Domaća literatura je danas dominantna, iako kada sam ja odrastala čitala se samo prevedena književnost. Sada postoji i novi pokret – ljudi koji pišu takozvane romane na društvenim mrežama. Ti tekstovi sadrže čak i ikonice. Pretpostavljam da je pisanje u stanju regresije i da se vraćamo hijeroglifima.

Proučavanje književnosti trebalo bi da se usredotoči na istraživanje forme i strukture teksta te njegovog mjesta u sustavu književnosti, drugim riječima, onoga što tekst iskazuje o sebi kao književnom djelu.

Svijest o važnosti rane stimulacije je u porastu. Sve je više roditelja koji su svjesni koiko je interakcija s djetetom važna i koliko je snažan njihov utjecaj na razvoj i život djeteta općenito. Dokaz tomu su prepune dvorane na našim edukacijama koje govore o važnosti rane stimulacije.

Sav je kontinuitet oko nas organiziran kao ponavljanje. Velike se priče ponavljaju u beskonačnost. Na to pristajemo bez borbe. I ne treba se boriti. Neminovnosti velikih narativa su svima iste. Život i dani imaju početak i kraj. Bez spavanje se ne može. Srce će se zaljubljivati. Pisanje je vrsta pregovora s neminovnošću velikih priča ali i borba s opasnošću da nam se i male priče učine nepromjenjivim i...

Smatram da je važno ostati što fleksibilnijom i otvorenijom, ne ograničiti se na jedan tematski krug ili duktus. Vlastiti ton smije se i treba mijenjati, on nije ništa drugo doli osjećaj za prikladno u novim okolnostima koje nekome diktiraju život i priču. (Marjana Gaponenko)