Da, svjetovi mojih četiriju junakinja su polomljeni ili napukli, ali ja im nudim priliku da ih ponovno sklope i poprave. To mi je bilo jako važno. Uza sav mrak o kojemu pišem u romanu, uz siromaštvo, usamljenost, loše brakove, nedostatak samopouzdanja, nasilje... željela sam pružiti nadu. Zato roman završavam zagrljajem, a započinjem psovkom.

Fikcija svakako pomaže, jer direktno, sirovo iznošenje emocija nije baš najbolji oblik komunikacije, odnosno, fali nam riječi za predočavanje svih tih čudovišnih dimenzija. Fikcija daje pitkost i onim najtežim stanjima, zato fikcija komunicira i zato je fikcija ljekovita. Puno se lakše nositi sa fikcionaliziranim čudovištem, nego s onim neizraženim koji unutra radi tko zna što.

Moja su mi putovanja približila nomadski duh, poučila me da čudo putovanja ostavlja rane, i da se na pisca gleda kao na kentaura – napola pokretni, napola sjedilački lik, onaj koji se u svijetu u kojem se sve kreće, negdje zaustavi kako bi pisao ili razgovarao o hodalačkim pothvatima, izletima i iskustvima. Moja su putovanja dnevnici ispisani stopalima.

Kad dobijemo slikovnice za žiriranje na Ovci, iznenadim se uvijek iznova kad vidim tu hiperprodukciju, posebno s ilustratorske strane. Pritom znam da se na jednoj slikovnici radi mjesecima, ako je želiš ozbiljno napraviti. Valjda se danas kod nas nikome ne isplati uzeti toliko vremena: naprave najbrže što mogu jer su honorari mali i od njih se ne može živjeti.

Ne želim nikoga uspoređivati. Svaki je umjetnik poseban na svoj način. I nije važno je li star ili mlad. Jer djelo je djelo. Netko napravi vrhunsko djelo mlad, a netko kao stariji. Važno je da ostavi trag. Ono što nisam volila u starom valu i novom valu su trendovi. Kad svi crtaju na isti način i vidiš nečji rad i zapravo ne znaš čiji je jer je sličan tolikim radovima ilustratora iz raznih djelova...