Snolike, somnabulne proze Selvedina Avdića istinsko su otkriće; na koncu, kad se po strani ostave svi pokušaji otključavanja priče i tumačenja značenja, ostaje katarzični užitak pročitanog, čitateljeva zahvalnost za sve u tekstu proživljeno.

Svaka književna rezidencija polako ali sigurno mijenja mjesto na kojem se nalazi. A Odisejevu otoku to zasigurno treba. Posebno kada Međunarodna biblioteka poezije konačno otvori svoja vrata, koja će, po prvi put nakon nekoliko stoljeća, dati novi život otočkom kulturnom životu, iz kojeg se razvijaju svi drugi aspekti života kao takvog.