Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Monika Herceg • 12.02.2020.

Ana Brnardić : Sviđa mi se ideja poezije kao lijeka, no koji nije za svakog u svakoj prilici

Ana Brnardić, foto: Silvestar Vrljić

Ana Brnardić naša je pjesnikinja koja svakom novom zbirkom podiže letvicu hrvatskom pjesništvu malo više. Otkako se pojavila s knjigom "Pisaljka nekog mudraca" za koju je dobila nagradu Goran za mlade pjesnike, svaka zbirka donosi svježinu i novi svijet koji nas izmiče iz užurbane svakodnevice i sklanja u ptice, otoke, šumu,  naša djetinjstva. "Vuk i breza" (Hena com) nova je pjesnička zbirka izdana krajem prošle godine i naš povod da razgovaramo s autoricom.

Ana Brnardić rođena je 1980. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je studij komparativne književnosti i hrvatskog jezika i književnosti, a na Muzičkoj akademiji studij violine. Pjesme su joj prevedene na petnaestak jezika i objavljene u domaćim i stranim pjesničkim antologijama, časopisima i na internetskim stranicama. Dobitnica je Goranove nagrade, Nagrade Slavić i Kvirinove nagrade za mlade pjesnike. Sudjeluje u europskoj pjesničkoj platformi Versopolis, u okviru koje su joj, povodom sudjelovanja na međunarodnim pjesničkim festivalima, objavljene knjige prevedenog izbora iz poezije u Švedskoj, Sloveniji, Francuskoj i Makedoniji.

Uvrštena je u antologiju "Grand Tour: Reisen durch die junge Lyrik Europas" (prir. J. Wagner i F. Italiano, Carl Hanser Verlag GmbH & Co, 2019). Prevodi s rumunjskog jezika (u tandemu s Adrianom Oproiuom) te je dosad prevela nekoliko romana i izbore iz suvremene rumunjske poezije.

Objavila je knjige pjesama: "Pisaljka nekog mudraca" (SKUD IGK, Zagreb, 1998), "Valcer zmija" (Matica hrvatska, Sisak, 2005; elektroničko izdanje Besplatne elektroničke knjige, 2018), "Postanak ptica" (HDP, Zagreb, 2009; elektroničko izdanje Besplatne elektroničke knjige, 2014) i "Uzbrdo" (VBZ, Zagreb, 2015). Izbor iz prve tri knjige preveden je na rumunjski i objavljen pod naslovom "Hotel cu muzicieni" (prev. Dumitru M. Ion, Bukurešt, Rumunjska, 2009). Zbirka "Postanak ptica" prevedena je na švedski jezik i objavljena pod naslovom "Fåglarnas tillblivelse" (prev. Đorđe Žarković, Rámus förlag, Malmö, Švedska, 2016).
 

Vuk i breza Brnardić Ana

Monika Herceg: Već s 18 godina nagrađena si za "Pisaljku nekog mudraca" Goranom za mlade pjesnike, a druga zbirka "Valcer zmija" izašla je dosta kasnije. Koliko ti je tada ta nagrada bila bitna (za istu si knjigu dobila i Kvirinovu nagradu i nagradu Slavić) i koliko je možda bila i opterećujuća?

Ana Brnardić: Nagradu Goran dobila sam u razdoblju kad sam istovremeno otkrivala poeziju kao čitateljica i sebe kao nekog tko uživa u pisanju poezije. Dakle, bio je to početak, razdoblje istraživanja, iskušavanja, vježbe, teško da bih samu sebe ikada usudila nazvati pjesnikinjom, da to nije učinjeno nagradom za rukopis. Nagrada je u tom smislu bila opterećujuća, jer se dugo nisam mogla oteti dojmu da je postavila neki okvir unutar kojeg moram djelovati, dala neku čast koju moram opravdati. No to mi se sigurno ne bi tako činilo da sam za prvi rukopis nagrađena kasnije, nakon više godina „naukovanja“. S druge strane, širina puta koju je Goranova nagrada otvorila, pjesnikinje i pjesnici koje sam zahvaljujući njoj tako rano upoznala, čitala, dalje pratila, gledajući iz ove perspektive, dvadesetak godina poslije, sve to čini me zahvalnom, jer mogu u tu daljinu gledati sada već skoro pa teleskopom, a imam i relativno dobro pamćenje.

Začudnost prema svijetu uz bliskost s prirodom uvijek je bilo prisutno u tvojim zbirkama. Koliko je tvojoj poeziji bitno oslanjanje na takve motive, odnos s prirodom? Rekla bih da se zadnja zbirka najviše zapravo vraća jednoj kooegzistenciji sa šumom...

Priroda nije odvojena od kulture, od jezika, samo su njihovi šavovi i dodiri toliko fascinantni i uzbudljivi u svojoj neuhvatljivosti, nemogućnosti da se preciziraju dostupnim načinima. Katkad mi se čini da je dobar dio moje inspiracije došao iz treniranja sluha. Otkako pišem, uvijek sam željela otkrivati i na koji se god način približiti stvarima sluhom, pa otkriti do koje je mjere jezik sposoban otisnuti taj doživljaj. Ono što najviše uzbuđuje je tišina, ona zaglušna, od koje prorade svi tjelesni motori. Od „Postanka ptica“ nekako mi je bilo jasno da sve teme koje ću htjeti dohvatiti polaze iz istog ishodišta, koje je „priroda“, ako imam njezino savezništvo, ako ne prestanem biti koncentrirana na njezino divlje i predjezično, mogu se, tako barem osjećam, domognuti svih drugih tematskih polja. Knjigu „Vuk i breza“ sam pisala tijekom godine dana i od trenutka kad me urednica, pjesnikinja Dorta Jagić, pozvala da je napišem, otvorio se neki prostor vlastite sobe u svakom slobodnom trenutku, u bilo kojem času dana-noći, u bilo kojem gradu, stanu, šumi, čak i tijekom razgovora s drugima, koji je bio prostor slobode, putovanja i otkrivanja.

Zanimljivo mi je da si spomenula prostor vlastite sobe što me sjetilo Virginije Woolf i njenog pisanja o ženskom stvaralaštvu. Čini mi se da mnoge od nas moraju otvoriti, najčešće u svojoj glavi, te vlastite sobe kako bi se bavile kreativnim radom? U razgovoru s mnogim umjetnicama nekako sam dolazila često do toga da se sve zapravo borimo za vrijeme u koje kreativno stvaramo, ali čini mi se da ženski glasovi, pogotovo u današnjoj poeziji, idu daleko i visoko...

Kad si već spomenula nezaobilazan esej, poticaj za odgovor na ovo pitanje nalazim u jednom dijelu "Vlastite sobe" gdje se Woolf gorko i duhovito osvrnula na Sveučilište (u čiju joj biblioteku nije bio dopušten ulazak bez muške pratnje ili pisanog dopuštenja) koje joj se najednom učini poput svetišta u kojem se smucaju rijetki tipovi koji bi, kad bi bili prisiljeni boriti se za opsatanak, postali zastarjeli i neupotrebljivi. To Sveučilište postoji i danas, u takvom ustroju i danas živimo. Ne postoji mirna, zajamčena, postojana vlastita soba, ona se svaki put mora iznova izboriti, a to je ono što je spisateljicama i umjetnicama osobito jasno, to je jedini način djelovanja.

Kad sam se pomalo počela snalaziti u književnom svijetu, negdje u početku studija književnosti, napipavajući prolaz za dalje, nesvjesno sam birala gotovo isključivo ženske autorice, pjesnikinje, prozaistice, esejistice. To je bilo štivo u kojem sam osim estetskog užitka tražila i nekakvu potajnu nadu, hrabrost da se piše bez zatomljivanja glasa, bez ustupaka službenom kanonu i bez tjeskobe i krivnje koju Sveučilište tako uspješno perpetuira. Mislim da postoji kontinuitet, da se ta borbenost i hrabrost ipak prenosi i da osnažuje (pritom sam se na vlastitoj koži uvjerila koliko je učinkovit taj osnažujući utjecaj i s mlađih pjesnikinja na starije) i da je to jedan od razloga postojanja tako samosvijesnih mladih ženskih glasova.

Postanak ptica Brnardić Ana
Uzbrdo Brnardić Ana

Sve dosadašnje zbirke zapravo su zatvoreni sustavi, pomalo hermetični, ali istovremeno i blještavi i topli, oni žubore i otvaraju svjetove. Čini mi se da jedino "Postanak ptica" nešto otvorenija knjiga. Nakon "Postanka ptica", u zbirci "Uzbrdo", opet se vraćaš dubljim vezama riječi i prirode na začudnije i kompleksnije načine. Kako to da je "Postanak" bio takav jedan izoliraniji slučaj? Kako to da se "Uzbrdo" vratilo jednom ipak osobnijem doživljaju svijeta na kraju?

Zbirka „Valcer zmija“ je meni bila nepodnošljivo zatvorena, potpuno izoliran svijet. Zatvorila se i mislila sam da je to nekakav kraj, barem što se tiče mene i pisanja poezije. Naime, tada sam vrlo duboko gajila predrasudu prema poeziji koja jasno komunicira. Nepronično je bilo autentično, razgovorno i zafrkantski bila je izdaja. U međuvremenu se kod mene odvilo slamanje otpora prema javnim nastupima i prema tzv. stvarnosnoj poeziji (a to prije svega čudesnoj zbirci „Nešto nije u redu“ Tatjane Gromače, koja je učvrstila termin istovremeno se izvlačeći iz bilo kakve kategorije). Sasvim jednostavno, otvaranje u pisanju i otvorenija komunikacija s čitateljem odvila se u „Postanku ptica“ nakon što sam, sudjelujući prvi puta na pjesničkim festivalima, upoznala pjesnike koji razmišljaju drugačije, pripadaju drukčijim scenama, kulturama, jezicima, i otkrila sam da je neka vrsta nehaja nužna, da je ključ u igri, koja se smije odvijati i na površini, koju može predstavljati i tijelo koje izgovara pjesnički tekst, a da nije stvar samo u potrazi za hermetičnim ključem svijeta.

U ovoj fazi da napustim stare obrasce pomoglo mi je i iskustvo prevođenja poezije, usporedbe originala i prijevoda, ustupci koji se pritom čine, spuštanje na zemlju koje se događa u sudjelovanju u prevođenju vlastite poezije. „Postanku ptica“ je čak jedan kritičar pripisao ustupke stvarnosnopoetičkoj struji, što je trebala biti negativna odlika, a ja sam na nju bila ponosna.

U novoj zbirci "Vuk i breza" puno je i motiva majčinstva koje se otvara kao neka vrsta čarobnjaštva, usudila bih se reći, i najbitnija obrana od svijeta. Da citiram stihove iz pjesme Slučajno drvo: "Ja sam drvo, slučajno drvo svojoj kćeri./ Dodirne me jer sam hrapavo, jer imam korijen"  ili iz pjesme Osobna kora: "Mislim da je mame potrebno izvaditi iz staklenki / i nježno ih poredati na kredenc. / Jedna mama dunja, jedna mama jagoda jedna višnja/". Koliko je majčinstvo utjecalo na pisanje? 

Iskustvo majčinstva je nedvojbeno utjecalo na pisanje, kao neka vrsta vertikalnog putovanja, ili možda napuštanja donedavne vertikale, nekakva transgresija. S jedne strane, tijelo prelazi neki zadani put, izmiče kontroli, postaje izvan sebe, divlje. To je zanimljivo iskustvo, i osobito je zanimljivo kad u tom kontekstu preplavljenosti izboriš položaj izvan sebe, odnosno kad postaneš promatrač. To je iskustvo donijelo temu i potrebe za rasvjetljavanjima. Promjena odnosa prema vlastitom tijelu, seksualnosti, starenju, o bizarnom podrazumijevanju pripadništva određenoj do kraja stratificiranoj kategoriji u koju sam, u stanovitim kontekstima, prenošena kao bespomoćno tjelešce pincetom kako bi bila primjerom, nositeljicom, što je pak iskustvo jeze. No, iskustvo majčinstva je i samo dio knjige, događaj koji sam uslijed idolizacije i danas sveprisutne reprezentacije majčinstva u tradicionalno-religijskom ključu, htjela rasvijetliti sebi samoj, osloboditi se na neki način preplavljenosti i vidjeti, u ovom času, od čega se sastoji i kako se može prenijeti na papir.

Prije pisanja „Vuka i breze“ čitala sam pjesme Sylvije Plath s temama i motivima majčinstva i zatim na njih zaboravila. Nedavno sam ponovno čitala Morning Song i shvatila da me na ton u jednom dijelu „Vuka i breze“ nadahnula upravo ona (I’m no more your mother / Than the cloud that distills a mirror to reflect its own slow / Effacement at the wind’s hand). A vjerojatno posredno i na druge razvoje. Tema majčinstva zahvalna je za beskrajne eksplikacije i rasvjetljavanja i s toga što nije fiksna (kako bi naše društvo htjelo da bude), nego izrazito nestabilna i promjenjiva, jedna eksplozivna naprava, čudovišna i mračna pojava, zapravo tabu koji se opetovano pripitomljava i fiksira u ikonama nasmiješenih i dotjeranih majki-dojilja lišenih rastrojstava, tuga, usamljenosti, beznadnosti. Vesele me sve nesputane eksplikacije te teme, od antike do danas.

Možda da odmah krenemo do još nekih ženskih tabua o kojima pišeš, kao što su menstruacija ili osjećaj dječaštva. U pjesmi Jednorog pišeš o prvoj menstruaciji kao o daru, a ne prokletstvu ili nečistoći žene, što se često kroz različite kulture javljalo "Rat drveća počeo je s prvom menstruacijom: / zakopanom u šumi: evo, maleni darak.", a u pjesmi Dječak pišeš: "Bila sam muško dijete, /djetinjstvo je bilo/otezanje s prelaskom / na drugu stranu, /gdje pupaju tijela u ulici/ i sve se voće već čupa iz zemlje/ radi udaje./ Meni se sviđalo u dječaku" Naravno, za djevojke je stvaran i stalan strah od promjene tijela, od osjećaja nepripadnosti u to tijelo koje se naočigled mijenja, ali se često u književnosti ne progovara o takvim osjećajima ili pojavama poput menstruacije. Ovdje je također jaka slika čupanja iz zemlje radi udaje, kao nekog predodređenog kraja djevojaštva, nečeg temeljnog lijepog, ali pogrešno shvaćenog u društvu gdje su djevojke imale životnu svrhu udati se. Koliko ti je bilo bitno otvarati takve teme u poeziji?

Jako mi se sviđa ova interpretacija. Pišući te pjesme, otišla sam u potragu za djevojkom kojom sam u jednom periodu postajala u svijetu nad kojim se toj djevojci njezino djevojaštvo činilo načas nadmoćnim, a ne podređenim. Taj svijet djevojaštva ne poznaje tabue nego ih uklapa u vlastiti svijet kao geste, i to geste koje su negdje između praktičnog i svakodnevnog svijeta i onog sanjarskog i magičnog, izvoru neprekidne inspiracije i moći. Kad sam shvatila da me pisanje ove zbirke odvlači u tom smjeru, da želim nešto o toj temi reći, da je želim iskomunicirati, a ne zabašuriti, bila sam sretna (jer sam se time ujedno otela nekoj staroj, nespremnoj sebi). I pogotovo stoga što je ta tema neiscrpiva, a toj neiscrpivosti i nužnosti da je se izlaže pridonosi ovaj svijet i dalje duboko patrijarhalan i opresivan, a koji određuje u kojim se kontekstima i kako može spominjati menstruacija, smije li djevojčica biti dječak ili obrnuto, što je dopušteno činiti ili ne činiti s vlastitim tijelom, svijet gdje se položaji nameću a ne biraju i koji se regulira istančanim i složenim sustavom kažnjavanja i namicanjem krivnje. Osobito mi se izazovnim čini govoriti o tim temama u poeziji, iako, čim sam ih zagrebla, znala sam da bi mi one mogle otvoriti prolaz i u prozne tekstove.

Osim poezije, dakle, pišeš i prozu, ali i prevodiš s rumunjskog sa svojim partnerom. Kakvo je to iskustvo prevođenja? Otvara li ono neke nove uši za naše vlastito pisanje? Jedna od knjiga koje ste preveli je i knjiga Varujana Vosganiana, ali i mnoge druge...

Prevođenje je disciplina, ujedno vježba iz skromnosti, askeza dakle koja može dobro utjecati na vlastito pisanje. S Adrianom Oproiuom već desetak godina prevodim poeziju i prozu s rumunjskog, preveli smo izuzetne rumunjske pjesnike 20. stoljeća i nekoliko romana, među ostalim spomenutog Varujana Vosganiana („Knjiga šapata“, u izdanju Sandorfa) i nedavno je u našem prijevodu izašao roman Claudia M. Floriana „Doba igre“ (izdavač je Ljevak). Osobito smo ponosni na prijevod knjige Maxa Blechera „Događaji u neposrednoj irealnosti“ (Edicije Božičević), koja nam je oboma bila neopisiv izazov (gusto, organsko tekstualno tkivo), ali je ostavila i dubok trag na nama kao čitateljima i piscima.

Ana Brnardić

Da se malo vratimo pjesničkim knjigama, kao čitateljici izuzetno mi je interesantno korištenje metafore, kako to tvoja urednica Dorta Jagić kaže, do samih granica. Ima li takvo pisanje više slobode od sklanjanja u stvarnosne obrasce?

Ne vjerujem u vrijednosne opreke kad je riječ o poetikama i načinima pisanja. Ne smatram da jedan način pisanja može nadilaziti drugi, već prije u neprekidnu komunikaciju, crpenje iz jednih registara za korist drugih, u dijalektičke napetosti. Kad se pojavila antologija stvarnosne poezije „Drugom stranom“ Damira Šodana i oko nje (a i godinama prije) rasprave u kojima su jedni navijali za metaforu a drugi govorili o zasićenju njome, smatrala sam da je važno upravo to što se rasprave vode i što se u njima izoštravaju perspektive pri čemu će i jedna i druga strana samo izvući korist. Ionako se u nekom razdoblju poetike iscrpe i pretvaraju u obrasce. Moj rani otpor prema demetaforiziranoj lirici slomile su izvrsne knjige „stvarnosne“ poezije poput „Nešto nije u redu“ Tatjane Gromače ili pak „1000 komada“ Vlade Bulića ili poezija Bojana Radašinovića. Ta izvrsna, snažna, rezonantna poezija morala je utjecati i na zagovornike metafore – ako ne i temeljitije nego na poklonike metonimičnosti u poeziji.

Poezija i prostor. Vidljivo je da prostor utječe na poeziju koju pišeš, tako je recimo cijeli jedan ciklus u "Postanku ptica" posvećen putovanju u SAD, u knjizi "Uzbrdo" velika je prisutnost Otoka, a u knjizi  "Vuk i breza" ulaziš dublje u šumu, separiraš Grad i Zavičaj i Izlet u Jalšje (tako su nazivi tri od pet ciklusa). Što prostor znači tvojoj poeziji i njegova promjena, izmještanje iz njega?

Sve navedene prostore stekla sam na putovanjima, a putovanja izbacuju iz svakodnevice i donose novu perspektivu. Ne pripadam onim piscima koji ne gube inspiraciju posađeni u jednu teglu cijeli život, i koji zapravo putuju dok im u zemlju urasta korijenje, ali im se divim. Svako putovanje ima nešto radikalno u sebi, mogućnost prekida, pobunu protiv herbarijske egzistencije, bio to put preko oceana, odlazak u obližnju šumu ili obilaženje boka planine čiju inače prepariranu figuru gledam svaki dan s kuhinjskog prozora. Prostori su i muzeji pamćenja i zahtijevaju da se s njima stupi u odnos – a takav gubitak neutralnosti (stečene ponavljanom svakodnevicom) pokreće, aktivira, uznemiruje i traži da se preispita (neis)korišteni jezik. Prostori (SAD, otok, grad, selo) scene su na kojima se odvijaju drame susreta, odnosa, geste postaju jasne i uvećane, i jednim se potezom razrješava neki davni čvor, neka tama koju čovjek dugo nosi u grlu.

Čest motiv tvoje poezije su i ptice, one su živo tkivo tvoje poezije. Kako su doletjele u tvoju poeziju i iz kojih su ti sve razloga bitne kao motiv? Naravno, nužno je sjetiti se i ptica Danijela Dragojevića...

Ptice su slučajne. Kad sam završavala rukopis „Postanak ptica“ i tražila mu naslov, shvatila sam najednom da tekstovi vrve pticama, da su mi neke ptice uz malenu i dragocjenu pomoć figure personifikacije pomogle da razriješim neke dileme u obliku pjesme i da je logična stvar da ih ubacim u naslov. Možda i nisu sasvim slučajne. Možda je njihov simbolički potencijal tako sveprožimajuć, njihov jezik tako savršeno neproničan iako uz uho, njihova činjenica tako goruća, da su jednostavno odavno morale ući u poeziju i u glazbu (i druge umjetnosti). No ipak, slučajne su. Sastavljajući rukopis „Postanak ptica“, nisam ih imala na nišanu, nisam nikada pomišljala da bih napisala zbirku o pticama, nego su se samo počele pojavljivati na obzoru, ne baš u hičkokovskoj maniri, ali tom brzinom i gustoćom.

U zadnjoj zbirci, ali i onima prije, čest motiv je glazba i bitno je spomenuti da si po vokaciji i violinistica (završila si Glazbenu Akademiju). U zadnjoj zbirci pojavljuje se i cijeli niz pjesama o različitin skladateljima i kako su te taknuli, ili obrasli tvoj svijet. Gdje su po tebi sličnosti, a gdje razlike poezije i glazbe? Možemo li govoriti o istome na drugačijim jezicima?

U mom svijetu ne postoji nešto poput apsolutne askeze slušatelja glazbe. Učenje sviranja violine proizvelo je drukčiji odnos prema glazbi, povezan s dodirom, predmetom od drveta, od konjske dlake, mirisom smole, krčanjem ružnih tonova, klizanjem lijepih tonova, plesom, govorom, mrmljanjem, nespretnošću, nadilaženjem tjelesnih prepreka i uživanjem u sviranju, i taj sasvim konkretan odnos s glazbom ostao mi je kao prvo i najvažnije iskustvo. To iskustvo iz djetinjstva i kasnije odraslog razdoblja smatram svojim najvećim kapitalom, jer je nepresušno, višedimenzionalno, i nekako se mijenja pogled na nj tijekom vremena, dakle, neokamenjivo je. A prema tome je i uvijek moguć izvor pisanja.

Jedna pjesma iz "Vuka i breze" je i o pjesniku (Otmjeni pjesnik) i moram te pitati je li riječ o Adamu Zagajevskom jer se sjećam jednog našeg razgovora o tome kako si ga upoznala na Struškim večerima? Koliko nam za poeziju znače takvi susreti poetskih svjetova? Putovanja, poznanstva?

Putovanja su sjajne prilike za obilato vođenje bilježaka koje se kasnije mogu koristiti za oblikovanje tekstova (one su mi uvijek pomagale da se ohrabrim i krenem u neki novi rukopis). U Strugi sam upoznala poljskog pjesnika Adama Zagajewskog i on jest poslužio kao inspiracija za nekoliko stranica blokića, ali još mi je više značilo što sam ga u tom periodu ekstenzivno čitala i što me ohrabrio za neke dugačke pjesme (od kojih je većina ispala van), i što sam u razvoju tih duljina i tih razgovornih ritmova u stihu beskrajno uživala. A pisao je dosta i o kompozitorima i o glazbi, pa me privuklo da osluhnem njegovo iskustvo glazbe i na koji je način ohrabren da ga izvede u poeziji.

Mateja Jurčević u nedavno napisanoj kritici u časopisu "Poezija" govori o tvojoj poeziji kao nekoj vrsti obloga, lijeka i moram se složiti da ima taj divan učinak. Kako ti se čine ideje o poeziji kao jednom takvom lijeku?

Sviđa mi se ideja poezije kao lijeka – no koji nije za svakog u svakoj prilici (kao nijedan lijek uostalom). Za mene su primjerice u pisanju zbirke „Vuk i breza“ ljekovite bile poezije Anne Carson, Justyne Bargielske, Güntera Eicha i Adama Zagajewskog, u smislu da kad bi mi glas postao hrapav ili ruka ukočena, onda bih se nalijevala čajem od Carson ili bih si stavljala obloge Zagajewskog na ruku. Šalu na stranu, tijekom pisanja, u mom slučaju, postoji neki nejasno formirani pomični cilj koji zapravo cijelo vrijeme buduću cjelinu zbirke drži na okupu. Kad negdje zapnem, uvijek se liječim uz pjesnikinje i pjesnike koji mi znaju pomoći da izgovorim to što sam naumila (ali se ljekovite lektire mijenjaju tijekom vremena), pri čemu u sebi neprestano zahvaljujem njihovim prevoditeljima i utjeloviteljima poput Trude Stamać, Đurđice Čilić Škeljo ili Miroslava Kirina (u slučaju navedenih pjesnikinja i pjesnika). Na koncu, svidjela mi se i usporedba Mateje Jurčević, osobito što je argumentirano i čvrsto uzglobljena u dobro konstruiran književnokritički tekst.

Kakav je bio proces pisanja ove zbirke? Koliko si promišljala strukturu, zrcaljenje djelova zbirke oko centralnog ciklusa Grad, primjerice, je li došao prirodno ili? Često se pojavljuju motivi iz djetinjstva, ali i tvoje promatranje roditelja ili bliskih osoba. Čini mi se da je cijela ova knjiga jedno divno obiteljsko dvorište uspomena i odnosa...

Dio odgovora na ovo pitanje nalazi se u prethodnom – tekst zbirke se formirao oko nekog zamišljenog središta tijekom otprilike godine dana i težio je tome da osvijetli koliko je moguće širi prostor oko te zamišljene točke. Dakle, to je bio na neki način posao mapiranja svijeta, pa je nužno tako težio sveobuhvatnosti. Nakon toga pjesme nije bilo teško rasporediti u klasične cikluse, a odgovaralo mi je tako ritmički razložiti knjigu, s nekoliko duljih stanki.

Da se nadovežemo dalje, što će nam zapravo poezija? Koliko je ona od nas, koliko je za druge? Ima li recepata? Ima li pravila, ili nekih bitnih poetskih otoka na koja bi pjesnici trebali tu i tamo pristati?

Nema recepata ni pravila, i to je ono što čini poeziju moćnom. Kad bi bilo recepata i pravila, poezija bi sve vrijeme zvučala isto i prazno, odnosno bila bi, možda, čak i popularna. Potpuno se priklanjam Eichovoj tvrdnji koji kaže da je poezija suvišna i nekorisna i nedjelatna, što je upravo ono što je legitimira u utilitarističkom svijetu. To što joj ne pripada jezik moći (i dalje parafraziram Eicha) upravo je njezina skrovita, razorna snaga.

Kakvi su sada daljni spisateljski planovi?

Planiram nastavak na rukopisu kratkih priča.

Ana Brnardić

Vuk i breza

  • Hena com 11/2019.
  • 116 str., meki uvez s klapnama
  • ISBN 9789532592719
  • Cijena 119.00 kn

Beskrajno inventivnom imaginacijom te već od svoje prve knjige dosljednom provedbom tema i motiva na takorekuć onirički hipnotičan, duboko ambijentalan način, Ana Brnardić se u svakoj novoj zbirci, pa tako i u najnovijoj 'Vuk i breza' ovjerovljuje kao pjesnikinja prirode.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –