Za razliku od mnogih drugih zemalja u kojima se to događa tek sporadično i slučajno, izvan sustava, u finski je obrazovni sustav, kao i u sustave drugih skandinavskih zemalja, igra u obrazovanje ugrađena od samog početka, a ugrađena je i u čitavu kulturu. Vrtići i predškole temelje se na igri, a u školi se sve do viših razreda dominantno uči kroz igru i praktično istraživanje.

Mnogi mladi roditelji nisu (sasvim) svjesni toga da se djeci može čitati već od najranije dobi i da time i sebi i djeci stvaraju mirno okruženje ispunjeno zajedništvom, da uspostavljaju mali osobni ritual koji se iz dana u dan ponavlja (a zna se koliko mala djeca trebaju takve rituale) i da, na kraju krajeva, na još jedan način prate i podupiru razvoj svoga djeteta.

Nepobitna je i neprocjenjiva dobrobit koja proizlazi iz zajedničkog druženja djece i odraslih s pričom, slikovnicom, knjigom. Osim toga, predčitačkim se aktivnostima potiču i razvijaju predvještine čitanja. Djeca u ranoj dobi pokazuju interes za slikovnice, počinju ih listati, pokazivati i imenovati likove i radnje.

Sjećam se kako su nam naše slovenske kolegice i kolege pomalo zavidjeli na nastupu u Leipzigu ali i pratili što radimo, kako se povezujemo s međunarodnom scenom (npr. preko Tradukija) i nadali su se da će i Slovenija za 10-15 godina dobiti priliku na sličan se način predstaviti na nekom od najprestižnijih svjetskih sajamskih okupljanja. Stoga nisu stajali skrštenih ruku nego su u prosincu te iste 2008....

Školska lektira u nizozemskim intelektualnim krugovima smatra se zastarjelim modelom razvoja čitateljske kulture kod djece i mladih. Ipak, lektira je i dalje prisutna u nizozemskom školstvu, ali na potpuno drugačiji način nego u Hrvatskoj. Postoji veoma širok popis literature isključivo nizozemskih autora od kojih su djeca dužna pročitati jedan naslov godišnje.