Današnja hrvatska književna scena je popunjena grupa u vrtiću. Oni koji su se uspjeli upisati sada se mogu zajedno igrati, i u toj igri uživati, sklonjeni od bilo kakvih opasnosti, jer su u toj vrtićkoj grupi skupa i pisci i novinari i književni kritičari (često po sve troje u jednoj osobi), i čak mogu pisati loše ali o njihovom će se pisanju svejedno uvijek pisati, a oni koji se nisu uspjeli upisati...

Izvan sporta, businessa, industrije i prirodnih znanosti, ovo je doba prosječnosti,  globalizacija praznoglavog  glamoura,  prašine i kaosa u srcu, te nije lako ostati kritički sabran, objektivan i istinoljubiv, čak i ako si u osnovi dobronamjeran. U tom kontekstu najlakše je "zazirati",  a najteže je podržati i tematski i proizvodno provokativnog  autora, objektivno ocijeniti rad pisca koji nastoji oko...

Oduvijek sam voljela znanstvenu fantastiku jer me vodi nekamo gdje nisam nikad bila, u glavu mi stavlja ideje koje mi nikad prije nisu pale na pamet i navodi me da razmišljam o stvarima za koje nisam mislila da bi me ikada mogle zanimati. A kad je sve još i kvalitetno napisano, kad misli teku, priča funkcionira, a rečenice fasciniraju, onda jednostavno ne shvaćam kako netko može ne voljeti znanstvenu...

Formula dobre novinske kritike je - simple&smart. U te dvije kartice moraš ugurati malo sadržaja, dvije-tri rečenice o dosadašnjem opusu pisca i njegovom mjestu na sceni i prije svega jasan vrijednosni sud je li ta knjiga dobra ili loša. Ako si pri tome i malo duhovit i ubaciš neku foru, tvoji su urednici još sretniji. Ježim se od kritika koje prepričavaju i motaju priču, a nemaju vrijednosnog suda, to...

Kupovni interes domaće publike za ozbiljna nekomercijalna djela bitno je ograničen i stoga otužno malen. Objaviš, primjerice, kapitalan, silno nedostajući izbor lingvističkih rasprava Romana Jakobsona u knjizi "O jeziku", u što si uložio godinu i pol mukotrpnog prevoditeljskog i uredničkog rada, i onda godinu i pol nakon izlaska knjige iz tiska pogledaš koliko si primjeraka prodao i opetovano se...

Festival Maremare je formalni nastavak i pokušaj pristojnog uobličenja onoga što se u proteklih dvadesetak godina događalo u Moloj Trovni, a što je bilo obilježeno silovitom željom i voljom da se na otoku, na kraju svijeta i interesa bilo kojeg menađmenta, dakle profita u bilo kojem obliku, pokrene i prikaže živo tkivo koje može proizvesti bilo koja umjetnička praksa. Jednostavnije rečeno, trudio sam...