Kristijan Vujičić : Gospodin Bezimeni

Održava se
01.01.1901.

Od dobitnika Kiklopa za najbolju debitansku knjigu 2006. („Welcome to Croatia:doživljaji jednog turističkog vodiča“, napisano u suradnji sa Željkom Špoljarom) s nestrpljenjem se očekivala druga knjiga. Njezino pojavljivanje zasigurno neće ostati neprimjećeno jer roman «Gospodin Bezimeni» Kristijana Vujičića opora je i meka, ponekad neobično tjeskobna i dirljiva priča smještena uz sam rub realnoga svijeta u kojemu žive filigranski suptilni pojedinci.

Priču kroz pet poglavlja na okupu drži raspoloženje pripovjedača koje se kreće od plave melankolije do samoprijezira. Nije svaki dio "Bezimenog" jednako snažan, ali onaj u kojemu se pletu priče o bezimenosti i o ljubavi uznemirujuće su i iskrene. Uvučeni u klopku emocije čitatelji će nastojati prodrijeti u bit glavnoga lika, pripovjedača u prvome licu jednine, Bezimenog, ali sve što će ga više upoznavati preoblikovat će se u naraciji o vidljivoj praznini.

Upletanjem različitih, najčešće filozofskih, intertekstualnih aluzija (Kierkegaard, Baudrillard, Camus), Vujičić želi pokazati kako praznina, samoća, ljubav, odbačenost nije jedinstvena već osobna. Upravo su ovi osjeti ono što gospodinu Bezimenom daje posebnost. No, odsutnost emocije ili duboka njezina bolna prisutnost različito se doimaju kod različitih osoba ili čak kod iste osobe u različitim trenucima. Pripovjedač se često puta gotovo odriče suvišnog dekora u naraciji označavajući na taj način usredotočenost na sebe i svoju sudbinu. Na vlastite demone i vlastite snove. Na traganje za blizinom i bliskošću.

U Završnim napomenama o nestajanju dolazi do izražaja autorova percepcija „nestajanja“. Ona se čita i kao metonimija za nepostojanje, za urbanu pustinju, prozirnu bjelinu ili pak za bezkomunikativnost. Nestajanje kao posljedica straha od nagomilane praznine oznake je žuđene preobrazbe Bezimenog u Ništa. Većinu usputnih likova autor svodi na prepoznatljive arhetipove (pohotna žena, impotentni suprug, bešćutni ljubavnik, magična Zlatokosa), koji su međutim, i u kratkim njihovim pojavljivanjima u romanu, prikazani plastično, uvjerljivo i životno, te neodoljivo podsjećaju na osobe s kojima se može susresti u vlastitoj svakodnevnici.

Patološko-društvena struktura moći u čijem se prostoru kreće Bezimeni, njegovo svakodnevno obavljanje posla, sastančenja, uređivanje knjiga, razgovori, putovanja, u funkciji su prikazivanja hladnog i dalekog antropološkog ukorijenjenja bića u anonimni kolektivitet, a s druge strane upravo norme nametnute izvana modeliraju ga i krote prema uzusima totalitarne, potrošačke svijesti.

Priče o Odvratnosti, posebice one u kojima se opisuje konzerviranje voljene žene stoga postaju nalik postmodernom egzistencijalnom kriku, ali i modernističkoj težnji prema apsolutu skrivenom u odustajanju od zbilje i sebe samoga. Kristijanu Vujičiću najzanimljivije su upravo te pripovjedačeve opsesije granicama i destruktivnim dimenzijama ljudske intimnosti. Tada pripovijedanje u Gospodinu Bezimenom postaje nalik povjeravanju čitatelju. Autor tim činom baca recepcijsku rukavicu onima koji imaju dovoljno hrabrosti prihvatiti dvoboj s naratorom punim boli, poniženja, mržnje i nedostatka ljubavi.

Ovaj prikriven oku izvanjskoga svijeta, literarni „obračun“ događa se već u spavaćoj sobi Gospođe Bovary u kojoj se nikada ne zovemo pravim imenima. Njega zasigurno neće moći podnijeti svi koji uzmu u ruke ovaj roman jer nema mnogo onih koji mogu izdržati tu vrstu koncentracije, taj stupanj izravnosti, taj napor netremične zagledanosti u intimu odbačenog čovjeka. Izdržati, samim time i uzvratiti pogled. Uzvratiti pogled i samome sebi u zrcalu. Ili pak uništiti vlastito ja u trenutku suočavanja s nemogućom žudnjom za bliskošću, za potpuno neagresivnom intimnošću.

Lice se Bezimenog često puta u romanu doima kao ono koje je sastavljeno od dva simetrična zrcala, sa svim konotacijama shizofrenog rascijepa, možda ne toliko patološkog, ali svakako ekstrasenzibilnog pretakanja jedne osobe u drugu. Njega u Zlatokosu, Zlatokose u Njih. Prelijevanja jednoga svijeta u drugi, anonimnosti u ime, personalizacije u bezimenost, ne-događaja u događaj, bližnjega u udaljenog, osjećajnog u bezosjećajnog, ljudskog u neljudskog.

Upravo je taj intimni nemir, taj strah od Drugoga, ono što roman čini duboko emotivnim, dirljivo iskrenim i besramno nježnim.

( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )