Prevoditelj predstavlja: Željka Černok

Željka Černok

Ukratko o meni: 

Nakon studija engleskog jezika i književnosti, upisala sam dodatni studij švedskog i književnosti jer mi se činilo zabavno baviti se nečime „što mi nikada u životu neće trebati“. Bilo je to doba kad smo puno vremena provodili u Kinoteci gledajući filmove Bergmana i von Triera i pokušavali shvatiti što je tim Skandinavcima. Kako je prevedenih suvremenih knjiga sa švedskog bilo vrlo malo i činilo se da sve potvrđuju taj stereotip sumorne, depresivne nacije, bilo mi je jasno da tamo mora da ima i drukčijih knjiga. 

Kako sam redovito posjećivala tečajeve u Švedskoj, uvijek sam se vraćala kući s torbama punima knjiga i u jednom trenutku naumila ponuditi izdavačima najprivlačnije naslove. Činilo mi se da bi bilo dobro početi s bestselerima, najbolje krimićima jer oni ne mogu biti tako teški za prevođenje. Nakon mjeseci i mjeseci rada i istraživanja policijskih rangova i procedura, raznoraznog vatrenog oružja, očajavanja oko švedskih kulturalnih referenci koje nitko ne zna (a što da onda s njima radim), moj prvi prijevod „Pakleni stroj“ Lize Marklund objavio je Algoritam 2001. godine. A ja s užasom shvatila da bih vjerojatno mogla sastaviti pištolj u mraku. Odmah mi je ponuđeno da prevedem i sljedeći njen roman, a kako mi se činilo da bih lako mogla upasti u žanr koji nije baš „moj“, krenula sam nuditi knjige koje su meni bile otkrića i pronašla zainteresiranog urednika u Kruni Lokotaru koji je tada radio u AGM-u.

I tako su par godina kasnije objavljeni romani koji su u potpunosti „moji“: „Odrastanje komičara“ Jonasa Gardella i „Naivan. Super“ Erlenda Loea. Redovito pratim književnu produkciju u Švedskoj, Norveškoj i Finskoj, pa sam nastavila i predlagati naslove različitim izdavačima, već prema svojim i njihovim afinitetima, i do sada, sa šezdesetak knjiga prevedenih sa švedskog i norveškog, mogu reći da su velika većina naslovi koje sam ja predložila. Često biram i prevodim i poeziju za Treći program hrvatskoga radija u čemu nerealizirani pjesnik u meni posebno uživa.  

Gost Rådström Niklas

Od starijih knjiga izdvojila bih roman Niklasa Rådströma „Gost“ (AGM, 2009.), duhovito djelce pisano po istinitom događaju posjeta Hansa Christiana Andersena Charlesu Dickensu. Obojica su pisaca bila na vrhuncu karijere, već su se duže vremena dopisivali i osjećali uzajamno poštovanje. No, Andersen je bio ekscentrik, hipohondar, paranoidni čudak i već samim time, gost iz noćnih mora. A tu je i sitni detalj da Andersen nikada nije priznao Dickensu da je njegov engleski gotovo nepostojeći i da sva ta pisma nije napisao sam. Andersena dočekuje mnogobrojna obitelj Dickens koji ga ljubazno prime pokušavaju sakriti činjenicu da ih je zatekao u vrlo lošem trenutku i dubokim problemima, ali se nadaju da će tih nekoliko dana ipak brzo proći. Kako je sve prošlo otkriva ugravirana pločica koja je postavljena u gostinjskoj sobi nakon odlaska gosta: „Ovdje je danski pisac H.C. Andersen spavao pet tjedana koji su se obitelji činili kao cijela vječnost.“

Negdje drugdje u Švedskoj Gunnarsson Hans

Izdvojila bih i švedskog kratkopričaša Hansa Gunnarssona koji u svom romanu „Negdje drugdje u Švedskoj“ (Hena com, 2017.) majstorski oslikava cijelu galeriju likova i njihovih isprepletenih života. Gunnarsson nam prikazuje pravu švedsku svakodnevicu, daleko od uzbudljivog života policijskih inspektora i kriminalaca u Stockholmu ili bajkovitih prikaza krajnjeg sjevera zemlje, ovdje možemo saznati kako se živi i što muči obične ljude u nekom švedskom Jastrebarskom. I kako njihovi problemi nisu toliko različiti od naših. 
A svakako želim spomenuti i jednoga od najcjenjenijih pisaca mlađe generacije Jonasa Hassena Khemirija. Originalan glas i iznimni stilist karijeru je započeo kao predstavnik tzv. „useljeničke književnosti“, a danas piše vrlo osobne, no istovremeno i univerzalne romane o problemima suvremenog čovjeka i svijeta. Kod nas su do sada objavljena dva njegova romana – kratki roman „Zovem svoju braću“ (Naklada Ljevak, 2017.) o terorističkom napadu u Stockholmu koji pogađa poput šake u trbuh, te poetičan roman o odrastanju, prijateljstvima, ljubavima i prvim suočavanjima sa smrću „Sve čega se ne sjećam“ (Fraktura, 2017.). 

Knjiga o ljetu Jansson Tove

To bi svakako bio kratki roman Tove Jansson „Knjiga o ljetu“ (Naklada Pelago), klasik nordijske književnosti, dirljiva, mudra priča o jednom ljetu koje baka i unuka provode na otoku. Nema tu nikakvih velikih avantura, ni šokantnih obrata, samo niz svakodnevnih situacija, rituala i razgovora koji otkrivaju svu sreću, tugu i čaroliju života. Knjiga je to koju možete pokloniti ljudima koje volite bilo koje dobi i nećete pogriješiti. 

Doppler Loe Erlend

Jako volim i norveškog pisca Erlenda Loea koji piše duboko filozofske knjige na najjednostavniji mogući način. Njegova serija romana o Doppleru – „Doppler“ i „Volvo kamioni“ (Jesenski &Turk) pravom antijunaku današnjeg doba, čovjeku koji padne s bicikla i nakon udarca u glavu shvati koliko je njegov život isprazan, kako je cijeli život nastojao biti marljiv i ispravno postupati i imati sve ono čemu ljudi teže – dobrom poslu, obitelji, velikoj kući – a ustvari sve to ne može podnijeti. Odlučuje sve ostaviti, seli u šumu, „usvaja“ mladunče losa i odlučuje živjeti iskreno i iskonski, daleko od ljudi. No, ljudi se ipak nikako ne uspijeva riješiti i upoznaje čitav niz ekscentrika i ispostavi se da ipak svi imaju jedni druge nešto za naučiti. Za smijanje na glas, za razmišljanje u tišini.  

Frode Grytten je izniman norveški pisac koji već ima kultni status kod nas. Ovom bih prilikom izdvojila njegov roman „Sutra je ponedjeljak“ (Disput, 2017.), potresnu i razorno duhovitu priču o starom vlasniku trgovine namještaja u čijem se susjedstvu otvori IKEA. Život mu se raspada, dementna žena završava u domu, djeca su se odavno odselila i otuđila, a njemu se čini da netko za to mora platiti. Odluči otići u Švedsku i oteti vlasnika IKEE, time privući pažnju i objasniti ljudima što sve ne valja s današnjim svijetom. 
 

Uf, dječja književnost, tu mi je najteže pronaći izdavača. Knjige su uvijek previše divlje, nedovoljno edukativne, previše crne, čudnih ilustracija. Osobno jako volim čitati knjige za djecu, ali nisam ih mnogo prevela. No, čini se da se i tu nešto pokreće, koliko god izdavači bili tradicionalni i žele igrati na sigurno, u vrlo aktivnoj blogerskoj sceni koja se bavi knjigama za djecu, upravo su te moje, „lude“ slikovnice, izgleda jako popularne. I zato se nadam da će Naklada Ljevak nastaviti objavljivati jednog od najomiljenijih švedskih autora za djecu Ulfa Starka, a ArTresor očaravajuće „pomaknute“ slikovnice Pije Lindenbaum.  A onda možemo nastaviti dalje sa slikovnicama Finkinje Tove Appelgren o malenoj, drskoj djevojčici Vesti-Linnei ili norveškim slikovnicama o avanturama tri kozlića Bjørna F. Rørvika… 
 

Ulf Stark

Luđaci i bezveznjaci Stark Ulf

Ulf Stark i ja predstavljali smo prvi prijevod njegove knjige na hrvatski, romana za djecu „Luđaci i bezveznjaci“ (Naklada Ljevak, 2015.) na švedskom sajmu knjiga u Göteborgu. Ulf je nažalost preminuo prije dvije godine, a bio jedan od onih pisaca koji su dobili sve moguće nagrade i prevedeni, filmatizirani, slavljeni i obožavani, ali je svejedno ostao topla, neposredna osoba s kojom se sprijateljiš u dvije minute i poželiš da ti bude djed pa da uvijek imaš pristup njegovoj razigranosti i mudrosti. Trebali smo razgovarati o problemima pri prevođenju – najočitiji je bio taj što se glavni lik, djevojčica Simone pretvara da je dječak, pa je trebalo riješiti kako njene izjave zamaskirati tako da se to ne otkrije, što sam, čini mi se, uspješno riješila. Kontaktirali su nas iz organizacije sajma da smislimo naziv naše tribine, na što sam pisala Ulfu da nemam nikakvih pametnih ideja jer se bilješke koje sam vodila pri prevođenju romana velikom većinom svode na nizove i nizove uvreda kojima se časte klinci u školi. Tako se mora zvati naša tribina, odgovorio je odmah Ulf organizatorima. I tako se u programu tog uglednog sajma među brojnim seminarima i tribinama pod nazivima Nove metode čitanja klasika, Kako pobuditi interes za čitanje u nižim razredima osnovne škole i slično, našla i naša: Prdež i žaba krastača – razgovor između pisca i prevoditeljice. 
 

Posjet kraljeva liječnika Enquist Per Olov

Sve su mačke u mraku crne, tj. svaka je knjiga izazov za sebe. Osmah mi pada  na pamet koliko mi je dugo trebalo da uhvatim poseban ton i stil knjige „Posjet kraljeva liječnika“ švedskog modernog klasika P.O. Enquista (Fraktura, 2005.). Stalno sam počinjala iznova i neprestano se hvatala kako spajam njegove rascjepkane rečenice ili kako mi promiču očito namjerna ponavljanja određenih riječi i fraza. Sjećam se da je već bio drugi tjedan mog trotjednog boravka u kući za pisce i prevoditelje u Visbyju na Gotlandu dok sam izgubljeno šetala uz more i na pitanje susjede, finske pjesnikinje kako mi ide, rekla da još uvijek tražim pravi ton. I ja isto, rekla mi je, doći će, ne brini. I došao je.  

Drugu vrstu izazova predstavljao je monumentalni povijesni roman Kjella Westöa – „Ovuda smo nekada hodali“ (Fraktura, 2016.), za koji sam ne samo u detalje proučila finsku povijest, nego i, prateći likove, prehodala cijeli Helsinki.
 

Trilogija Millenium

Doktor Glas Söderberg Hjalmar

Diktator Stark Ulf

Vjerojatno najveći, očiti uspjeh postigla je trilogija „Millenium“ Stiega Larssona. Uzbudljivo je biti dio tako uspješnog serijala, a i bio je to prvi put da sam počela dobivati mailove nestrpljivih čitatelja koji bi me pitali što će dalje biti s Lisbeth Salander. 

Srcu mi je jako prirasla i suradnja s Hrvatskim filološkim društvom/Disputom čija je biblioteka Na tragu klasika prava riznica bisera svjetske književnosti. Puno sam tu lijepih knjiga odabrala zajedno s urednicom Irenom Lukšić, od pravih švedskih klasika poput Hjalmara Söderberga i njegovog maestralnog romana „Doktor Glas“ koji se bez problema može mjeriti sa „Zločinom i kaznom“, ili tragičnog ekscentrika Hjalmara Bergmana koji se u svom posljednjem romanu „Klaun Jac“ razračunao sa cijelom švedskom kulturom na otrovno ciničan i duhovit način, što, naravno, nije naročito dobro prihvaćeno u to doba. Biblioteka obuhvaća i suvremene klasike, poput filmaša Ingmara Bergmana (ove je godine, na stogodišnjicu autorova rođenja objavljen roman „Rođeni u nedjelju“), te neotkrivene dragulje, pisce poput Agnete Pleijel („Jedna zima u Stockholmu“) i Roberta Åsbacke („Pothvat za kraljicu“). Disput je svakako jedan od onih izdavača čije se knjige isplati pročitati, čak i ako nikada niste čuli za pisca. 

Ove sam godine dobila nagradu „Josip Tabak“ za prijevod djela za djecu i mlade,fenomenalne slikovnice Ulfa Starka „Diktator“ (Naklada Ljevak, 2017.) što me jako obradovalo. Nagrada struke je uvijek velik uspjeh. 

 

Mumini

Mumini! Knjige za djecu koje su proslavile Tove Jansson i koje će V.B.Z. objavljivati sljedeće tri godine. Kao i uvijek kod Tove Jansson, nije to samo za djecu - mudro je i melankolično, drsko i duhovito, tiho i kontemplativno, ili samo zgodno i zabavno, ako vam se ne da zagrebati dublje. Obožavam taj cijeli svijet Mumina, a nakon godina i godina sjedilačkog života za kompjuterom okružena knjigama i slatkišima, čini mi se da pomalo počinjem i sličiti na njih. 

I strašno me veseli što će Sandorf uskoro objaviti trenutno najpoznatiju švedsku stripašicu Liv Strömquist. Njen strip-album „Plod spoznaje“ obavezno je štivo za sve sadašnje i buduće feministice.