Kod nas je nemoguće ili je jedva moguće biti izdavač isključivo, da tako kažem, zahtjevnije književnosti. Netko mora pokrivati te troškove i puno je lakše kad o tome možete odlučivati sami prestrojavanjem vlastita novca nego ovisiti o tuđim potporama koje zbog raznih razloga mogu biti nepouzdane.

Knjižničaru je najdraže kada korisniku, koji nije siguran što želi, nešto preporuči za čitanje, a on se vrati zadovoljan i traži još. Često donesem i vlastitu knjigu od kuće ako je ista u knjižnici posuđena. Osim toga, u toj komunikaciji dosta naučimo o potrebama i željama naših korisnika, nerijetko i mi pročitamo nešto na njihovu preporuku i poslušamo savjet za poboljšanje rada.

Sav je kontinuitet oko nas organiziran kao ponavljanje. Velike se priče ponavljaju u beskonačnost. Na to pristajemo bez borbe. I ne treba se boriti. Neminovnosti velikih narativa su svima iste. Život i dani imaju početak i kraj. Bez spavanje se ne može. Srce će se zaljubljivati. Pisanje je vrsta pregovora s neminovnošću velikih priča ali i borba s opasnošću da nam se i male priče učine nepromjenjivim i...

Veći prostor daje nam mogućnost veće ponude i to nas jako veseli. Kod nas nećete naći sve što se objavi od knjiga nego ono što mi izaberemo za vas i u što zaista vjerujemo. Mislim da smo po tome drugačiji, jer smo se drznuli izraziti svoje mišljenje, biti knjižara sa stavom i porukom.

Ako hoćete shvatiti što je umjetnost i što je estetsko, onda morate o tome misliti, a ne 'uživati' ili naprosto govoriti 'to je tako'. Umjetničko djelo, svako, ama baš svako, traži taj 'napor pojma', to razumijevanje, inače će nam potpuni izmaći, nećemo shvatiti što je.