Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Zdravko Zima • 17.02.2020.

Amos Oz : Fima

Amos Oz : Fima

Fima Oz Amos

Amos Oz (1939-2018) nije samo veliki izraelski pisac čija je slava odavno nadišla granice njegove matične zemlje. On je na neki način i hrvatski pisac, jer su u hrvatskoj verziji objavljene njegove najvažnije knjige, "Priča o ljubavi i tmini", "Pantera u podrumu", "Rimovanje života i smrti", "Iznenada u dubini šume", "Među svojima", "Prizori iz seoskog života", "Juda" te nekoliko zbirki eseja. Potkraj minule godine, na prvu obljetnicu Ozove smrti, ekskluzivni nosilac prava za našu zemlju, zaprešićka Fraktura, obznanila je roman pod naslovom "Fima" koji je s hebrejskog prevela Andrea Weiss Sadeh. U izvornom obliku objavljen je 1991. godine, a u kronološkom slijedu lociran je negdje na sredokraći njegove bogate bibliografije.

Moguće se možda zapitati zbog čega se nije ranije našao u našoj jezičnoj orbiti, tim više što sublimira sve odlike Ozove književnosti da bi se, uz zdušnu pomoć pedantne prevoditeljice, uvukao u čitateljsku memoriju s energijom i inspiracijom koje su svojstvene samo odabranima. Naravno, ni u "Fimi" Oz nije mogao pobjeći od sebe i skale sudbinskih pitanja koja su za njega kao rođenog Izraelca, aktera i svjedoka židovsko-arapskog sukoba te angažiranog pisca vezana kao prst za nokat. Hipotetsko je ili teško odgonetljivo pitanje kako bi taj roman izgledao da je nastao u kasnijoj fazi, iako je pisan u autorovim zrelim ako ne i najboljim godinama. U vremenskom smislu "Fima" koincidira s razdobljem, možda ne odveć dugim, u kojem se stjecao dojam da mitski i istodobno krvavi sukob između Izraelaca i Palestinaca neće trajati do sudnjega dana.

Priča o ljubavi i tmini Oz Amos
Pantera u podrumu Oz Amos
Rimovanje života i smrti Oz Amos

Ali događaji su se onda zarotirali u pogrešnom smjeru. U teško izgarajućoj vatri vlastite pravednosti, jedan izraelski jastreb ubio je Jichaka Rabina, nebo se zamračilo i detant je iznova ostao nepovratno daleko. Dakako, ne treba se ponašati kao detektiv, ne treba stavljati znak jednakosti između pisca i glavnog junaka, ali teško je povjerovati da poznavatelji Ozove biografije iza mnogih detalja, važnih i sporednih, komičnih i žalosnih, simptomatičnih i sinestetičnih, neće naslutiti njegovo lice. Kao Kristovo na Veronikinu rupcu! Protagonist priče je 54-godišnji Efraim Nomberg Nisan, poznatiji kao Fima, ali u glavnoj ulozi je također i Jeruzalem, velika i neizbježna pozornica Ozove literature na kojoj se simetrično zrcale godišnja doba, a jednako tako i unutarnja raspoloženja glavnoga lika.

Kad Fima u jednoj temperamentnoj polemici s Ninom objašnjava da mu je Čehov draži od Garcíje Marqueza, to samo po sebi ne mora biti sporno, premda se istodobno nameće dojam da taj posve legitimni stav u neku ruku emanira eho davno zatomljene istočnoeuropske nostalgije, proistekle iz činjenice da su autorovi preci bili cionistički imigranti iz Litve. A kad misli o Šestodnevnom ratu ili uličnom grafitu koji blati Arape, kad objašnjava da je okupirano tlo naša tamna strana, kad u razgovoru s ocem Baruhom zaključuje da su oni, to jest naši neprijatelji, žrtve pogroma, kad tvrdi da treba opstruirati služenje vojnog roka, kad piše članak za lokalne novine, zdvajajući nad geometrijom zločina na obje strane zelene linije, u središnjem liku romana reflektira se čas Fimin, čas Ozov dvostruko uokvireni portret. A aluzija na istočnoeuropsku nostalgiju, na Čehova, pa samim tim i na rusku književnost ima i druge korelacije.

Fima je povremeni pjesnik obdaren predispozicijama koje nije realizirao, pisac koji piše manje nego što  pretpostavljaju njegovi talenti, žestoki polemičar koji se grozi nad izraelskom politikom, dva puta oženjen i dva puta rastavljen zavodnik koji spava sa suprugama svojih prijatelja, fantast i anarhist, a svakako i moralist koji se među svim mogućnostima odlučio za anonimno mjesto recepcionara u ginekološkoj klinici. Vratimo li se u povijest klasične ruske proze, Ozov protagonist podsjetit će na Ljermontovljeva Pečorina, čiji potencijali ostaju nerealizirani ili upropašteni u trivijalnim pustolovinama, a sličan je u nekoj mjeri i Gončarovljevom Oblomovu koji je ostavio posao u državnoj služi, patio od osjećaja besmisla, prepuštajući se fantazijama i ne izlazeći iz kuće.

Fima je  naprosto takav kakav jest. Vjeruje da je Izrael u rukama luđaka, iako će netko i za njega zaključiti to isto, da je lud, tim više što ima oca, vlasnika tvornice kozmetike, u čijim poslovima nije htio sudjelovati. Štoviše, zadovoljava se skromnim dvosobnim stanom, kućnim sjedjeljkama s prijateljima na kojima dominira svojom rječitošću i inteligencijom, pisanjem angažiranih komentara za jeruzalemske novine i ljubavničkim izletima koji manje-više završavaju traljavo. Njegova bivša supruga Jael ima sina Dimija kojeg voli kao da je njegov vlastiti, ponekad se uvlači u krevet s Ninom, ženom svog prijatelja Urija, cirkusirajući u vlastitom "Dekameronu", uvjeren da je više uživao u rukovanju s Urijem nego u seksualnim ekshibicijama s Ninom. Kako je k vragu moguće da jedan historijski perpetuiran sukob koji je majka svih bliskoistočnih sukoba u kovitlacu njegovih ressentimenata razrješava nekakav Fima, židovski suvišni čovjek (kakav je Turgenjevljev Rudin, Gercenov Beljtov, već spomenuti Ljermontovljev Pečorin i drugi), koji nije u stanju uvesti red ni u svoj jadni privatni život? Pitanje je egzaktno, iako naivno jer, korespondirajući s velikim i epohalnim pitanjima, idealistički ili moralistički impetus takvih junaka rijetko rezultira harmonijom u njihovom individualnom okruženju.

Među svojima Oz Amos
Prizori iz seoskog života Oz Amos
Juda Oz Amos

Neutralni čitač, ako takav postoji, svjestan je da između ideja kojima Fima fascinira prijatelje, između velikih riječi kojima snubi ženski svijet ili između isto tako velikih riječi kojima kani raspetljati židovsko-arapski puzzle i stvarnosti zjapi velik, pa i nepremostiv hijat. U romanu se spominje Eichmannovo suđenje u Jeruzalemu, kubanska kriza, Kennedy, Jean Gabin. Ili su planetarni horizonti u to doba bili ružičastiji nego danas ili Ozov junak  uzima politiku uzima previše ozbiljno, kako mu dobrohotno spočitava Ted, Dimin otac i drugi suprug njegove bivše supruge Jael. Svakojake se misli roje Fiminom glavom, čas one koje nose teret kobne politike, a koje ga asociraju na plemenske čarke s okusom Balkana, čas sentimentalne i seksualne koje iz perspektive muško-ženskih ratova završavaju jednako besmislenim ishodima. Mogao bi završiti ostatak akademskog školovanja, prestići svog dragog prijatelja Cviju Kropotkina te osnovati vlastitu filozofsku školu, mogao bi se angažirati u očevoj tvornici, mogao bi se priključiti nekoj stranci, a mogao bi se u krajnjoj liniji i zaljubiti.

Štošta bi mogao Fima, iako zna da od svega toga neće biti ništa. Pri takvom rasporedu figura, preostao mu je humor, pa je u introspektivnim pasažima zaključio kako mu je suđeno da kreira bliskoistočni mir i tješi napuštene žene. Paralelno sa sveprisutnom vizijom rata, koja prerasta u opsesiju, Fima oživljava sliku psa kojeg su na smrt izranjavali dječaci iz Dimijeve škole. Ta slutnja nedužne beštije koja umire u jaruzi ili u koritu ishlapjele rijeke, metafora je apsolutnog zla koje se obnavlja iz vlastite utrobe i koje je najjače kad za to ima najmanje razloga. Doduše, nije jasno što je pisac htio reći; da su dječaci zatukli psa zato što su ih na to svojim odgojem i knjigama naveli učitelji ili su se dječaci naprosto zabavljali, pokazujući da se negdje u dubinama njihova bića, ispod krhke kore mladosti i nevinosti, krije dubok i ljudskom biću inherentan mrak?

Ozov roman mami mješavinom privatnog i javnog, onim što se tiče Fime kao pjesnika ili zavodnika i onim što se, zahvaljujući njegovom maksimalističkom osjećaju dužnosti, tiče njegovih židovskih sunarodnjaka, pa posredno i neposredno cijelog svijeta. Fima nije patriot na prvu loptu, nije ni jeftini zavodnik, a u mjeri njegove političke i ljubavničke neuspješnosti krije se mjera njegove ruski definirane suvišnosti. Paradoksalno ali istinito, bez takvih individua svijeta možda ne bi ni bilo, a literature ne bi bilo nikako. Zastrašujuća je slika psa koju evociraju mali Dimi i njegov drugi tata, Fima, zastrašujuća upravo  onoliko koliko je pogled te beštije u  suprotnosti s vladajućim zlom koje se razlijeva na sve strane i koje se eksterioriziralo davno prije svake globalizacije. Zastrašujuća je slika koju oživljava Jael u trenutku kad je Fimi nagovara da opet počnu živjeti zajedno, njih dvoje i Dimi, slika hladnog jutra, ginekološke ordinacije i fetusa, manjeg od najmanjeg pilića, zbrisanog u vodenom mlazu zahodske školjke.

Zastrašujuće je toliko toga u nama i oko nas. Nije li zločin sam po sebi kazna, umuje Fima u jednoj od bilježaka u kojima rekapitulira vlastite snove. Takvo što nije se valjda zapitao ni Dostojevski u paradigmatskoj prozi te vrste, u "Zločinu i kazni". Pitanje je li Fima izdajnik ili autentični Židov, analogno je pitanju je li Juda izdajnik ili autentični kršćanin, aktualiziranom u istoimenom i kronološki posljednjem Ozovom romanu (2014). Kako god uzeli, Fima je roman o jednom pjesniku i jednom naraštaju koji mogu čitati i oni koji nisu pjesnici ni pripadnici tog naraštaja. Ozovo ime dovoljan je polog za to. 

Amos Oz

Fima

  • Prijevod: Andrea Weiss Sadeh
  • Fraktura 11/2019.
  • 368 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789533581750
  • Cijena 149.00 kn

U galeriji velikih likova koje je stvorio Amos Oz, 'Fima' zauzima posebno mjesto. Povremeni pjesnik i sanjar na puno radno vrijeme, britki polemičar i nespretni zavodnik, recepcionar u ginekološkoj klinici i moralna savjest nacije, Fima se pod perom velikog pisca našeg vremena prometnuo u prizmu kroz koju se prelamaju najvažnija pitanja što si ih ljudsko biće može postaviti.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –