Alen Brlek : Metakmorfoze
Metakmorfoze
U svom eseju „Ovo nije lula“, o istoimenoj slici belgijskog nadrealista Renea Magrittea, Michel Focault piše:
„...kao da su, naprotiv, iza tog živog, ali odmah zatim utihnulog ljudskog brbljanja, stvari u svojoj nijemosti i snu mogle sročiti riječ-postojanu riječ koju ništa neće moći izbrisati. No ta riječ označava najnestalnije od svih slika. I ne samo to: jer ljudi, napokon umuknuli, samo u snu komuniciraju sa značenjem stvari i dopuštaju da ih prožmu te zagonetne, ustrajne riječi koje dolaze sa drugog mjesta.“
Ovaj citat mogao bi pokazati zašto je ovaj esej dobra priprema za čitanje debitantske zbirke pjesama "Metakmorfoze" Alena Brleka, mladog autora kojeg je javnost otkrila nakon što je rukopis zbirke zasluženo nagrađen nagradom časopisa Zarez. Naime, i Focaultov tekst i Brlekova zbirka bave se prirodom jezika, dihotomijom označitelja i označenog, s tom razlikom što kod prvog jezik služi kao kontrapunkt slici i odvojeni „entitet“ koji u sebi sadrži elemente kaligrama/ ideograma, dok je kod drugog riječ o diskursu koji svoj metaforički inventar koristi u svrhu konstruiranja verbalnih slika.
Prema Focaultu, slika iz naslova primjer je semantičke polivalentnosti praznine između slike i teksta, koju radije naziva „odsutnošću prostora“. Tu dolazimo do sličnosti između Brlekove i Magritteove poetike. Naime, moglo bi se reći da je sukus obadviju upravo u tom riskantnom „odsutnom prostoru“ između redova u kojem se razvija interpretacijska platforma nesagledivih razmjera. Mladi pjesnik tu je platformu oslobodio svih suvišnih elemenata i sveo vlastiti autorski subjekt na nivo priručnog naratora koji nam samo otvara vrata teksta, a unutra se moramo snaći sami. Unutra je ugasio svjetlo, no osjećaj dezorijentacije djeluje kontraefektno utoliko što se čitatelj ne osjeća nelagodno već zaintrigirano jer je Brlekova hermetika prozračna, u njoj nema klaustrofobije:
Šutnja smo
I noć na plućima.
Mi smo svejedi novog doba.
(From USA with love)
Autor jeziku pristupa ludički ikonoklastično, njegova poezija ne funkcionira ni u jednom standardnom filteru koji nameće komunikacijski diskurs svakodnevnog, no ipak ne gubi mnogo na nivou empatijskog i duhovnog, do te mjere da Brlek sam sebe, u još jednoj od svojih (d)osjetki naziva Budom. Ideja višeg bića nije mu strana, no izbjegava već toliko puta prežvakani pristup bogu kao izdvojenom i svemogućem entitetu koji nas gleda svisoka. U Metakmorfozama užasno je puno noći, pojavljuje se u nekoliko pjesama, svojevrsno instruirajući čitatelja kako da čita knjigu: u tami, jer je tama sinonimna sa tišinom, a tišina pomalo sinonimna sa autorom samim.
Kada sam prvi put upoznao Alena Brleka, učinio mi se upravo takvim: utjelovljenje tišine, gotovo prozračne fizionomije i lica sa prirodno stiliziranim crtama koje asociraju na nekog pravoslavnog sveca sa freskopisa u čarobnom manastiru Zavala. Potpuno je prirodno da ovako neupadljiva osoba upravo takvu poeziju i piše, bez buke i spektakla, koja ne želi impresionirati niti aludirati nego naprosto jeste zato što mora i ne može drukčije. Autor odustaje od bilo kakvog pokušaja žanrovskih smjernica, igrajući po vlastitim pravilima koje zapravo usput improvizira, no koja se u ukupnoj slici zbirke ipak čine zaokruženima, ako u obzir uzmemo njegovo promišljanje o povezanosti svih stvari i golemom metafizičkom krugu u kojem se svi krećemo, krug kao prapočelo i konačno odredište svega što postoji.
U islamu, krug je simbol neba, u kojem su onda razmještene različite konstelacije. Jedan od najprepoznatljivijih elemenata ove knjige su Brlekove lirske konstelacije koje u jezik na kojem su napisane (hrvatski) uvode kompozicijske modele mnogo tipičnije za aglutinativne jezike poput njemačkog, naravno u službi poezije: metakmorfoze, (b)ura, nestaje(š), itd. Na jednom mjestu autor će čak reći da je „mliječna staza fermentirala“, što bi mogla biti paradigma na kojoj funkcionira konstrukcija njegovih pjesama: barthesovsko repozicioniranje izvorne riječi u dotad nepoznat semantički prostor s jedne strane, i sinkronizacija/preklapanje mogućih izvedenica s druge.
Kako ne bi baš potpuno hermetički izolirao tekst, Brlek uvodi neke čvrste referencijalne točke koje čitatelj može prepoznati kao stvarne: Napoleon, Metuzalem, Tibet, Hirošima itd. One unutar pjesama funkcioniraju tek kao sidro koje cijelu konstrukciju drži na okupu, nipošto kao centralni motiv teksta. Pjesnik povremeno zalazi i u riskantni prostor aksiomatskog:
Bolji svijet znači shvatiti prste
Prije povijesti
i pustiti krv.
(Skice za aortu)
Aksiomatsko kod njega nikad ne prerasta u dogmatsko, ne postoji nikakav pijedestal na koji bismo njegovu misao mogli predstaviti kao monološku masturbaciju, a i njegova cijela osobnost opire se takvoj karakterizaciji. Alen Brlek je homo ludens mlade hrvatske poezije, koji tek treba otkriti što sve krije u rukavu u sljedećoj zbirci. Zato je više nego prikladno usporediti ga upravo sa Magritteom, slikarom koji je promišljenu filozofsku konstrukciju svojih djela uvijek maskirao u intrigu i igru koja provocira uvriježena „pravila čitanja“ djela koja gledatelj neizbježno podsvjesno rabi kada percipira umjetničko djelo pred sobom.
Alen Brlek je homo ludens mlade hrvatske poezije, koji tek treba otkriti što sve krije u rukavu u sljedećoj zbirci.
Kada bih morao odabrati jednu sliku belgijskog nadrealista koja bi bila savršena alegorija za autora Metakmorfoza, to bi bez sumnje bio „Hegelov odmor“ iz 1958., koja prikazuje kišobran na nedefiniranoj crvenoj pozadini, a na njegovom vrhu postavljena je čaša puna vode. Na prvi pogled, sve je kristalno jasno prikazano: jedan kišobran i jedna čaša iznad njega. Pa ipak, inherentno se osjeti tenzija: čaša bi se svakog trena mogla prevrnuti i prosuti, pa se nameće pitanje, da li je kišobran tu zbog mogućnosti čaše, ili čaša tu zbog mogućnosti kišobrana? Međusobno su povezani motivom vode, koja van svake sumnje konstatira funkciju oba predmeta: prvi gledatelja štiti od vode, a drugi prvom daje smisao.
Za razliku od djela iz naziva Focaultova eseja, ovdje nema jasne cezure između dva sastavna elementa djela, no ona nije ni potrebna, jer Hegelov odmor ne sugerira negaciju. Isto tako, unutarnji svemir Metakmorfoza ne sadrži apriorne negacije: sve je moguće no ništa se ne mora dogoditi. Jedan od najvećih uspjeha knjige upravo je konstatacija da „ništa“ nije negacija jer je afirmira činjenica da to možemo izgovoriti, čime gorespomenuta odsutnost prostora gubi negativni predznak i opredmećuje se u nešto opipljivo.
Sučeljavajući hermetično i prozračno, Alen Brlek uspio je u namjeri (što možda nije najsretnije odabran naziv jer uključuje predumišljaj) da se potpuno razotkrije na način da ne gledamo u njega nego kroz njega, otkrivajući lirske prostore atmosferično slične Zumthorovoj kapeli Bruder Klaus: zavodljivo mračne, sa fokusom koji odozgo rastjerava tamu uvodeći nas u svjetlo. A Hegelov kišobran pretvara se pritom tek u lingvistički zastor kroz koji se čitatelj mora provući kako bi otkrio ono što u Brlekovoj poeziji žubori ispod površine.
Metakmorfoze
- Algoritam 02/2015.
- 64 str., meki uvez
- ISBN 9789533168517
Zbirka poezije Metakmorfoze Alena Brleka nagrađena je nagradom Na vrh jezika kao najbolji rukopis autora do 35 godina starosti. Zbirka, prije svega, opčinjava svojim slobodarskim pristupom poeziji, a to slobodarstvo istaknuto je i u sloganu zbirke: Zidarima slobode.