviru slike koje nikog ne mogu ostaviti ravnodušnim.

Nešto neobjavljeno:

Toliko je još toga neprevedenog, a vrijednog. Ograničit ću se na književnost engleskog i njemačkog govornog područja i spomenuti na primjer još neprevedene dijelove opusa Paula Bowlesa i Juliana Barnesa, zatim romane austrijskog autora Petera Roseia (npr. Wien Metropolis), koji koliko znam još nije prevođen na hrvatski. Rado bih prevela i još koji roman Ralfa Rothmanna, a spomenula bih, bez obzira na političke kontroverze, i Petera Handkea i npr. njegov Chinese des Schmerzes. Nedavno je u Njemačkoj pod naslovom Das Blaue Buch objavljeno novo, redigirano izdanje tajnih dnevnika iz Drugog svjetskog rata Ericha Kästnera, kojem bih se rado posvetila kao prevoditeljica. Mislim da bi za najmlađe čitatelje bio vrlo vrijedan pothvat prevesti neprevedeni dio opusa Dr. Seussa. Toliko je toga da bih mogla još dugo nabrajati; nimalo ne dvojim o tome da ima vrijednih prevoditelj(ic)a koji bi se rado uhvatili prevođenja brojnih još neprevedenih kapitalnih djela raznih svjetskih književnosti, a nadam se da će u budućnosti biti i (više) financijskih sredstava da bi se to omogućilo.

Zanimljivost:

Ovo bi se bolje uklopilo pod naslov „tužno“ nego „zanimljivo“, ali nažalost dobro ocrtava situaciju u našem nakladništvu: prije nekoliko godina prevela sam dvije knjige s njemačkog jezika – novu inačicu važnog naslova namijenjenog adolescentima Mi djeca s Kolodvora Zoo Christiane F. i sjajan, duhovit roman Samo hrabro ugledne, nažalost nedavno preminule njemačke spisateljice Silvije Bovenschen, koji pripovijeda o posljednjim danima četiriju osebujnih starica koje žive pod istim krovom, a za koji sam čak dobila potporu mreže Traduki – ali te knjige zbog propasti nakladnika nikada nisu objavljene i vjerojatno nikada i neće biti. U financijskom se smislu ne mogu požaliti, jer mi je za obje isplaćen honorar (što je možda također kuriozitet, jer prevoditelji se češće susretnu s problemom neplaćanja nego plaćanja), ali mi je žao što neće ugledati svjetlost dana i doći do čitatelja. Ako je tko od nakladnika zainteresiran za objavu, neka mi se slobodno javi…

Najveći izazovi:

PoluSvijet : Zima Rees Rod
PoluSvijet Rees Rod

Svaki je prijevod svojevrstan izazov. Prije svega, izazov je prenijeti u drugi jezik ne samo riječi, nego i poruku, dublje značenje, stil, registar, ozračje i karakter djela. Izazov je i „ugušiti“ sebe i potpuno uroniti u svijest i jezik autora, kako konačni proizvod ne bi bio prevoditeljeva, nego autorova knjiga, premda iz svake prevedene knjige barem malo izviri i prevoditelj, to je jednostavno neizbježno.

Najveća mi se gvalja stvori u grlu kada u sklopu proznog djela trebam prevesti poeziju. To su dijelovi teksta koje izdvojim i na njima radim cijelo vrijeme paralelno s ostatkom romana, a uvijek potražim i drugo mišljenje nekog stručnijeg od mene. U tom smislu pomoglo mi je sudjelovanje na Translabu, krasnom projektu Društva hrvatskih književnih prevodilaca, na kojem sam čula korisne savjete kolega i kolegica.

Prodana duša Beatty Paul

Među izazovima bih spomenula i SF romane iz ciklusa Polusvijet (Zima i Proljeće) Roda Reesa (Fraktura, 2012. i 2013.), u kojima sam morala stvarati riječi izmišljenog jezika te diferencirati specifične idiome pojedinačnih likova, no pritom sam se ujedno sjajno zabavljala jer sam imala slobodu kreacije kakva mi se rijetko pruža, s obzirom na to da je prevođenje ipak sputano zadatostima izvornika.

Najteži roman za prevođenje bio mi je Prodana duša Paula Beattyja (Fraktura, 2018.), briljantna, urnebesno duhovita i gorka (post)rasistička satira ovjenčana nagradom Man Booker, koja se zbiva u losangeleskom crnačkom getu i svojom politički nekorektnom palicom mlati po svima, ne štedeći nikog, a najmanje pripadnike vlastite rase. Taj roman toliko vrvi referencama, aluzijama i teško prevodivim igrama riječi te podcrtava kulturne specifičnosti i razlike (spomenimo samo mnogo više uvredljivih izraza za Afro- i Hispanoamerikance nego što ih ima u našem jeziku) da mi se već bio počeo pojavljivati u noćnim morama. Pri prevođenju su mi uvelike pomogla objašnjenja i savjeti samog autora, no ta je knjiga svakako zoran primjer toga kako je najteže prevoditi ne strane riječi, nego kulturne kontekste i elemente kolektivne svijesti. 

Najveći uspjesi:

Stoner Williams John

Već spomenuti Stoner djelo je zahvaljujući kojem bih mogla reći da sam stekla prevoditeljsko „ime“ (doduše, u ono doba pod prezimenom Vodopija). U našim je medijima objavljen popriličan broj osvrta u kojima je pohvaljen moj prijevod, što smatram uspjehom jer se inače u književnim kritikama, kojih je u nas ionako malo, rijetko tko sjeti spomenuti prevoditelja. Osim toga, nedavno me je jedna prijateljica predstavila jednom uglednom autoru i književnom kritičaru kao „ženu koja je prevela Stonera“, na što sam zaključila da mi to bio dobar epitaf.

Općenito govoreći, kao najveći uspjeh doživljavam pozitivne komentare čitatelj(ic)a. Zahvaljujem svima koji su mi poslali mailove i drugovrsne poruke i pohvalili neki od mojih prijevoda, jer mi to puno znači. Dug je još put do afirmacije književnih prevoditelja, ali ipak polako kročimo njime i mislim da su pomaci vidljivi. U posljednje vrijeme, zahvaljujući prije svega naporima i aktivnostima Društva hrvatskih književnih prevodilaca, a svakako i ovoj rubrici Modernih vremena, ta se situacija pomalo popravlja i čini mi se da se korak po korak izgrađuje svijest o tome da je sve knjige stranih autora koje čitamo na hrvatskom netko preveo.

Nešto što tek dolazi:

Upravo za Frakturu prevodim Prvo lice (First Person) australskog autora Richarda Flanagana, koji je ove godine gostovao na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu i s kojim sam imala zadovoljstvo moderirati razgovor. To je tematski potpuno drukčiji roman od Uskim putom duboko na sjever (Fraktura, 2017., preveo Dražen Čulić), za koji je Flanagan 2014. osvojio nagradu Man Booker, ali u jednakoj mjeri plijeni lijepim jezikom i stilom, održava dinamiku razlomljenom kronologijom i obrađuje važne teme povezane s književnošću, statusom autora i nakladništvom. Veliko mi je zadovoljstvo prevoditi ga, vjerojatno i zbog toga što me je autor pri nedavnom susretu oduševio promišljanjima i stavovima.

Veselim se i djelu koje ću prevesti nakon toga, a to je Butcher's Crossing, treći roman (uz Stonera i Augusta) Johna Williamsa, kojim će Fraktura sljedeće godine zaokružiti opus tog velikog, ali za života nažalost nedovoljno cijenjenog i čitanog američkog autora.

Za kraj:

Bavljenje književnim prevođenjem ostvarenje je moje najveće profesionalne želje i silno uživam u njemu. I dalje mi je jedan od najuzbudljivijih trenutaka onaj kada u ruke dobijem knjigu koju trebam prevesti, jer znam da će uskoro započeti pustolovina koja će me odvesti u tko zna kojem smjeru, u tko zna koje teme, krajeve, svjetove, snove. Jedna je od najvećih vrijednosti posla književnog prevoditelja to što stalno učite, otkrivate, saznajete. Baš svaki „ozbiljan“ roman zahtijeva od prevoditelja istraživanje, proučavanje, bilo da je riječ o baletu, poljoprivrednoj mehanizaciji, pticama, medicini, proizvodnji vina, genetskim manipulacijama ili bilo kojem drugom području ljudskih nastojanja i preokupacija. Malo je zanimanja koja čovjeka toliko izlažu raznovrsnosti saznanja i spoznaja.

Za književno mi je prevođenje uvelike pomogla činjenica što sam prije desetak godina, kada sam počela voditi književni program „Bookvica“ u Splitu, počela intenzivno čitati hrvatsku književnost. Za vrijeme i nakon studija mnogo sam više čitala na engleskom i njemačkom jeziku, no da biste bili dobar prevoditelj, morate marljivo čitati dobru, kvalitetnu književnost na vlastitom jeziku, i to posebno autore i autorice koji posvećuju pažnju jeziku i ljepoti izražavanja. Mislim da je to najvažniji savjet budućim književnim prevoditeljima.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –