Dinko Telećan : Azijska suita

Dinko Telećan: Azijska suita

Azijska suita Telećan Dinko

Ovitak "Azijske suite" Dinka Telećana perforiran je na četiri mjesta. Odlučite li odvojiti korice knjige na označenim mjestima (a imate li naviku vrtjeti knjigu po rukama, odluka će se donijeti sama od sebe, kako već biva s perforiranim listovima) u rukama će vam se naći tri razglednice iz dva različita grada. Dvije od njih nastale su u Kathmanduu, na trgu Durbar, a jedna na plaži istočne provincije Šri Lanke, u Nilaveli. Iako imaju predviđeno mjesto za adresu i poštansku marku, priloženi papiri nisu baš korisni kao razglednice. Po sredini su, naime, otisnuti naslov knjige, ime autora, izdavač i naziv biblioteke, a u gornjem lijevom kutu stoji izvadak iz Telećanovog rukopisa, kratki komentar na motiv s razglednice.

Priložene razglednice ne mogu, dakle, poslužiti onome čemu razglednice inače služe - tko uostalom u vrijeme interneta i pametnih telefona s kamerama još uvijek drugima šalje industrijske uspomene – one ovdje nastupaju u drugoj ulozi. Priložene tekstu putopisa, one postaju njegovo ogledalo i komentar, fokusna točka za invokaciju simuliranog putovanja tj. iskustva putovanja posredovanog Telećanovim tekstom. One su tu da pridonesu epistemološkoj varci svakog  pa i ovog putopisa – da potvrde realitet iskustva, da naoko otrgnu tekst od fikcijske razine i predaju ga dokumentarnoj. Iskustvo ovog putovanja je stvarno – imamo i slike da to dokažemo.

Čemu uopće putopis danas? Prije 150 i kusur godina Matija Mažuranić mogao je mirne duše pisati o Bosni kao o dalekoj i egzotičnoj zemlji, ponajprije zato jer je, za veliku većinu onodobnog pismenog svijeta, bila i daleka, i ezgotična. Putovanje konjima je trajalo, a ni plemstvo se, osim ako nije baš imalo kakvog diplomatskog posla, nije rado upuštalo u izlete u krajeve gdje glava na ramenima nije bila najsigurnija. Ostatak pučanstva ionako nije migrirao potaknut dokolicom. Putopis je tako imao više zadaća. Morao je komentirati, objasniti, prikazati, pokazati i razložiti daleki i nepoznati svijet te ga uvezati u kategorije čitateljima dostupnoga znanja, mišljenja i iskustva. Ako je pri tom izazivao, provocirao, te u konačnici potvrđivao matičnu kulturu kao najbolju od ponuđenih, tim bolje.

Od Mažuranićevog doba do danas svijet se ponešto smanjio, a i samo je putovanje prestalo biti djelatnost dokone aristokracije i sumnjivih lutalica. Dio putopisa koji je, onima koji su iz ovog ili onog razloga ostali doma, otkrivao daleke krajeve, nikad viđene predjele i ljude izgubio je na važnosti i snazi. U vremenu Googleovog street viewa, bezbrojnih putopisnih blogova, stranica s fotografijama, videima na You Tubeu i ostalim djelićima realiteta, danas svatko, a bez da ustane sa stolice, može upoznavati tisuće kilometara daleke krajeve, slušati nerazumljive glasove... No, nikad se nije radilo samo o tome da se nedostupno, daleko i neuobičajeno mjesto tek vidi. Uvijek je bila riječ o tome da ga se iskusi, a književnost je pružala (i još uvijek pruža) mogućnost baš toga – iskustva.

Jedno je, naime, gledati slike prirode, ljudi i građevina, a sasvim drugo te iste stvari iskusiti pomoću  tuđe pripovijesti. Vješto napisan putopis prevodi jednu kulturu u drugu, prikazuje susret svjetova i sve to uređuje tako da izgleda i zavodi drugačije od tekstova turističkih brošura. Zbog tih karakteristika književni je putopis, čak i u vremenu potpune dominacije vizualnoga, i dalje u stanju privlačiti pozornost. Tim veću što je kulturni kapital autora rukopisa ili objekta njegovog promatranja veći. Nije baš sasvim svejedno tko i kamo putuje.

No, putopis ne prikazuje tek cilj, metode i probleme putovanja (iako baš time najviše privlači potencijalnog čitatelja). Putopis prikazuje i samoga autora pa čitatelju istovremeno razotkriva (u onoj mjeri u kojoj u književnosti išta može biti doista razotkriveno) i subjekt i objekt putovanja. Primjer Azije o kojoj se, između ostaloga pripovijeda u Telećanovoj knjizi, dobar je za ilustraciju.

Lotos, prah i mak Telećan Dinko

Pišući o iskustvu Nepala, volontiranju u sirotištima, trgovini djecom i siromašnim planinskim selendrama, američki aktivist Conor Grennan u knjizi "Little Princes" svoje pismo konstruira kao neizvjesnu avanturu (teško je iz Amerikanca izbaciti primisao na filmsku ekranizaciju) u kojoj se "civilizirani" pripadnik američke srednje klase susreće sa zakonskim, svjetonazorskim i političkim kaosom povremeno divlje i povremeno ratne zone u kojoj zalutali komunisti (koji su za Grennana stvar neke daleke i nikad sasvim proživljene prošlosti) ratuju s ostatkom političkih aktera, pri čemu Grennanu nije sasvim jasno ni tko, ni zašto ratuje.

Gledajući Nepal očima neobično nalik dječjima, posve neuključen u njegovu povijest i kulturu, Grennan svoj azijski narativ kroji po smjernicama vlastitog svjetonazora. Kompleksna povijest jedne, za američke (a i naše) pojmove, posve strane zemlje gotovo se reducira na manihejsku parabolu o dobru i zlu, a do kraja pripovijesti Grennanov rukopis prestaje biti svjedočanstvo iskustva Azije i postaje svjedočanstvo osobnog povratka kršćanskoj vjeri. Ono što je počelo kao neka vrsta putopisnog suočavanja čitateljstva sa životom Drugoga, prometnulo se u gotovo simboličko osobno svjedočanstvo o žrtvi, odricanju, traganju za duhovnim uporištem i povratku vjeri.

Čini se da Azija tako djeluje na ljude iako je trend prosvjetljujućih lutanja po Indiji ponešto zamro posljednjih desetljeća. Dok piše o Aziji (o Kini, Indiji, Nepalu, Šri Lanci) i Telećana, baš kao i Grennana, zanimaju duhovna pitanja i pitanja identiteta, samo što je književno oblikovanje takvih traganja kod jednog i drugog autora bitno drugačije. Telećan gleda i prenosi Aziju iskustvom dugogodišnjeg putnika koji se nakon mnogo godina vraća na "mjesto zločina", na mjesto prve opčinjenosti Drugim, i pri tom bilježi vremenom uzrokovane promjene, podjednako one nastale u fizičkim i duhovnim topografijama prostorā kojima se kreće, kao i one nastale unutar samoga putnika.

"U gradiću, turizam je uzeo još više maha. Masa Izraelki i Izraelaca koji su netom odslužili ili ih upravo čeka vojni rok, kvazi-hipika, hipstera i cool tragatelja za prosvjetljenjem s kojima više, znam, ne bih mogao ni pokušati naći zajednički jezik".

Telećan je književnik, Grennan je - u najboljem slučaju - novinar. Nema kod Telećana manihejske podjele na dobro i zlo, nema ni spoznajne redukcije osim u formi samosvjesne ironije. U njegovom teksu, Azija je heterogeno polje boja, znakova, indicija, kulturnih stapanja i preklapanja, koje se nikad ne može do kraja spoznati već ga se može tek komentirati, s više ili manje vještine, s više ili manje uronjenosti. U ovom se slučaju Telećan suzdržava od uranjanja, od prepuštanja zanosima neke starije verzije samoga sebe. Pišući o novim iskustvima putovanja po azijskim zemljama (prva su zabilježena u knjizi "Lotos, prah i mak"), Telećan sve više okreće jezik prema unutra, iskušavajući stara znanja, uvjerenja i predodžbe na tkivu novoga svijeta koji niče i živi oko njega.

Propadanje i rađanje, metamorfoze života, podjednako one putnikove kao i one ljudi među kojima se kreće, teme su njegova putopisa, daleko potentnije od relativno paušalnih opisa hramova, građevina, vašara i ostalih turističkih meki. Za razumijevanje svijeta u kojem se zatekao, kao i svog odnosa prema njemu, u pomoć priziva mrežu intertekstualnih citata kojom se služi i onda kad mu zamuknu vlastite riječi, i onda kad osjeti potrebu verificirati vlastito iskustvo; ugurati se u dugački niz istraživača, tumača, poeta i svakojakih tragača što su proteklih desetljeća tumarali Azijom odgovarajući na vlastite porive.

Telećan tek usputno spominje suvremenu političku situaciju zemalja kojima se kreće. Najčešće s blagim podsmijehom i to onda kad pripovijeda o formalnim večerama i književnim festivalima u društvu hrvatskih veleposlanika i lokalnih funkcionera, podbadajući podjednako i politiku, i književnost, i pisce – posebno hrvatske. Suvremenost je - ili barem njena okrutnija, prizemnija dimenzija - izvan fokusa interesa, a mantija kojom se Telećan ovom prilikom zaogrće nije mantija turističkog vodiča koji bi zainteresiranima pojasnio kojim se ulicama i zašto ne treba kretati, koji su zakonski akti na snazi i kako zaista izgleda život pod ovim ili onim režimom.

"Tako treba pisati putopis: nemilosrdno, oderane kože, ne štedeći na vanjskim i unutarnjim reflektorima", piše u nekom momentu komentirajući putopisnu prozu Nicolasa Bouviera. No, jedno je težiti nečemu, a sasvim drugo to provesti u djelo. "Azijska suita" nije baš nemilosrdna proza, a teško bi joj se mogla prišiti i slika 'oderane kože'. Prikladnije bi joj se slike našle u muzičkom, lirskom registru – u nekoj vrsti razigranog, duhovitog, pomalo distanciranog, a opet zainteresiranog plesa kroz živote drugih. Reflektora je, doduše, sasvim dovoljno.

Čitati "Azijsku suitu", nemojmo se zavaravati, ne znači upoznavati Aziju. Dovoljno je u knjizi navedeno spomenika, hramova i običaja da bi se ta fikcija donekle održala, no i sam je Telećan svjestan vlastite Drugosti na cestama i poljima tog kontinenta, neovisno o kilometraži koju ima u nogama. Čitati "Azijsku suitu" znači čitati Telećana, ili barem onu njegovu verziju koju je spreman pokazati. Znači to zajedno s njim podijeliti iskustvo traganja za vlasitim mjestom u svijetu, Azija je tu gotovo slučajno: "(...)zbog viška vremena, kakvoga kod kuće nemam, na papiru ostavljam zapažanja kakva bih mogao bilježiti i gotovo bilo gdje drugdje..."

To možda nije ono na što pristajete kad uzmete putopisnu prozu u ruke, ali kad je ista, kao u ovom slučaju, izvedena inteligentno, sa stilom, nenametljivim humorom i osjećajem za detalj i pravu riječ na pravome mjestu, teško joj je zamjeriti. Napokon, književnost se nema zbog čega lišavati spektakla. A potraga za samim sobom (osim što je književna tema koja nikad neće izaći iz mode) nekako je, tko zna zbog čega, spektakularnija kada se odvija u blizini tisućama godina starog kamenja nego u zadimljenom potkrovlju podstanarskog stana.

Dinko Telećan

Azijska suita : Putni dnevnici 2009.-2014.

• Sandorf 11/2015.
• 164 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789537715601

Ovaj punokrvni književni putopis čita se kao obračun s turističkim vodičima, polemika s književnim veličinama, učenje o skrivenim istinama i promišljanje iskonskih znanja. Nakon prve putopisne knjige "Lotos, prah i mak", Telećan širi horizont azijskog putovanja te njegovi tekstovi britko, u razvedenom ritmu suite, ovaj put sežu preko Nepala svedo Kine.