Dijana Bahtijari : TIM pressova izdanja mnogi sveučilišni profesori uvrštavaju u popise literature za svoje kolegije
Nerijetko upravo manji izdavači uz veliki trud uspijevaju postići izbalansiranost kvalitetnog izdavačkog kataloga i operativnih resursa kojima raspolažu (broj zaposlenih, financije...), njihovi se naslovi najčešće ne prodaju u visokim nakladama, ali je zato obrnuto proporcionalan njihov značaj u sveukupnom knjižnom katalogu društva koje si voli tepati "zemlja znanja & kulture". Razgovaramo s Dijanom Bahtijari, urednicom i voditeljicom projekata nakladničke kuće TIM press.
Ovo je integralna verzija razgovora koji je u kraćem obimu prvotno objavljen u prilogu "BestBook" tjednika Express.
Pisma od 1925. do 1975. i druga svjedočanstva
Luciferov učinak
Nenad Bartolčić: Od trenutka kada je vaš otac Hašim Bahtijari osnivao TIM press prošlo je "jubilarnih" 25 godina?
Dijana Bahtijari: Da, TIM press je osnovan 1994., i prvi naslovi koje je objavio bili su stručna i znanstvena literatura, a bavili smo se i brojnim marketinškim projektima. Naslovi iz područja tzv. poslovne literature, u ekonomskom smislu, znatno su isplativiji pa su neke knjige imale po dva i više izdanja. Vremenom smo se usmjerili na objavljivanje kvalitetnih naslova iz područja antropologije, sociologije, političke povijesti... ukratko, na ono što mnogi pomalo neprecizno nazivaju publicistikom. Danas je tek 10 do 20 posto naših naslova stručne naravi, a posljednjih godina prednost dajemo vrhunskoj beletristici, esejistici i autobiografskim djelima. A upravo pokrećemo novu biblioteku Parabole, u kojoj ćemo objavljivati naslove iz tematike novih političkih previranja 21. stoljeća, i koju otvaramo sjajnim naslovom svjetski poznatog bugarskog politologa Ivana Krasteva "Što nakon Europe?".
Pomislite li kada da bi možda jednostavnije bilo baviti se izdavanjem nekih drugih, popularnijih knjiga, npr. kvalitetne, ali ipak komercijalnije beletristike?
U Hrvatskoj postoji niz izdavača koji objavljuju komercijalnu beletristiku i svaki od njih ima svoje vjerno čitateljstvo. Mi smo odlučili ne fokusirati se na takvu vrstu literature, već čitateljima ponuditi kvalitetnu beletristiku s autobiografskim elementima, poput romana Luana Starove koje smo objavili tijekom godina. Da smo na pravom putu potvrđuju i ostali naši naslovi, npr. "Pisma od 1925. do 1975. i druga svjedočanstva" Hanne Arendt i Martina Heideggera kao i "Druga vrsta ludila. Putovanje od stigme do nade", autobiografska knjiga Stephena Hinshawa, poznatog američkog psihologa.
Danas ste na poziciji urednice i voditeljice projekata, no kako je išlo vaše uključivanje u posao u zapravo obiteljskoj tvrtki, možete li se prisjetiti kakve anegdote iz tih početaka?
Godine 2008. diplomirala sam na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu i odmah s fakulteta privremeno došla u TIM press pomoći ocu u komunikaciji s agencijama za prodaju prava i stranim izdavačima i autorima. Ta je godina bila svojevrsna prekretnica za tvrtku - javila se želja i mogućnost za objavljivanjem i stranih autora. To „privremeno“ postalo je stalno i evo me sada već dvanaestu godinu na poziciji urednice. Moj otac i dalje je vrlo aktivan u uredničkom i rukovoditeljskom segmentu posla i nadam se da će imati želje i volje s tim još neko vrijeme nastaviti.
Jedna od prvih knjiga koju sam uredila bila je "Luciferov učinak. Kako dobri ljudi postaju zli" poznatog američkog psihologa Philipa Zimbarda koji je odmah po objavljivanju posjetio Zagreb i održao javno predavanje, a ja sam mu se kao urednica i predstavnica TIM pressa pred cijelim auditorijem morala obratiti na engleskom. Sve je prošlo u najboljem redu, no do zadnjeg sam trenutka htjela odustati. Sada su takvi javni nastupi sastavni dio mog posla. Tada mi je Zimbardo s čuđenjem priznao da sam najmlađa urednica njegovih knjiga na svijetu. Taj me susret motivirao za daljnji rad i nikad ga neću zaboraviti.
Dakle, moglo bi se reći da je TIM press danas mala obiteljska izdavačka kuća koja znatnim dijelom svojeg programa pokriva neka od sve deficitarnijih područja (po broju novih naslova) u današnjojj hrvatskoj knjižnoj produkciji, pa koliko je vam je teško u „obilju“ toga što nedostaje odlučivati koje ćete knjige objaviti ili su to zapravo „slatke brige“?
Da, mali smo, samo nas je četvero stalno zaposlenih, no jako dobro surađujemo međusobno kao i s brojnim vanjskim suradnicima. Rezultat toga je i dvadesetak objavljenih naslova godišnje. Iako je u hrvatskom izdavaštvu konkurencija vrlo jaka, uspjeli smo se od samih početaka profilirati kao izdavač vrijednih naslova koji ima svoju vjernu čitateljsku publiku. Posebice nas veseli činjenica da naša izdanja mnogi sveučilišni profesori uvrštavaju u popise literature za svoje kolegije.
S jedne strane, kvalitetnih naslova zaista ima te bih zadaću odabira što ćemo objaviti zaista nazvala „slatkim brigama“. S druge pak strane, ekonomska isplativost pojedinog naslova uvijek je bitan faktor pri odabiru, a situacija u Hrvatskoj što se tiče izdavaštva posljednjih godina dodatno mu povećava važnost. S obzirom na to da je izdavanje knjige sve skuplje te da se na knjigu sve više gleda kao na luksuz, ne treba čuditi da nam je prije pet godina prosječna naklada bila oko 1000 primjeraka, prošle 750, a najveći se broj knjiga objavljuje u nakladi od 500 primjeraka. Za neke naslove to je visoka naklada, ali bi svako daljnje smanjivanje utjecalo na pojedinačnu cijenu i time potpuno zaustavilo prodaju.
U najvećem broju slučajeva prevagne to što se tema, sama knjiga ili autor dopadnu mom ocu ili meni, i tu kreće detaljnije istraživanje i eventualan otkup autorskih prava. Ne smijem zaboraviti ni zanimljive prijedloge naših suradnika i prevoditelja – mnoga su izdanja TIM pressa našla put do polica knjižara upravo zahvaljujući tim preporukama.
Postoji li uopće u nas dovoljna potražnja, dovoljno zainteresirane čitateljske publike tj. tržište za znanstvenu knjigu ili izdanja iz društveno-humanističkih područja? Tržište je malo, čak ne možda u smislu broja stanovnika, već broja onih koji su zainteresirani za knjige izvan dominantnih niša. Slični su omjeri bili i prije, ali dojma sam da se tržište u posljednjih deset-dvadeset godina ipak dodatno urušilo? Pretpostavljam da kao i mnogi drugi slični nakladnici „plešete po rubu“, pa tko su danas kupci vaših knjiga?
TIM press, ali i drugi nakladnici koji pretežito objavljuju naslove iz društveno-humanističkih područja u teškoj su poziciji iz više razloga. Te je knjige, bez obzira na to što je u našem slučaju riječ o autorima koji su poznati svjetski ili hrvatski znanstvenici i intelektualci, teško prodati krajnjem kupcu, jer je takvih vrlo malo, a institucije koje imaju obvezu skrbiti o čitalačkim navikama nedovoljno vrednuju takvu vrstu literature. Prije dvije godine je, primjerice, Ministarstvo kulture znatno smanjilo broj otkupljenih knjiga iz tih područja s obrazloženjem da narodne knjižnice takvu literaturu – ne žele. Ta je tvrdnja, dakako, dvojbena i čini mi se da oni koji odlučuju o sudbini knjige u Hrvatskoj pojam kulture shvaćaju preusko.
Među autorima koje objavljujete su Zygmunt Bauman, Umberto Eco, Renato Curcio, Lars Fr. H. Svendsen, George Steiner, Tzvetan Todorov, Claude Lévi-Strauss i brojni drugi. Od većine njih objavili ste, u nekom kontinuitetu, i više naslova.
Iako ostavljamo prostora za prijedloge i nove autore, ostajemo vjerni onima s kojima smo već ostvarili suradnju, kao što su Rob Riemen, Lars Svendsen, Ari Turunen, Enzo Traverso, Carlo Rovelli... Oko njihovih djela uspjeli smo napraviti svojevrsni fan base, mnoge od njih smo uspjeli dovesti u Hrvatsku (neki su ovdje bili više puta i uvijek bili zanimljivi publici) i zainteresirati medije za teme kojima se bave. Mislim da je dugoročno to ključ uspjeha.
Doba mjedi
Anaksimandrova revolucija
Koje biste knjige izdvojili kao vaše najveće uspješnice u ovih dvadesetak godina?
Prva knjiga koju sam uredila bila je knjiga "Tragači" D. J. Boorstina, jedna iz vrlo uspješne trilogije tog poznatog američkog povjesničara, dobitnika Pulitzerove nagrade za povijest. Maloprije spomenuta knjiga "Luciferov učinak" Philipa Zimbarda zbog svoje je pomalo kontroverzne teme bila izuzetno zanimljiva hrvatskoj čitateljskoj publici. "Doba mjedi", roman Slobodana Šnajdera, čije smo prvo izdanje objavili 2015. (u prilogu, op.u.), osvojilo je čak pet prestižnih međunarodnih nagrada i imao tri izdanja, a o "Pismima" Hanne Arendt i Martina Heideggera i dalje se vode rasprave. Veoma su nam uspješne i knjige Zygmunta Baumana, "Tekuće zlo" i "Modernost i holokaust".
A koje biste naslove izdvojili iz već objavljene ovogodišnje produkcije?
Svakako bih izdvojila "Anaksimandrovu revoluciju ili kako je rođena znanstvena misao" Carla Rovellija, talijanskog teorijskog fizičara. Časopis Foreign policy 2019. godine uvrstio ga je na ljestvicu 100 najutjecajnijih mislilaca svijeta. S pravom ga nazivaju novim Hawkingom. Zatim, objavili smo "Vječni fašizam" slavnog Umberta Eca, esej u kojem autor u četrnaest elemenata sažima dijelove svakog fašizma, tvrdeći da je u srži svakog pokreta koji karakteriziraju bar neka od tih obilježja, arhetip koji naziva „ur-fašizmom“. Istaknula bih i svoj prevoditeljski prvijenac, "Drugu vrstu ludila" američkog psihologa Stephena Hinshawa, nagrađivanu autobiografiju koja se bavi osjetljivom temom stigme mentalnih bolesti. "Civilizacija. Kako smo postali Amerikanci" francuskog filozofa Regisa Debraya zanimljiva je, provokativna i duhovita knjiga koja istražuje američko kulturno uzdizanje na globalnoj razini, propituje zapadnu civilizaciju i uzima je kao predmet proučavanja.
Kao knjigu koja je posebno zainteresirala medije istaknula bih "Hitlerovu smrt u tajnim dosjeima KGB-a" Jean-Christophea Brisarda i Lane Parshine, novinara koji svojim nevjerojatno upornim i neposrednim pristupom uspijevaju ući u prostore jedne od najpoznatijih i najkontroverznijih tajnih službi na svijetu kako bi čitateljima približili posljednje sate Hitlerova života u bunkeru i rasvijetlili najozloglašeniji neriješeni slučaj u povijesti. Kao posljednji, ali ne i manje važan naslov, izdvojila bih "Erističku dijalektiku. Kako pobjeđivati u raspravama" Arthura Schopenhauera, knjižicu koja nas u 38 jednostavnih zahvata uči kako oponirati protivniku i pobijediti u bilo kojoj raspravi.
Možete li nekadašnje naklade usporediti s današnjim, koje su vaše najčešće prosječne naklade, te kroz koje kanale i u kojim omjerima distribuirate svoja izdanja?
Surađujemo s većinom knjižara, a imamo i vlastitu prodaju putem našeg novog web-shopa. Distribucija izdanja ovisi o prodaji pojedinih naslova, a čini mi se da prodaja najviše ovisi o lokaciji knjižare, pa tako u centrima većih gradova bilježimo i veću prodaju. Naravno da distributeri zvučnije naslove i poznatije autore naručuju u više primjeraka, no to ne mora biti pravilo. S obzirom na to da je izdavanje knjige sve skuplje te da se na knjigu sve više gleda kao na luksuz, ne treba čuditi da je prije pet godina prosječna naklada bila oko 1000 primjeraka, prošle 750, a najveći se broj knjiga objavljuje u nakladi od 500 primjeraka. Za neke naslove to je visoka naklada, ali bi svako daljnje smanjivanje utjecalo na pojedinačnu cijenu i time potpuno zaustavilo prodaju.
Dosta ste truda uložili u novu verziju TIM pressovog weba, vidim da ste naglasak stavili i na e-inačice vaših knjiga.
Uz potporu Ministarstva kulture za male poduzetnike uspješno smo prošle godine osmislili i pokrenuli novu web-stranicu s web-shopom i mogućnošću kupnje tiskanih izdanja i kupnje ili posudbe e-izdanja novijih naslova. S obzirom na to da čitanje e-knjiga u Hrvatskoj još nije toliko popularno kao što je u inozemstvu, potrebno je neprestano raditi na promociji ovog načina čitanja i posuđivanja knjiga i ići ukorak s vremenom i trendovima u svijetu. Dakako, to nipošto ne znači odmicanje od „papirnatog“ izdavaštva jer je naša čitateljska publika prilično heterogena, ako je suditi prema internoj statistici.
Što nakon Europe?
Posljednji Kafkin proces
Koliko su knjižare danas „učinkoviti“ prodajni kanal za profil nakladnika poput vaše kuće? Može li se kroz njih uopće kreirati publika koja će u knjižarama potražiti npr. Svendsena ili Riemena?
Do sada smo u propalim knjižarskim lancima izgubili nekoliko desetaka tisuća kuna, što u odnosu na druge nakladnike nije puno, ali je to ipak velik novac. Poslujemo sa Školskom knjigom, Dobrom knjigom, AGM-om, Planetopijom i Bookarom. Ostali distributeri knjige naše knjige nabavljaju po ponudi i prigodno, znači da je riječ o malom broju prodanih primjeraka. Sigurna sam da knjižare imaju svoju ulogu u promoviranju čitanja, pa tako i naših naslova.
Koliko su vam važni sajmovi knjiga, pa čak i ne samo oni u Hrvatskoj (Interliber, Sa(n)jam knjige, Mediteranski festival knjige...) već i preko granice, npr. sajmovi u Beogradu ili Sarajevu.
Važna nam je baš svaka prilika za predstavljanje, bilo u zemlji ili izvan nje. Sajmovi knjiga su izvrsna platforma za predstavljanje i prodaju izdanja, ali i ostvarivanje poslovnih kontakata, s autorima, predstavnicima izdavačkih kuća, distributerima… Ne treba zaboraviti ni na komunikaciju s onim najvažnijim – krajnjim čitateljem. Važno je ostaviti dobar dojam na kupca/čitatelja, jer iz iskustva znamo da se takvi čitatelji iz godine u godinu vraćaju na naše štandove, makar i na razgovor o novijim izdanjima, stoga se uvijek trudimo biti dobro informirani o našim knjigama i temama kojima se bave. Preporuke zadovoljnih čitatelja zlata vrijede.
Na sajmovima, u direktnom kontaktu s čitateljima, shvatimo koliko ljudi vole naše knjige i kako ih rado čitaju, posebice kada čitatelj dođe na naš štand s dugačkim popisom naših naslova koje želi kupiti ili kada se netko dođe informirati je li knjiga koju smo najavljivali na našim internetskim stranicama objavljena. Beogradski sajam je najveći u regiji i nije dobro zaobilaziti ga. Proteklih je godina nekoliko naših uspješnica bilo ponuđeno posjetiteljima toga sajma, ali preko distributera. Ohrabruje inicijativa zajednice nakladnika da se nastup hrvatskih izdavača u Beogradu konačno kvalitetno osmisli i unaprijedi.
Mnogi se nakladnici žale da njihove knjige teško dobivaju prostor u medijima. Kakvo je vaše iskustvo, što činite za vidljivost vaših izdanja, jer ako ih tržište ne primijeti, neće se ni dovoljno dobro prodavati?
Moram reći da sam zadovoljna suradnjom s medijima, osobito s novinarima poznatih hrvatskih novina i internetskih portala. Naša izdanja i autori govore sami za sebe, stoga nam se novinari često javljaju kako bi došli do knjige o kojoj bi htjeli napisati tekst, a mi im je rado ustupimo. Također, promoviramo svoje naslove i putem određenih portala za knjigu i kulturu čitanja. Izuzetno smo ponosni na to što se naši naslovi često nalaze na popisima najboljih za, primjerice, ljetno čitanje, koje se često vezuje uz lagana beletristička štiva.
Politika resornih ministarstva prema knjizi, modeli potpore... koji bi bio vaš komentar i možda prijedlog za promjene, inovacije postojećih modela odnosno osmišljavanje novih?
Bilo bi dobro da se na otkup knjiga ne gleda kao na puku potporu izdavačima, jer on to nije i ne može biti. Otkup bi trebao omogućiti da kvalitetni naslovi postanu vidljivi i da se inicijalno počnu posuđivati u knjižnicama te potaknu prodaju drugim, tržišnim kanalima. Kao da se zaboravlja da je u otkupu knjiga za narodne knjižnice u biti riječ o odnosu države (Ministarstva kulture) prema svojim građanima (čitateljima, članovima knjižnica) s ciljem da se potakne čitanost i općenito popularizira knjiga. Sadašnji model ne ide u prilog takvom razmišljanju i Ministarstvo bi moralo preuzeti značajniju ulogu i dokinuti praksu prema kojoj neki izdavači otkupom pokriju sve troškove izdavanja određene knjige, čime prestaje njihov daljnji angažman na popularizaciji i prodaji otkupljenog naslova. Kriteriji za otkup i brojna, naoko tehnička pitanja posebna su tema, bolna za mnoge izdavače kao što je TIM press.
Model Ministarstva znanosti da potporu izdavanja knjiga transparentan je, ali je osnovni problem što odobrena sredstva izdavači dobiju koncem godine za tekuću godinu. Uz to, nelogično je da se za prijevodnu znanstvenu knjigu dobije znatno manje sredstava od knjige domaćeg autora. Knjiga je knjiga, znanost, kao i kultura, nemaju granica pa bi ovo Ministarstvo, želi li poticati stvaralaštvo hrvatskih znanstvenika, određena sredstva trebalo usmjeriti prema fakultetima i katedrama na kojima ti znanstvenici rade. Izdavači bi trebali biti ravnopravni, bez obzira objavljuju li djela hrvatskih ili stranih znanstvenika.
Bliži nam se Sajam knjiga Interliber, sigurno ste već pripremili i neke nove naslove?
Tako je. Do Interlibera planiramo objaviti još nekoliko naslova. Iz tiska upravo stiže odlična knjiga "Što nakon Europe?" politologa Ivana Krasteva, koja problematizira neočekivani povratak nacionalizma i socijalizma te porast populizma koji su prouzročili erupciju „demografske panike“ te novu društveno-političku dinamiku koja će vjerojatno oblikovati europsku politiku u godinama koje dolaze. Smatramo da će knjiga "Posljednji Kafkin proces. Slučaj jedne književne ostavštine" izraelsko-američkog autora Benjamina Balinta biti izuzetno zanimljiva čitateljstvu. Biografija je to literarnog genija i priča o dvjema državama, Izraelu i Njemačkoj, čije su nacionalne opsesije prevladavanja trauma iz prošlosti kulminirale na oštro osporavanom suđenju za pravo na potraživanje književnog naslijeđa jednog od vodećih predstavnika književnog modernizma.
Posljednja planirana knjiga za 2019. godinu je "Ljudi u mračnim vremenima" Hanne Arendt, zbirka eseja u kojoj piše o ljudima koji su prosvijetlili rano 20. stoljeće, ljudi poput Karla Jaspersa, Rose Luxemburg, Pape Ivana XXIII, Isaka Dinesena, Bertolta Brechta, Randalla Jarrella i mnogih drugih.