Kristijan Vujičić & Željko Špoljar – "Welcome to Croatia"

Održava se
01.01.1901.

Ljeto je doba kad u potrazi za informacijama ponekad bacimo pogled na male i bogato slikovno opremljene knjižice, turističke vodiče. U poplavi raznoraznih, komercijalnih i često nemušto sastavljenih, ovoga ljeta postoji mogućnost da naletite i na knjigu koja naslovom, «Welcome to Croatia», pripada tome žanru, iako je sadržajno riječ o nečemu posve drugom. Dvojica autora, jedan od njih urednik u nakladničkoj kući i diplomirani filozof, a drugi autor dvije prozne zbirke, odlučili su se na zajednički prozni projekt, podnaslovljen «Doživljaji jednog turističkog vodiča». Kristijan Vujičić i Željko Špoljar, naime, zajednički su napisali knjigu koja doista sadrži elemente turističkog vodiča, ali su oni nadograđeni fictionom, pa taj hibridni žanr funkcionira negdje na rubovima romana, putopisa i dakako spomenutog vodiča s kojim se poigrava na više razina.

Vujičić i Špoljar polaze od dobro poznatog i često vrlo mistificiranog podatka kako su Hrvatsku tijekom njezine povijesti i suvremenosti posjetile brojne poznate osobe iz kulturnog, političkog i «zvjezdanog» života. Stoga njihovo putovanje Hrvatskom na neki način iscrtava upravo tu kartu slavnih, a svako je od trinaest poglavlja/putovanja začinjeno ponekom njihovom zgodom. Kako bi uspostavili barem labave obrise romana, na putovanje Hrvatskom šalju nezavršenog studenta filozofije, Lovru Belina, jednog od fiction likova, koji odlučuje postati turistički vodič i ubrzo nakon te odluke dobiva prvu grupicu turista i kreće prema Zadru. Iako je, načelno, Belin pripovjedač i glavni lik romana, pa se između zgoda na turističkim destinacijama mogu pronaći i obrisi njegovih privatnih problema i preokupacija, ipak i na razini ove proze on ostaje samo – vodič.

Svako je poglavlje strukturirano prema globalno prihvaćenom konceptu koji se temelji na spoju fictiona i factiona. Od prve stanice, Zadra, u kojem se navodno slavni Hitchock divio zalasku sunca, do završnog Novigrada u kojem predavao Chomski, koncept je isti i zapravo vrlo mehanički izveden. Kao prvo, tu su činjenični podaci o izabranoj destinaciji, za koju kao citatno polazište služi pouzdani «pravi» vodič «Hrvatski Jadran: kulturne i prirodne znamenitosti» Radovana Radovinovića, kojeg će Belin nazivati «Sivom knjigom». Ulomci iz tog vodiča otvarat će svako od trinaest poglavlja, te se pojavljivati na mjestima gdje u tekstu treba pobliže objasniti neku građevinu ili kulturnu znamenitost.

Druga je dimenzija svakog poglavlja posvećena slavnima, što je svakako i najzanimljiviji dio knjige, jer se upravo logikom spajanja činjenica i njihove mistifikacija, istine i lokalne legende, pred čitateljem nižu zgodni i ponekad vrlo duhoviti zapisi o hrvatskim danima ili satima (stvarnim ili pak neporovjerenim i mistificiranim!) – Daniela Day-Lewisa, Josifa Brodskog, Nicka Cavea, carice Marije Terezije, Jamesa Joyca, Richarda Burtona i Elizabeth Taylor, Nikole Tesle, Svetog Pavla, Marka Pola, Jacquesa Cousteaua ili Danila Kiša. O njihovim boravcima u Hrvatskoj posjedujemo neka, veća ili manja, predznanja, ali ona su bogato nadograđena spisateljskom maštom, tako da sam vodič Belin postaje onaj koji sasvim slučajno nailazi na nepoznate detalje.

Kako bi to bilo moguće autorski je dvojac Vujičić-Špoljar posegnuo za uvođenjem likova koji su svjedočili boravcima poznatih i pamte neke posve nepoznate ili čak tajanstvene njihove detalje. Oni uglavnom funkcioniraju po principu lokalnih ridukula, ali i pomalo fantastično-tajanstvenih likova, poput starca koji će Belina «ugostiti» na raznim destinacijama. Kako putovanja i Belinovo iskustvo napreduje, tako sve više do izražaja dolazi njegova identifikacija s nekim detaljima tih posjeta, a on sam postaje istraživačem suočenim s posve nepoznatim i povijesno nepriznatim epizodama, poput one koja revidira biblijsku istinu kako je Sveti Pavao zapravo boravio na Mljetu, a ne na Malti, ili one kako postoji još jedna, splitska varijanta «Vodenog žiga» J.Brodskog. Treba reći kako su ona poglavlja u kojima se pojavljuju pisci, poput spomenutog Brodskog, potom Joycea tijekom boravka u Puli ili Danila Kiša u Rovinju, najbolje stranice ove proze, osobito ona Kiševa u kojoj se uspostavlja paralelizam njegova remek djela «Enciklopedija mrtvih» i Belinove obiteljske povijesti.

«Welcome to Croatia» zgodna je prozna knjižica koja se poigrava žanrom turističkog vodiča i fikcionalizira brojne poznate fakte, pa tako nadopisuje službenu povijest hrvatskih lokacija, od Jadrana do kontinentalne Hrvatske. Ukoliko je promatramo kao roman i ozbiljnu, postmodernističku prozu, koja bi trebala izdržati i duže od jedne turističke sezone, tu već stvari stoje malo drukčije. Ta četveroručno pisana prozna dosjetka, naime, ima svojih dobrih, ali i posve dječje-mistifikacijskih dijelova. Njezini odmaci u blagu fantastiku koja se bazira na koincidencijama prenaivni su, a pojedine epizode/putovanja podosta variraju u kvaliteti. Također bi i likovi trebali biti jezično diferenciraniji, osobito oni «domaćina» na raznim destinacijama putovanja.

No, kao konceptualna knjižica, koja možda dobije i svoj europski nastavak, jer su svog turističkog vodiča na kraju poslali na Island, «Welcome to Croatia» čitko je i na trenutke vrlo duhovito štivo koje bi sasvim dobro funkcioniralo na listi preporuka Turističke zajednice.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )