Antoine de Baecque : Godard: Biografija
Godard : Biografija
Godard je živio film; 24 sličice u sekundi, 24 sata u danu, 7 dana u tjednu. Godard je film živio ispred platna i iza kamere, za pisaćim strojem i za montažnim stolom. Film nije bio izrez u wide-screenu ili kinemaskopu, već panorama od 360 stupnjeva. Film se govorilo, mislilo, i sanjalo.
Čitajući iznimnu biografiju Antoinea de Baecquea "Godard: Biografija" gledamo taj Godardov totalni film. Ali nešto kao da uporno izmiče. Nešto titra na rubu života u filmovima. Šapćući: "nije sve u filmovima". Čak ni kod Godarda. Postoji nekoliko sličica više od 24 sličice u sekundi, nekoliko sati više od 24 sata u danu. Postoji nešto čega nema u filmovima. Neki reziduum života u filmovima. U njemu, kao u nepodnošljivoj gustoći crne rupe, kao da je smještena stvarna biografija.
U jednom intervjuu iz 1980. Godard će reći: "Iako pravljenje filmova čini dio života i reprezentira život, ja živim manje nego što pravim filmove". Ali de Baecqueova biografija demantira Godarda. Tu su filmovi, "Do posljednjeg daha", "Živjeti svoj život", "Prezir", "Ludi Pierrot", "Broj dva", "Spašavaj se tko može, život", "Strast", "Zdravo Marija", "Povijest(i) filma"… ali tu je još nešto više. Tu je Anna Karina. Godardova glumica, Godardova ljubav, Godardova supruga. Zapravo, poredak bi trebao ići drugačije. To što je Anna Karina nastupala u Godardovim filmovima trebalo bi doći na kraju.
Između njihove zajedničke suradnje (na remek-djelu "Živjeti svoj život", recimo) i njihove strastvene veze nemamo što birati. Na gradskim trgovima i raskrižjima nećemo prepričavati kako su snimali film, što su filmom reprezentirali, kakvi su bili odjeci filma. Pričat ćemo kako su se voljeli, kako joj je Godard ostavio poruku da se u ponoć nađu u tom-i-tom kafiću, kako je poruku presreo njen tadašnji momak, kako je nastao kaos, koji se odvijao po cijeloj Ženevi, ili Lausanni, svejedno, kako je momak pred večer sjeo u auto i odjurio za Pariz, kako se Anna Karina u ponoć pojavila u tom-i-tom kafiću, kako su završili u hotelskoj sobi, gdje se ona sljedećeg podneva probudila sama, na rubu očaja, misleći da je ostavljena, želeći što prije sjest u auto i krenuti ka Parizu, pokrpati vezu s momkom ako je to još moguće, a onda se na vratima pojavio on, Godard, s bijelom haljinom, poklonom za svoju glumicu, ljubavnicu, za svoju ljubav, poklonom koji je neobično podsjećao na vjenčanicu…
Dakle, o čemu pričamo: o "Ludom Pierrotu", tom filmu šezdesetih, ili o prvoj noći Godarda s Annom Karinom. Pitanje je retoričko. Jer jednostavno, sve je u ljubavi. Nema ljubavi, nema biografije. Čak ni Godardove. Nije strastvena, teška, mračna ljubavna veza s Annom Karinom, obilježena brakom, pobačajem nakon kojeg Anna Karina više nije mogla zanijeti, i nekoliko luđačkih pokušaja samoubojstva s obje strane – reziduum Godardove biografije. Dapače. To je ulaz u Godarda; to je Godard. Film njegova života. Kao i ljubav s A-K, koju nakon rastanka neće vidjeti čitavih dvadeset godina, a onda će se sresti na televiziji, neočekivano, u unaprijed medijski pripremljenom susretu "prokletih ljubavnika", ispod blještavih reflektora, pred trideset fotografa, da bi ih voditelj pitao je li moguće biti sretan u svijetu nakon njihove ljubavne priče, na što će ona odgovoriti "moguće je, na drukčiji način…", a on "moguće je biti još sretniji, voljeti još više…", zbog čega će ona briznuti u plač, i jecajući napustiti set, noseći u rukama svog malenog psića…
Ne podcjenjujemo filmove. I oni su ljubav. "Volim tipkati proračune, volim sređivati račune, volim vršiti kadriranje, volim osvjetljavati prizor, volim nasnimavati zvuk, volim odlaziti u banku, volim tražiti mjesto snimanja, volim montirati kadar", Godardova je ljubavna izjava filmu. Bez filma ne bi bilo Godarda. Kroz njih se ostvario kao Godard; kroz njih se ogledala čitava generacija, čitava epoha. Poput puža golaća trag koji je Godard iza sebe ostavljao bio je trag filmova. Bez filma ne bi bilo ni Anne Karine na filmu, Anne Karine u hotelu; Anne Karine na barbituratima, Anne Karine u kadi, prerezanih žila. No u biografskom, esencijalnom smislu, o Godardu mnogo više saznajemo iz de Baecqueovove knjige nego što smo iz prošlogodišnje knjige eseja Davida Sterritta o Godardovim filmovima. Filmovi ne pričaju cijelu priču. Ljubavna priča G. i A-K – da. Vjerujemo da je tako. Trebalo bi biti tako.
Nakon A-K nižu se druge žene, supruge, partnerice, ljubavnice: Marina Vlady, Anne Wiazemsky, Anne-Marie Mieville, Myriem Roussel… S vremenom, kako godine prolaze, sve je manje žena, romantični se život smiruje, postepeno pretvara u ravnu crtu na monitoru. Biografijom sad gotovo u potpunosti dominiraju filmovi. Politika, karijera – i filmovi. Oni zauzimaju čitav prostor bivstvovanja. Nameću se kao mjera postojanja. Ljubavi nisu bile ništa do romantične tlapnje, fatamorgane, psihotične epizode – razaratelji a ne graditelji života – a vladavina filma, povratak je stvarnih vrijednosti biografije. Ili možda ipak nije tako…
Prolazeći kroz osam stotina stranica de Baecqueove biografije jurimo kroz Godardovu filmografiju i tražimo – Annu Karinu. Želimo znati, kao u nekoj sapunici, jesu li se viđali nakon one epizode zajedničkog televizijskog intervjua. Jesu li se sreli još koji put? Da li su im se životne linije ponovo negdje prekrižile? Ili su se nastavili izbjegavati. Anni Karini (1940.) sada je preko sedamdeset godina. Godard je još i mnogo stariji. Koliko im još vremena preostaje? Imaju li možda dogovoren posljednji susret, na kraju svijeta, na kraju vremena.
I opet, biografija kao da nije u filmovima, nego u ljubavi, u love storiju G. i A-K. Ne hrlimo Godardovom povratku filmu početkom desetih sa "Socijalizmom" i "Zbogom jeziku". Bitno nam je samo saznati što je bilo s "prokletim ljubavnicima". Završiti ljubavnu priču. Naći završetak biografije… Naravno, de Baecque o svemu ovome nema pojma. On je pisao biografiju onako kako se biografija piše: iscrpno, provjereno, sveobuhvatno. No dotičući se privatnog života, Godardovih ljubavi, de Baecque se nehotice očešao o ono esencijalno. Iza velikih filmova, iza živopisne epohe, pronašao je biografsko središte.
I to je ono što, naposljetku, određuje njegovu biografiju. Ono što je Godard prema van, prema svijetu, njegovi su filmovi. Ono što je Godard prema unutra je njegova ljubavna priča s Annom Karinom. Tu sve počinje. I tu sve završava. Kraj. The end. Nema više.
Niti "Do posljednjeg daha", niti "Ludi Pierrot" ne mogu tu ništa.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )
Godard : Biografija
- Prijevod: Marko Gregorić, Srećko Ivanišević, Julijana Štrok
- Sandorf, Mizantrop 05/2016.
- 834 str., meki uvez
- ISBN 9789537715878
Riječ o prvoj biografiji Jean-Luc Godarda na francuskom jeziku, objavljenoj na sineastov osamdeseti rođendan. Kako bilo, konačni rezultat impresivan je: pred nama izranja portret deklasiranog mladića, buntovnog predvodnika novog vala, redatelja kultnih filmova, cinika zaljubljenog u paradokse, političkog agitatora, osporavanog samoreklamera...