Juraj Bubalo : Od Pola do Malnara
Putovanje je jedan od najboljih načina da razbijamo uvriježene stereotipe, reći će zagrebački putopisac Juraj Bubalo, autor voluminoznog "Puta Indije" (2007.), najopsežnijeg putopisa iz Indije u hrvatskoj književnosti, koji je upravo objavio svoju četvrtu knjigu. “Od Pola do Malnara", svojevrsna enciklopedija 17-orice najpoznatijih ljudi našeg podneblja na zadatku redukcije velikog dalekog svijeta na površinu ljudskog dlana. Svakome je od njih otprilike pripalo oko 25 stranica biografije s reprintom originalnih autorskih tekstova po osobi.
Kolege i struka Bubala nazivaju “putnikom s knjigom”, jednim od onih koji odlazi u nepoznato da bi sebi potvrdio ono već pročitano. Stoga se još uvijek prepričava anegdota prema kojoj je autor spremao ispite iz filozofije posjetom Grčkoj nakon prve godine fakulteta. Za razliku od putopisaca koji se upuštaju u osebujna brendiranja baštine Zagreba i redefiniranja bontona u skladu s oslobađanjem od nepisanih pravila urbaniteta, Bubalo je stara duša, u dosluhu s plejadom prethodnika koji su na Partenonu bubali i utvrđivali osnove klasičnih jezika.
To što je autor skloniji držati se bibliotečne aleje nego li sići u njezine šance ne znači da nije kadar zaprljati ruke u potrazi za sudbinama osebujnih putnika. Tako će već iz prvog poglavlja koje govori o Marku Polu, autoru “Miliona”, najprevođenije knjige na svijetu nakon Kurana i Biblije, te njegovim nasljednicima iz ranog novovjekovlja, isplivati dominikanski redovnik i konkvistador Vinko Palatin s Korčule. Kao jedan od prvih koji su ‘trasirali’ obećanje novovjekovlja, za Ameriku je krenuo preko Haitija, imao peh i doživio brodolom te na američko tlo stupio gol i bos.
Kakav početak! No, to ga nije pokolebalo. Vrijeme je to znamenite Lepantske bitke, one u kojoj je ruku izgubio Cervantes, autor “Don Quijotea”, ujedno i miljenik španjolskog kralja Filipa II-og koji je pokrenuo bitku protiv Osmanskog carstva na Mediteranu. Konkvistadori su, pak, bili osvajači Srednje i Južne Amerike i u ime dotičnog kralja pokorili Indijance, a 16. stoljeće obesčastili okrutnošću i svirepošću. Palatin je polemizirao s (duhovnim) bratom Bartolomeom Las Casasom, autorom prve rasprave o ljudskim pravima Indijanaca pokrenutu tvrdnjom da Indijanci nemaju negativne osobine.
Dodir Orijenta
Bubalova prethodna knjiga “Dodir Orijenta” mapira Bliski Istok i Indijski potkontinent kroz dijalog sa žiteljima knjiga pod već debelim slojevima prašine, kako svjetske povijesti, popularne kulture ili hrvatske ‘povjesnice’, zadirući u opseg od Aleksandra Makedonskog do Čedomila Veljačića, budističkog redovnika s Cejlona. Napisana već otprije deset godina, “Dodir” je svoju metodologiju stvarala iz profilacije i karakterizacije, dok u likovima najnovijeg naslova pronalazimo ponešto i od junaštva i antijunaštva, od yina i yanga, kao i natuknice plastičnosti sazdane od fragmentarnosti, uz neizbježno, ‘moglo je i ovako, ali nemamo zabilježeno’.
Utoliko je zanimljiva karakterizacija Bubalova imenjaka Jurja Husa, koji je kao mladić otet u Istanbul, središte Osmanskog carstva gdje je postao trubač. No, otamo je bježao do Smedereva, ali je iznova uhvaćen. A usprkos prelasku na islam nije prestajao snivati o bijegu, dakle, bio je sa svojom vjerom desetljećima “u ormaru”, govoreći današnjim rječnikom. Prilikom pomorskog putovanja s portugalskim mornarima za Indiju, Hus dolazi u grad Gudžerat na Indijskom oceanu kojeg je osnovao Jaša Dalmatin, rođeni Dubrovčanin. Dok se Dalmatin, inače i protagonist istoimenog romana Ivane Brlić-Mažuranić iz 1937. godine, otvorio prema novome i asimilirao u nove životne okolnosti, Hus ostaje korjenima vezan uz krv i tlo, sa životnim motom “sna o bijegu” polemizirajući s, na kraju krajeva, širenjem obzora radi kojeg se sada uopće i piše o njemu.
Slijedi poglavlje o misionarima i istraživačima, susrećemo isusovce Nikolu i Ivana Ratkaja, koji su službu obavljali u „Indijama”. Nikola Ratkaj bio je plemićkog porijekla, a nakon studija u Zagrebu i Olomoucu, usmjerava svoje snage na Rim, odakle su isusovci odlazili van Europe. Njegova majka, grofica Palffy, rođ. Erdödy, po muževoj je smrti darivala isusovački kolegij te financirala izgradnju crkve Sv. Katarine na Griču i franjevačkog samostana u Zagrebu. Zaredivši se, Nikola odlazi u Indiju i piše prva pisma s Tibeta, dok je pedesetak godina kasnije njegov prezimenjak Ivan iz Meksika pisao o pokrštavanju Tarahumara, Indijanaca s kojima se u prošlom stoljeću družio slikar Vlado Kristl. Iz ove 'torbe' ispada i osnivač Donje Kalifornije, Ferdinand Konščak, te Ignacije Szentmartony, poluzaboravljeni kartograf porječja Amazone.
S prvim Hrvatima koji su osvojili svijet, Ivom Visinom i Tomom Skalicom, započinje treće poglavlje, „Pomorci i istraživači”, u kojem im se pridružuju legendarni istraživači braća Seljan te pionir afrikanizma u nas Dragutin Lerman. Pothvati Braće Seljan bili su, za razliku od ostalih 'kolega' iz knjige, veći od života! Usporedbe s mitskom braćom iz grupe Argonauta, nameću se same od sebe, budući da su živjeli i djelovali i oblikovali famozni fin-de-siecle iz 19-og na 20. stoljeće. Ovi karlovački fakini, na karavanu po Africi su se zaputili pod krinkom glazbenika koji su svoje putešestvije sami financirali, a nakon što su postali guverneri u Etiopiji, za dlaku im je izmaklo primanje u starozavjetno plemstvo.
Zaključno poglavlje „Svjetski putnici, globtroteri i putopisci” objedinjuje već poznata imena. Pored Malnara koji zatvara knjigu, tu je i Mate Svjetski kojem je već objavljena biografija. Otvara ga plemić Ivan Vojnić od Bajše čijim su zbirkama s dalekih putovanja osnovani Gradski muzeji s etnografskim zbirkama u Budimpešti i Subotici. Iako nominalno Madžar, Bubalo ubraja Vojnića radi fame Subotice kao najvećeg poslijeratnog hrvatskog grada, a nomino-genealoške dubioze raspetljava i sa spomenutim Szentmartonyem.
Istraživši i u suvremenost uparkiravši mnoga dosad nepoznata ili zaboravljena imena, ne zaboravimo da je u Subotici, rodnom gradu putopisca Tibora Sekelja, predavao o otkriću Sekeljeve poezije, Bubalov je prosede portal Lupiga Com svojedobno prononsirao kao formulu 'od Millera do Malnara'. Prisjetimo se da iz radikalne autobiografičnosti, pa čak i nekritičkog oslanjanja o svoje mane, izbija Miller kao oličenje mentaliteta “društvo, lako ćemo”. Financijski je ovisio o svojim ljubavnicama, a u njegovoj je biografiji nezaboravan prizor klasne neopterećenosti s medenog mjeseca, kad je žicao lovu od hotelskog nosača.
Kako je s aktivnog suučešća u radnji, Bubalov pripovjedač “Dodirom” prešao u treće lice, ipak ponovimo da ovo niti su klasične hagiografije, niti homoerotizirana kerouaština, već da vam se osjećajem za detalj svakako zna uvući pod kožu. Smještajući ih u kadar i pasicu baš ih možemo zamisliti kako se s oblačićima psihoanalitičke objektivacije nad glavama spremaju na tutanj iz forme, pod neko sunce koje sije ipak malo zanimljivije.
Baš u vrijeme izlaska ovog povijesnog emisara, u nas je nedavno reizdan i "Stakleni grad", epohalni roman ceste tandema Željko Malnar & Borna Bebek (1986.), koji u kolektivnoj svijesti natkriljuje razglednice iz Štulićevog “smrdljivog grada”, redukcije struje i benzina, te čekanjima u redu za kavu i kruh, kao stilska bravura koja trope trulog zapada povezuje s teatrom Pokreta nesvrstanih. Knjigu je objavio koprivnički Šareni dućan, lokalizator naslova književnog undergrounda koji se u bijelome svijetu prodaju ispod pulta. Malnaru je posvećeno završno poglavlje knjige, čime Bubalu u zadatak, čini se, tek ostaje pisati o svojim kolegama i suvremenicima.
Pored inih natuknica "puta kao odgovora", poslužimo se zenovskim koanom, show je Bubalove knjige ukrao osebujni globtroter Josip Mikulec (1878 – 1933.) iz Oroslavlja. Na konceptu “putovanja s knjigom”, jahao je i sam. Dotični je u dvadeset godina prešao 175 tisuća milja, noseći kojih 25 kilograma težak svezak na ramenu, kolicima, rikšom i tovarnom mazgom, skupljajući u njemu autograme ljudi koje je sreo, američke predsjednike, glumce i celebrityje, svijet na našem dlanu, ostvarivši preteču enciklopedije. Dvaput se u životu ženio, jednom s rumunjskom globtrotericom, drugi put u Chicagu za “našu” djevojku, ali skoro ga je srce već tjeralo dalje. Po običaju bi s lakoćom prelazio Atlantik, u američkim školama svirao djeci hrvatske pjesme. Svoju je “potpisopediju” tako prodao jednom bogatom irskom emigrantu, a smrt ga je zatekla u zagrljaju tuberkuloze kad se iz Genove spremao nastaviti put oko svijeta.
Mikulec je ostao zapisan po tome što je sve to učinio bez novca [sic!], poput kakvog budističkog redovnika, budući da su ga na konak prihvaćali poput kakvog celebrityja, a sam je utjecao na rađanje subkulture globtrotera, ovi će svijet pješice zaokružiti tek pothvatima koji sežu u sedamdesete i osamdesete godine dvadesetog stoljeća! Na svojim je putovanjima Mikulec pisao i o različitim položajima žena, tako uz primjedbu o različitim temperamentima različitih narodnosti, 17. rujna 1921. godine donosi primjedbu, “dok je japanska djevojka praktički robinja svog muža, djevojka iz Južne Amerike u svim je bitnim aspektima glavna u kući”. Ova knjigo-faca tako istupa iz plejade poznatijih imena koja su već prokrčila džungle naše publicistike i memoaristike u prvi plan naslova pisanog nasuprot medijski osviještenoj generaciji koja se gnijezdi i mrijesti uz sedmu i devetu umjetnost. Stupajući smjelo naprijed, biva i malo jasnije tko je svetac-zaštitnik putnika s knjigom.
Od Pola do Malnara : Putnici i istraživači u hrvatskoj kulturi od 13. do 20. stoljeća
- Libricon 10/2024.
- 392 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789538017254
- Cijena: 34.90 eur
- Kupi knjigu!
Juraj Bubalo u knjizi 'Od Pola do Malnara' donosi prikaze sedamnaest istraživača i putnika iz hrvatske kulturne povijesti koji su u razdoblju od razvijenog srednjeg vijeka do dvadesetog stoljeća svojim putovanjima, istraživanjima i djelima znatno pridonijeli proučavanju svijeta u kojem danas živimo. Osim općepoznatih imena poput naslovno apostrofiranih Marka Pola i Željka Malnara, u knjizi svoje mjesto imaju razni naši zaslužni i veliki izvaneuropski putnici, koji su o svom djelovanju ostavili pisani trag.