Ideja je da Pazin preraste u svjetski centar slikovnice, mjesto gdje će se jednom godišnje okupljati pisci, ilustratori, teoretičari književnosti, nakladnici, te svi ostali stručnjaci vezani uz slikovnicu i razmjenjivati svoja iskustva, razgovarati na okruglim stolovima, predstavljati svoje knjige i dogovarati nove, zajedničke projekte.

Puno češći problem od tjeskobe za praktične psihoanalitičare zapravo je pretjerana sigurnost u pogledu vlastitih osjećaja. U učinkovitoj analizi, koja uspijeva svladati otpore na koje nailazi, sumnjivom postaje svaka očiglednost, svaka neposrednost i lažna sigurnost kakvu pružaju osjećaji. To je Johnstonova lekcija koja je, u mom slučaju, puno puta ovjerena životnim iskustvom.

Domaća literatura je danas dominantna, iako kada sam ja odrastala čitala se samo prevedena književnost. Sada postoji i novi pokret – ljudi koji pišu takozvane romane na društvenim mrežama. Ti tekstovi sadrže čak i ikonice. Pretpostavljam da je pisanje u stanju regresije i da se vraćamo hijeroglifima.

Kod nas je nemoguće ili je jedva moguće biti izdavač isključivo, da tako kažem, zahtjevnije književnosti. Netko mora pokrivati te troškove i puno je lakše kad o tome možete odlučivati sami prestrojavanjem vlastita novca nego ovisiti o tuđim potporama koje zbog raznih razloga mogu biti nepouzdane.

Sav je kontinuitet oko nas organiziran kao ponavljanje. Velike se priče ponavljaju u beskonačnost. Na to pristajemo bez borbe. I ne treba se boriti. Neminovnosti velikih narativa su svima iste. Život i dani imaju početak i kraj. Bez spavanje se ne može. Srce će se zaljubljivati. Pisanje je vrsta pregovora s neminovnošću velikih priča ali i borba s opasnošću da nam se i male priče učine nepromjenjivim i...