Divna Zečević u dnevniku je znala naglasiti da joj je najviše stalo do pojedinačnog i neponovljivog njezina života, a mnogo manje do općeg i društvenog (iako je bila itekako svjesna vremena i okruženja u kojemu živi). Njezin je dnevnik, osim što je iznimno vrijedan feministički dokument, oda tom sentimentu.

Dobra književnost ne bavi se ‘literarnim’, već čistim životom. Sudbine Franza Huchela i Andreasa Eggera možda su u ponečemu slične. Ali svi ljudski životu jesu. Uvijek se tu radi o ljubavi, želji, oslobađanju, rastancima, gubitku, smrti. U tom smislu ne postoji razlika između rudara ili šegrta iz 1930-ih, ili učiteljice u hrvatskoj osnovnoj školi.

'Bog malih stvari' bio je virtuozna demonstracija njezine sposobnosti da ispriča nezaboravnu priču, podjednako osobnu i političnu, bez da primijetimo šavove, bez da jedno nadviče drugo. Ovaj put, Veliki je Bog općeg očaja izrazito bučan. No, čini se, s dobrim razlogom. I likovi ovoga romana – a s njima i čitatelji – uče 'kako povijest dogovara svoje uvjete i kako sakuplja danak od onih koji prekrše...