Dražen Bičanić: Kako (ne) ubiti zmaja
Drugonagrađena priča natječaja “Ja sam pisac 2018.”
„Čekajmolimštokakomolim?!? Ovo je stvarno previše! Kad ti je tata Merlin, možeš očekivati tu i tamo invaziju goblina, vucaranje po napuštenim tamnicama ili pokojeg, ne-tako-prijateljski nastrojenog trola. Ali opet…“
„Dobro si me čuo! Kralj je dao proglas da će ubojica zmaja dobiti svoju težinu u zlatu i možda ruku princeze ako donese glavu. Ili glave? Ne sjećam se točno. A kako moramo otplatiti dug kod mesara, trebao bi nam novac i trebao bi ga zaraditi TI!“ izjavio je Galahad.
Suživot s vitezom Okruglog stola je fenomenalan, u početku, pogotovo ako ti je stari negdje zatočen i ne mogu ga naći ni svi kraljevi konji ni svi kraljevi ljudi i nemaš gdje drugdje živjeti, ali jako brzo to postane problem. Na primjer počnete primjećivati da su svi umišljeni i da većinu vremena provode ganjajući haljine, potpuno nezainteresirani za rješavanje problema kraljevstva.
„Dobro, a zašto ti ne bi išao ubiti nešto ovaj put?“ zaškiljio sam na Galahada u svom lukavstvu, „Mislim da sam ja zaradio barem trideset srebrnjaka počistivši ulice nakon što su se grifoni otrovali hranom, a to trovanje si im ti zadao hraneći ih pokvarenom ovčetinom!“
Obdaren glupošću, taj se plavušin samo okrenuo i nasmiješio: „Ne-ne-ne, dragi moj štitonošo, zaboravljaš da sam ti naplatio tih istih trideset srebrnjaka za korištenje i uništavanje moje najdraže metle...“
„Misliš one kojom sam čistio za grifonima dok su letjeli iznad i…”
“...koju mi je dala moja majka znajući da ću postati uvaženi vitez kralja Arthura s vlastitom kućom!“
„Kojom ionako nikad ne čistiš pa ne vidim što će ti ta metla!”
“Kao što znaš, najbitniji je dio vitezova posla održavanje dobrog imidža. A uostalom, ako dobiješ zlata koliko je kralj obećao, više nikada nećeš morati čistiti fekalije himera kao neki...konjušar. A kao tvoj osobni učitelj…“
„Što nisi.“
„…predlažem ti da se potrudiš dok budeš ubijao zmaja jer će to biti tvoj završni ispit prije postanka vitezom.“
„Ali ja sam čarobnjak!“
„…a ja ću te, naravno, pratiti na tvom epskom putovanju da ocijenim tvoj rad i spasim te u slučaju tvoje zamalo neizbježne propasti“, završio je ponosno.
„Kakav sam ja sretnik!“
Ideja o postanku kraljevskim konjušarom činila sve zanimljivijom.
Znao sam da neću puno naučiti iz razgovora s njim pa sam ga pitao kamo točno moram ići i počeo se spremati za put. Nije se baš imalo mnogo za spremati, moja je soba bila više manje prazna, a sve što je Galahad posjedovao bilo je ili suviše beskorisno i kićeno ili preveliko za bilo kakvo praktično korištenje. Spremio sam onih par napitaka što mi ih je otac ostavio zajedno sa slikom nas dvojice na pecanju. Pecanje s čarobnjacima uvijek je zanimljivo, svaki ima svoju tehniku. Moj je tata koristio čaroliju Bombarda, koja je bila efektna i korisna; istovremeno bi i uhvatio i ispekao ribu. Na put sam uzeo i svoj mač, koji sam pronašao dok sam jednom lovio štakore u kraljevoj riznici. Mač je imao drveni ornamentirani držak s nekakvim runičkim simbolima i skoro savršeno zaobljenu oštricu na kojoj je pisalo Leaena. Nitko ga nije koristio, izgledao je malo pohabano, štakorima neće trebati, pa sam ga uzeo. Ponio sam još i tatinu knjigu čarolija koja se činila kao da je teža od svega ostaloga zajedno. Sve sam spremio u svoju naprtnjaču i krenuo.
Rekao sam Galahadu da idem, na što je tupan pitao kamo. Nisam se potrudio odgovoriti mu. Paladin je stajao pred ogledalom češljajući se. Čovjek je stijena, nabijen mišićima od brade do peta, nosi oklop od četrdesetak kila kao da je napravljen od lana, ali ima potrebu češljati se po dva sata prije nego što izlazi iz kuće. Ne-daj-Bože da grad bude pod opsadom jer će nas triput osvojiti prije nego što on izađe u borbu! Nije on bez razloga vitez Okruglog stola, ali dok on dođe na ratište ono već postane stratište.
Na izlasku iz grada krenuo sam prema Smaragdnoj šumi i zmajevoj pećini. Putem sam odlučio nazvati tetku Morganu. Iskoristio sam čaroliju koju sam nedavno pronašao u tatinoj knjizi.
„Appelum Morgana de Fay!“
Čarolija je izgledala kao oblak s jednom staklenom površinom, a osoba s kojom razgovarate s druge je strane tog staklenog zrcala. Brzo se javila.
„Heej, Geoff, kako si dragi? Pa što ima, dugo nisi zvao?“ teta je zvučala razdragano.
„Hej, teta Megi, slušaj, imaš li kakvih savjeta za borbu sa zmajevima, moram ubiti jednog da bih otplatio dug za meso i dobro bi mi došao savjet. Ne znam što bih, slabo sam opskrbljen napitcima.“
„No, no! Merlin te je trebao bolje poučiti. Nego…“, najednom se uozbiljila, „znaš li možda, onako usput, gdje bi mogao biti onaj njegov prsten? Posvuda sam ga tražila?“ zvučala je plačno.
„Iskreno, ne znam, uvijek ga je nosio sa sobom pa ga sigurno nećeš naći u njegovoj sobi.“
„Kvragu, taj pokvareni...“, mrmljala je, „hvala ti sunčeko! A sad, tvoj problem sa zmajčekima...“
Mogao sam je vidjeti kako izvlači s police crvenu knjigu u debelom kožnatom uvezu. Zbilja je lijepa ta moja tetka. Tamna, crna kosa spušta joj se u kovrčama niz ramena, a taj nosić, zove na štipanje… Kratka tamnoplava haljina dosezala joj je tik iznad gležnjeva. Uvijek je bila pomalo izazovna žena, ali tako pokazivati gležnjeve u javnosti! Možda se zato tata palio na nju, šta ti je obitelj!
„Evo ga, tu je, sad ćemo mi njih naći... Aha, evo! Imaš četiri vrste zmajića: crvene, zelene, imaš bijeloga, joj slatki je k'o pahuljica, a ovaj zadnji je crni. Uh, baš je gadan.“
„Ima li nešto bitno što piše za svaku određenu boju ili stoje tu tek tako, estetike radi?“
„Piše da crveni zmajevi bljuju vatru, bijeli led, a da zeleni ne bljuju ništa. He, he, oni su valjda malo spori“ rekla je to sa izrazom lica kao da ju ta riječ posebno uveseljava.
„A crni?“ znao sam da ću požaliti što sam pitao.
„Piše samo da nitko ne zna što oni bljuju jer nitko nije još preživio susret s njima. I da, kaže da svi zmajevi vole jesti jabuke, ali to je laž, više vole šljive, zbog probave. Pogotovo s medom, to pak zbog grla, znaš!“
„U redu... hvala ti puno teta Megi, javim ti se još nakon što ubijem zmaja, da mi pomogneš rastranširati ga!” odmahnuo sam oblak i krenuo. Računao sam na zmajeve kosti, srce i ljuske, egzotične sastojke i specijalitete koji će se sigurno dobro prodati).
Dok sam prolazio šumom, naletio sam na jednu vrlo dlakavu baku koja je živjela u kućici usred šume. Prodavala je voće i slastice pa sam kod nje kupio nešto šljiva i meda za svaki slučaj. Na odlasku me upozorila da se čuvam Vuka i da ne skrećem s glavne ceste. U trenutku kad sam stigao do pećine već je bilo prošlo podne.
Iako je sunce sjalo najjače u ovo doba dana, iz spilje je izlazio osjetno hladan zrak. Merlinov sam sin i vješt ubojica čudovišta, ali ipak se nisam dotad susreo sa zmajem. Uhvatio me osjećaj koji dobijete kad se spremate učiniti nešto novo, nešto inovativno i kreativno pa vas uhvate trnci u kralježnici. Dobro, trnci zapravo mogu biti i od straha. Ušao sam, polako, drhturavo i teturavo u spilju s mačem u jednoj i šljivama u drugoj ruci. Napravio sam tek dva, tri koraka kada sam primijetio da je jedan dio pećine tamniji od ostalog mraka. I u tom trenutku me mrak pogledao - okom. Pravim, žutim, pomalo krmeljavim okom. Naravno da je morao biti crni zmaj! Samo ovako sklupčan, dug desetak metara! Bio sam suočen s pravom zvijeri. Znao sam da tu aždaju neću pobijediti direktnim napadom.
Gledali smo se oko pola minute bez ijednog poteza. Mislio sam da me zmaj ne može vidjeti. Onda je prozborio dubokim, hrapavim glasom: „Dobro misliš li samo stajati tamo ili ćeš me napasti?“
„Pa…ako ako opet zaspiš, možda ću imati šansu.“
„Slušaj klinac“, rekao je zmaj iskreno, „očito nisi neki ubojica, nagodit ću se s tobom. Vidim da imaš šljive, a ja imam zatvor već šezdeset dana, pustit ću te ako mi ih prepustiš i bolje ti je da ih imaš još!“
„Naravno, naravno, imam ih još u torbi!“ rekao sam brže-bolje, a da nisam znao jesu li zaista još uvijek tamo.
„Mi zmajevi više volimo jabuke, ali nužda je nužda“, rekao je dok je halapljivo gutao šljive i med koje sam imao. Shvatio sam da je u tom trenutku moja najbolja šansa. Polako sam mu se približio, kako me ne bi primijetio, i iskoristio stari očev trik za pecanje: BOMBARDA MAXIMA!
U trenutku je nastao kaos. Dok je zmaj lizao kandže od meda, svod mu je pao na leđa i mogao se čuti njegov bolni samrtni krik.
Do večeri sam pobjedonosno došetao natrag do Camelota; sa samodopadnim smiješkom na licu, pazeći naravno da kroz šumu idem cestom. Kada sam otprilike došao pred vrata, začuo se krik iz visine. Pogledao sam gore, i naravno, što sam mogao vidjeti?
Onu crnu rugobu nije mogla ubiti obična planina na leđima, nee! To bi bilo prejednostavno. Naravno da sam se odmah počeo bojati i kipjeti od bijesa istovremeno. Krenuo sam ubiti tog gada i to ću učiniti, makar mi trebala svaka čarolija iz one proklete knjižurine!
Cijelu sam noć bacao čarolije ne bih li ga pogodio ili barem usporio: PETRIFICUS! GELIDIOSUS! HEXUS! OCTOPUS! INCENDIO! Čak sam ga nazvao na oblačić-ogledalce da ga probam razuvjeriti da ode. Nije se javio. U jednom trenutku počeo sam bajati na latinskom nadajući se da ću pogoditi neku čaroliju koja će napraviti - nešto. Najgore od svega bilo je to što su one šljive do večeri počele djelovati. Gad se nije usudio spustiti niže i nisam ga mogao pogoditi čarolijom, ali je zato svaki njegov projektil postao ubojit. Sa svakom mojom neuspjelom čarolijom i svakom prolazećom minutom, Camelot je sve manje izgledao kao grad, a sve više kao septička jama. Ovo je bilo koliko psihološko, toliko i biološko ratovanje. Tek pred zoru je otišao. Olakšao se skroz naskroz, majku mu njegovu, barem je dvije tone bio lakši! A te dvije tone sada su bile u gradu.
Kada je Galahad, veliki junak, cinkao kralju što se dogodilo, pogodite tko je poslan da čisti ulice? On je pak s družbom pronašao zmaja i konačno ga ubio. Eno ga sad, živi s princezom u dvorcu. A u Knjigu zmajeva mojom je zaslugom upisano da su crni zmajevi najopasniji i da ne bljuju vatru, nego čine nešto mnogo gore; nešto što ja već četrdeseti dan lopatam! Ponestalo mi je mirisnih soli prije tjedan dana i moj je život velika patnja. Još nisam ni pola odlopatao, a kruže glasine da je zmajko imao i djecu. Pa vi vidite…
Odsada nadalje doslovno živim od sranja do sranja.
O autoru:
Ime i prezime: Dražen Bičanić
Godina rođenja: 1999.
Adresa elektronske pošte: drashkob@gmail.com
Naziv škole: Prva gimnazija, Zagreb
Mentorica: Martina Šobar, prof.