Finalisti 3. Nagrade Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu
Nagrada Ivan Goran Kovačić dodjeljuje se za najbolju izvornu pjesničku knjigu tiskanu u dvogodišnjem razdoblju, čije su prvo izdanje objavili nakladnici registrirani u Republici Hrvatskoj i koja nije posredovana prijevodom. Dodjeljuje se od 2019. godine, u okviru manifestacije Goranovo proljeće, naizmjenično s nagradom Goranov vijenac za izniman doprinos hrvatskom pjesništvu. Sastoji se od novčanog dijela u iznosu od 10 000 kn, plakete i skulpture, rada akademskog kipara Igora Rufa.
Ove će se godine, u sklopu jubilarnog 60. Goranovog proljeća, nagrada dodijeliti treći put. Prva dobitnica bila je Martina Vidaić za knjigu Mehanika peluda, druga Evelina Rudan za knjigu Smiljko i ja si mahnemo, a novi će laureat ili laureatkinja biti proglašen/a 15. ožujka, uoči početka Goranovog proljeća.
U konkurenciji su se našle knjige objavljene u razdoblju od 1. studenog 2020. do 31. listopada 2022. godine.
Za nagradu nisu mogle konkurirati knjige članova Odbora Goranova proljeća, kao ni izdanja SKUD-a Ivan Goran Kovačić, koji nagradu dodjeljuje.
Žiri u sastavu Dorta Jagić, Miroslav Mićanović i Branislav Oblučar imao je težak zadatak izabrati pet finalista među stotinjak pristiglih naslova iz dvogodišnje domaće pjesničke produkcije. Čestitamo im te ih predstavljamo abecednim redom.
Krešimir Bagić: Ponornice (Meandarmedia, 2021)
Goran Bogunović: Vježbe hrabrosti (Durieux, 2021)
Senko Karuza: Nestajanje (Meandarmedia, 2020)
Sanja Lovrenčić: Skica za junakinju (Mala zvona, 2021)
Darko Šeparović: Proces gorenja (Durieux, 2022)
OBRAZLOŽENJE ŽIRIJA:
Ponornice
Skica za junakinju
- Krešimir Bagić: Ponornice (Meandarmedia, 2021)
Knjiga pjesama Krešimira Bagića Ponornice puna je različitih izazova i poziva, kako to već njezin autor u poeziji i drugim tekstualnim praksama nerijetko čini: vidljivom, domišljenom i kronološkom oduzima sigurnost, a nevidljivom i nesvjesnom daje kontekst svakodnevnog i suvremenog. Pjesme se u knjizi slažu kao soneti, crteži, intervencije u drugom formatu, kao svjedočenja, komentari, uvidi, kao zaključci, potvrđivanja i rasuđivanja. Čini ih na začudan način i jezik i ne-jezik, ako je tako moguće misliti o granicama svijeta od Gorgije Leontinca, Sokrata do Kanta, od Goethea do Matoša, Tina i Aragona – što su samo neka od imena ove pjesničke pustolovine. Ponornice žive od različitih poticaja, slučaja i vijesti, od čitanja i bavljenja drugim tekstovima, čuvaju svoja i uzimaju imena drugih, istražuju vlastita potonuća dok traže izlaz na svjetlo dana, dok su na putu do svoga čitatelja.
- Goran Bogunović: Vježbe hrabrosti (Durieux, 2021)
Goran Bogunović ističe se knjigom poezije koja se temama i motivima – osobito njihovom izvedbom – ne boji zalaziti u prostore koji se ne posjećuju često u domaćoj poeziji. Ono što osobito osvaja u Vježbama hrabrosti nenametljiva je ali kroz cijelu zbirku prisutna začudnost i rijetka gipkost pjesničke percepcije, potpomognuta jasnoćom i mirom autorova jezika. Ovo je zaista originalna i hrabra knjiga širokog zamaha, koja se kreće od preispitivanja vlastitih moći, a još više nemoći u odnosu na druge i na svijet, pa sve do fotografije stradalog para, nulte gravitacije, zvijezda i ništavila koje vodi do „autobusa punog male djece / koja jure u radost.”
- Senko Karuza: Nestajanje (Meandarmedia, 2020)
Glavna osobina poezije Senka Karuze u zbirci Nestajanje je izravnost – iz pjesme u pjesmu slušamo glas koji ne krije svoja raspoloženja i ne ublažava svoje hirove. Čas je to glas rezigniranoga čovjeka koji lamentira nad promašenim životom, čas glas sjetnog zavodnika i hedonista, a čas glas gotovo dječje naivnosti i prkosa. Nestajanje je ujedno i ispovijest, i svođenje računa, i puštanje mašti na volju; knjiga koja ne pravi razliku između velikih tema i malih stvari. Moglo bi se reći da se radi o poeziji stečenoga iskustva, ali stvar je u tome da upravo to iskustvo dolazi pod znak pitanja – da poezija počinje tamo gdje se iskustvo provjerava, prihvaća ili odbacuje. Tamo gdje se miješaju očaj i smijeh Karuza ispisuje svoje najbolje stihove, pjesme koje se pamte.
- Sanja Lovrenčić: Skica za junakinju (Mala zvona, 2021)
Mnogostrukost i igra, oznake i naznake svijeta u nastajanju i rasulu samo su neke od mogućih koordinata uzbudljive i neuhvatljive knjige pjesama Sanje Lovrenčić Skica za junakinju. Pjesničke dionice i različiti stilski registri, od bajkovitog do predmetnog svijeta, s redovitim uzdahom za onim što će se dogoditi i krugom, krugovima, varijacijama o ljubavi i svijetu, uvlače čitatelja i čine ga sudionikom svijeta u nastajanju i, na neobičan način, u nestajanju, kako se to već u skicama i postanku koji živi od riječi i događa. Pjesnikinja daje uloge i govori, pjeva, iz različitih perspektiva, ali to njezinu knjigu čini i fragmentarnom i cjelovitom, dostupnom i neuhvatljivom. Dok se govori o Drugom, o drugima, provjerava se mogućnost i značenje pjesničkog glasa, njegovih rastera i raspona, domišlja se metoda i način snalaženja u svijetu koji je čitatelju bio dalek i stran, a sad ga on prisvaja i osvaja na toliko čudesnih i neobičnih načina.
- Darko Šeparović: Proces gorenja (Durieux, 2022)
Darko Šeparović napisao je zbirku poezije koja – već od prve pjesme Požari – odzvanja u čitatelju kao poziv na otpor uhodanim ispraznostima našega doba. Proces gorenja bavi se „gorućim” problemima suvremenosti, no bez bučnih velikih riječi; dapače, autorov je govor začudan i slikovit, značenjski bogat a nerijetko gotovo neuhvatljiv, neproničan na prvo čitanje. Šeparović s pravom zahtijeva udubljena čitatelja. U pjesmama koje kao da se odapinju iz zamjenice „mi” i padaju u kaskadi niz stranicu, u snažnom ritmu kroz rezove u stihu i opkoračenja pjeva o pobjedi prirode nad proizvodnjom i industrijom, neuhvatljive erotike i melankolije ljeta nad konfekcijom putovanja, nad turizmom.