U Srbiji ne postoji društvo pisaca za djecu i mlade. Nije ga nikada ni bilo. Ne znam je li se situacija promijenila, ali prije par godina (kada je Jasminka Petrović zatražila članstvo u jednom od dva društva književnika Srbije) pisac koji je pisao isključivo za djecu i mlade nije mogao postati član društva književnika. Ma koliko knjiga imao.

Slovenski nastup na sajmu u Frankfurtu nije sastojao samo od pokazivanja knjiga i klasičnog predstavljanja autora, nego su središte događanja bili brojni programi organizirani na nacionalnom štandu i na dvije pozornice u središnjem paviljonu.

Sjećam se kako su nam naše slovenske kolegice i kolege pomalo zavidjeli na nastupu u Leipzigu ali i pratili što radimo, kako se povezujemo s međunarodnom scenom (npr. preko Tradukija) i nadali su se da će i Slovenija za 10-15 godina dobiti priliku na sličan se način predstaviti na nekom od najprestižnijih svjetskih sajamskih okupljanja. Stoga nisu stajali skrštenih ruku nego su u prosincu te iste 2008....

Onima koji djeluju u javnom sektoru i kojima brzina djelovanja nije baš i vrlina (kao da uvijek imaju sve vrijeme svijeta ispred sebe) dok oni iz realnog sektora, bilo privatni poduzetnici bilo freelanceri, dobro znaju da nemaju vremena za čekanje, navikli da sa svakim idućim mjesecom moraju iznova i pod velikim stresom osiguravati i isplaćivati plaće i honorare.

Danas, s računalima u kojima se mogu skladištiti gomile podataka, svi smo mi pomalo nalik na Funesa. Naše kolektivno pamćenje postalo je poput kakva odlagališta otpada. Više ne znamo što bismo sa svim tim silnim podacima koji tvore povijest naše civilizacije. Gubimo emocionalnu povezanost sa sjećanjima koja tvore našu povijest.