Lisa Dwan : Tko smo ako nismo Antigona?
Irska glumica i spisateljica Lisa Dwan godinama je putovala svijetom izvodeći izuzetno zahtjevan dramski monolog Not I (Ne ja) Samuela Becketta: u mrklome mraku dvorane, publici su vidljiva samo usta glumice, koja brzinom misli izgovaraju fragmentiran tekst, a glumičino je tijelo sasvim imobilizirano iza pregrade. Nije to jedini Beckettov komad koji je Dwan izvodila u svojoj karijeri, ali je na nju možda ostavio najdublji dojam. O tome je, među ostalim, pisala u svome veoma osobnom eseju uvrštenom u antologiju Europa28: Vizije budućnosti, koja objedinjuje, da posudim od Dwan, galvanizirajuće ženske glasove.
Glumica i spisateljica virtualno je sudjelovala na njezinom predstavljanju na britanskom Hay Festivalu, ove godine partneru Festivala europske kratke priče koji se od 4. do 9. listopada održao u Rijeci i Zagrebu, online i uživo. Nama se javila preko Zooma, iz svoga londonskog stana, odakle drži online nastavu na Princetonu dok čeka snimanje novih nastavaka Netflix serije Top Boy – ako pandemija dopusti.
Odgajani smo da slavimo „drugoga“
Prošlogodišnje travanjsko ubojstvo mlade novinarke i LGBT aktivistkinje Lyre McKee u Sjevernoj Irskoj, za koje je odgovornost preuzela IRA, šokantan je podsjetnik na nevjerojatnu aroganciju zagovornika Brexita, rekla nam je Dwan. „Zasuta tolikim krivim informacijama, naivna javnost nije ni znala za što točno glasa, a tvorci breksitske kampanje njegovali su neku vrstu samovoljna sljepila u vezi krhkosti mira u Sjevernoj Irskoj. Mislili su, ah, to je već dvadeset godina stara stvar, dok je otac Borisa Johnsona na nacionalnoj televiziji olako izjavljivao da se ondje gore oduvijek međusobno ubijaju. Bio je to izraz golema nepoštovanja prema jednom od najvećih europskih postignuća – mirovnom procesu koji je bio okončao tri desetljeća nasilja u Sjevernoj Irskoj. Smrt Lyre McKee dogodila se na obljetnicu Sporazuma na Veliki petak (1998.), koji ne bi bio moguć da nije bilo Europe. Da europski pregovori i odredbe nisu garantirali kvalitetu prava, zakonski okvir, ali i neku vrstu pritiska – veće su oči promatrale kako će se Britanija ponašati u tom kontekstu pa se Irska Republika osjećala nekako poduprto, osnaženo. Desetljećima je to i bila, zahvaljujući Europskoj uniji.“
Kad je Dwan odrastala, Irska je bila veoma siromašna zemlja. Europa im je gradila ceste, slala financijsku pomoć, koju je Irska kasnije otplatila. Dwan nije odrasla bogata, ali smatra da je imala određene privilegije – veliku slobodu uma. Bili su djeca djece koja su odrastala za vrijeme građanskog rata. Impulsi njihovih roditelja, kao i bilo kojih roditelja, po njezinome mišljenju, koji se nađu zahvaćeni tako otegnutim konfliktom, usmjeravali su ih na nešto veće i dalje od sebe, južnije, prema Europi. Irska je majušna.
„Odgajani smo da slavimo 'drugoga', tog bliskog, ali egzotičnog susjeda. Da imamo apetit za 'drugoga'. Kuća nam je uvijek bila puna španjolskih lutaka i talijanskih tenora, krcata različitostima koje Europa objedinjuje unutar svojih granica. Nismo se dali uvlačiti u sektaške stavove Sjevera. U Sjevernu Irsku sam, priznajem, otišla kasno u životu, i to samo zato što sam radila za jednog od tvoraca mirovnoga procesa. Ustvari, odrasla sam bojeći se tog čovjeka za kojeg sam kasnije radila. Bila sam prestravljena Gerry Adamsom, bio je jedini terorist za kojeg sam ikada čula. Navodni terorist, moram naglasiti. Njegovo je lice bilo urezano u mom umu. Kad bi netko spomenuo terorizam, to je bilo lice koje bih vidjela, koje me opsjedalo kao dijete.“
Kao vrlo mlada, Dwan se preselila u Englesku da bi pohađala baletnu školu. Ondje se osjećala zaštićenom od nacionalizma jer je Britanija bila povezana s nečim većim od sebe, s Europom. Sad se u Londonu, osim deportacijskih kombija što kruže a kojih prije nije bilo, posljedice Brexita još ne vide, samo osjećaju. „U svom eseju govorim o jeziku kakav se koristio u propagandne svrhe, kako se iskrivljavala povijest“, nastavila je Dwan. „Shvatila sam da si je Britanija, zbog vlastita nezadovoljstva, ispričala lažnu priču. Pokušavala sam shvatiti odakle dolazi taj osjećaj, ta potreba za viktimiziranjem, za narativom o Britaniji potlačenoj još od rata, kojoj je oduzet suverenitet, koja je preplavljena istočnim Europljanima. Vjerujem da gangsteri žele razbiti Europu da bi mogli imati svoju malu poreznu oazu.
Beckett nam je pomogao da shvatimo da ne postoje „drugi“
Izvođenje Becketta, pogotovo njegova monologa Not I, za Dwan je bilo i feminističko iskustvo. No, ne misli da je Beckett bio neki feminist – bio je metafizičar koji se riješio likova. Oni su, umjesto toga, postali bića, međusobno zamjenjivi isječci cjeline. „Beckett se pokušavao kretati prema 'onome' svega ovoga, čovječanstva“, objasnila nam je Dwan. „Bio je bespoštedan, nemilosrdan pisac po tom pitanju, nije se skrivao iza polemičnosti. Svakako se nije skrivao iza priče ili narativa, kako je i sâm govorio: nema potrebe za pričom, život sâm je dovoljan. Ukazivao je na krhkost života, fragilnost čovječanstva. Sjajan prkos naše ljudskosti, naš humor, našu usamljenost. Brisao je prašinu s dragulja po mračnim zakutcima. Beckett nam je pomogao da shvatimo da ne postoje 'drugi'. Da mi jesmo ti drugi, jedan povezan um.“
Boravak u tome psihološkom pejzažu, u kojem njezino tijelo, njezina plava kosa, njezina „irskost“ i godine nestaju, Dwan je pomogla da brzo prepoznaje lažne narative. „Iako imamo razvijenu sposobnost laganja samima sebi, duboko u sebi uvijek znamo, ne sjeda nam“, dodala je. „Mnogima je bilo jasno da Brexit nije tek neko bešavno odvajanje, da će uzrokovati golemu štetu. Već jest: kaos, neizvjesnost i strah. Još veće buduće zamjeranje neprivilegiranih, koji će shvatiti da razlozi njihove patnje nisu automatski iščeznuli jer su posljedica kapitalizma kao takvog, smjerova koje društvo već dugo bira. Nemaju veze s j****** suverenošću. A kad ti ljudi shvate da im se lagalo, njihov će bijes rasti i neće imati kud, nego će postati kancerogen.“
Tko smo ako nismo Antigona?
Irski pisac Colm Tóibín za Dwan je napisao verziju Antigone, pod naslovom Pale Sister. Drugačiju od originala i svih verzija koje je dotad imala prilike čitati. Svidjela joj se jer je napisana iz perspektive Antigonine sestre, svjedokinje. One koja je ostavljena, ostala, koja je uvijek bila slabo razrađen lik. „I sve nas dovodi pred pitanje: tko smo ako nismo Antigona? Vidite, smatram da je Antigona bila napisana kao neka vrsta upozorenja, kao simbol u vrijeme kad se gradila demokracija. Polako su se uvodili i obiteljski zakoni, pokušavalo se utjecati na privatnu sferu. Grci su bolje od ikoga znali manipulirati narativima, koristiti ih da bi kontrolirali populaciju. Sofoklo i Euripid bili su državni plaćenici, a javnosti se plaćalo da ide u kazalište. Da ne bi bilo zabune, kad govorim o javnosti, govorim o muškarcima. Žene nisu smjele ići u kazalište, nisu smjele ni izaći iz kuće. A i ženske likove glumili su muškarci. Antigona je, po mome mišljenju, narodu trebala saopćiti nešto o suprotstavljanju, naučiti ih da se boje mlade žene koja javno iznosi svoje mišljenje. Zašto, u čemu je bila tolika opasnost? Kao što Sofoklo kaže Kreontovim glasom: ako joj dopustim da pobijedi, ona će biti muškarac.
Slično tome, u Euripidovoj Medeji suočeni smo s prijetnjom koju predstavlja imigrantska majka. Ona jednako dobro funkcionira i danas. Isti ožiljci, ista arhitektura još živi u našim mozgovima. Mogla bih biti u krivu, ali imam osjećaj da većina Trumpovih pristaša nema pretjerano znanje o starogrčkom kazalištu. Mogli bi me potpuno iznenaditi, ali to je moj osjećaj. Trumpova je kampanja svejedno koristila sliku Meduze, inteligentne žene. A kako se nositi s njom? Tako da joj odrubiš glavu. Trump na toj slici drži odrubljenu glavu Meduze, koja ima lice Hillary Clinton. Na nekoj razini, u našim mozgovima još postoje ostaci te grčke narativne arhitekture. Zato se sada vraćam na te likove, navlačim meso na te mitske žene da bi nam ih kasnije bilo teže izbaciti ih iz misli, da bi nam bilo teže držati se nekih prethodnih odluka u vezi njih, kao što su Hegel i neki drugi interpretatori Antigonu vidjeli kao simbol ludila. Bezumnost protiv Kreonta. A živimo u zanimljivim vremenima kad glave nekih država ni sami nisu previše povezani sa zdravim razumom. Antigone nam trebaju više nego ikada prije.“
Naši tlačitelji žive u nama
Sistem podijeli pa vladaj prelio se i na feminizam. Od hashtaga #karennow, skraćenice za zamjeranja bijelim feministkinjama, do prezira spram cis feministkinja, koje ne žele izbrisati kategoriju žena kao osoba koje posjeduju maternice. „Pogledajmo samo što se dogodilo J. K. Rowling, koju optužuju za transfobiju“, dodala je Dwan. „Živimo u vremenima kad mlade transseksualne osobe zahtijevaju spaljivanje knjiga. Osobno sam intersekcijska feministkinja – zdosađena sam zahtijevanjem da se identitet smješta u tijelo, umorna sam od toga. Ne vjerujem da bi identitet trebao biti vezan uz tijelo ni na koji način, tomu me naučio Beckett. Niti uz nacionalnost, godine, ekonomsko podrijetlo, iako sam svjesna da ovo zvuči arogantno i privilegirano. Voljela bih da se možemo pomaknuti malčice naprijed, proširiti ideje o identitetu tako da nadiđu tijelo i politike tijela. Politika identiteta rijetko je kada korisna, gotovo nikada, jer je netko uvijek isključen. Umjesto da prstom upiremo u svoje tlačitelje, osvijestimo moć narativa koji nam neprimjetno prodiru u umove da bi ondje dalje živjeli. Beckett me naučio da naši tlačitelji žive u nama. Mizoginija, naprimjer. Prije sam imala te neke ideje o sebi, svoju taštinu, nesigurnosti. Sve je to povezano pa u jednom trenutku pomisliš, možda su u pravu oni koji me nazivaju plavom kujom, fufom, glupačom, televizijskom glumicom. Možda su u pravu kad kažu da ne mogu glumiti u kazalištu, da ne posjedujem intelektualnu težinu potrebnu za Beckettov svijet, da bih se trebala više sramiti, da bih trebala j***** zašutjeti.“
Izvođenje Beckettova monologa Not I, osim mentalno, izrazito je fizički naporan proces. Dwan bi iza pregrade imala i povez preko očiju pa bi izgubila osjećaj svoga tijela u prostoru. Ne bi mogla ni čuti jer bi joj glava bila postavljena u komad drva koji joj je blokirao uši, zatim pričvršćena trakama za dasku, a ruke fiksirane šipkom. Bila bi posve sama u tom prostoru koji je nastanjivala petnaest godina. „Samo su ih moja usta, publici jedina vidljiva, dovodila do suza i straha“, rekla nam je. „Neki su moji prijatelji napuštali dvorane zbog napada panike. Shvatila sam kolika je to moć, uspjeti samo svojim duhom sasvim utišati publiku, držati pažnju tisućama ljudi. I da je taj moj zbroj stanica, iz kojih sam izvlačila i vlastite koncepte, sjećanja i rane, u tom prostoru bio i više nego dovoljan. Zaboravila bih da sam plavuša ili glupa ili fufa ili beskorisna, da nemam nikakvo pravo biti ondje, muškarce koji su mi jednom rekli: više nikad nećeš raditi u ovom gradu, jer im nisam dopustila da me diraju, sve ne-ove koje sam u životu čula, sve ono što me kontroliralo. Tvoj je problem, Lisa, što ne govoriš naš jezik, tvoj je problem, Lisa, što tvoj glas ne pristaje tvome licu, čula sam od jednog redatelja. Tvoj je problem, stvar u vezi tebe, kad bi samo… zeznuta si… preglasno izražavaš svoje mišljenje… ti si ovo ili ono… Svo to konstantno oružje kontrole, da sam loša cura, ovakva ili onakva, nestalo bi tijekom izvedbe jer više ne bih bila ni cura. Ne bih bila ni ljudsko biće – bila sam svijest. Zvuk. A za svaku pojedinu stanicu koju sam mu dala, Beckett je uvijek zahtijevao više. Bio je to, s jedne strane, najveći kompliment koji sam ikada primila – da me netko zamoli da dam toliko od sebe, a da to nije moje tijelo. A potom je sve to konkretno utjecalo na moje fizičko tijelo: glas mi je poprimio određen zvuk, određen registar koji nisam znala da posjedujem. Guturalne tonove koji uopće nisu zvučali ljudski. Nisam znala da ih moje tijelo može proizvesti, niti da moj um može držati toliku količinu informacija. Nisam znala da samo glasom, samo dušom mogu dirnuti tolike publike diljem svijeta, čak i na različitim jezicima. U Hong Kongu, Parizu, Njemačkoj, Americi. Nisam znala da to mogu. Beckett me upoznao sa samom sobom.
Jedan mi je prijatelj rekao: Beckett je veoma okrutan pisac. Možda je za njega u redu na taj način opisivati svijet, ali mi ostali trebamo svoje iluzije. Slažem se da nam Beckett zaista nudi jedan vrlo odrastao svijet. No, to je i nježno mjesto gdje smo tek udah udaljeni od svoje neminovne smrti koju uzalud pokušavamo izbjeći. Beckett slavi upravo taj prkos. Naše jalove, smiješne pokušaje. Našu apsurdnost kad si pokušavamo odvratiti pažnju s neizbježnog. Beckett slavi i naše uljuljavanje u utjehu sjećanja, naše stalno posezanje za drugim. Pogledaj nas dvije sada, u ovom pikseliranom kovidnom svijetu, kako posežemo jedna za drugom. To je ono što zagovornici Brexita zaboravljaju: da ćemo, jednom kad sve dovedu do nulte točke uništenja, iznova pokušati doći jedni do drugih. I nadajmo se, griješiti pametnije.“
Predrasude nasljeđujemo putem transgeneracijskih narativa
Dwan je trenutno i gostujuća umjetnica na Institutu za tehnologiju u Massachusettsu (MIT-u), gdje se, kao i ranije na Sveučilištu Columbia, bavi istraživanjem transgeneracijskih trauma. Vjeruje da su predrasude nešto što nasljeđujemo putem transgeneracijskih narativa. „Što nas čini osjetljivima na lošu ženu?“ pitala se. „Što mislimo o prodornim tonovima glasa, kakva im značenja pripisujemo? Htjela sam s neurolozima ondje ispitati narativne uzorke u našim mozgovima, razloge zbog kojih se uvijek vraćamo na iste. Pokušavam tome pristupiti na vrlo instinktivan, kreativan način. Skupa s Colmom Tóibínom, Margaret Atwood, Salmanom Rushdijem i drugima pokušavam navući meso na neke od naših najranijih arhetipa, shvatiti kako se ti arhetipovi uspostavljaju u našem umu. Znamo da su ondje, ali bilo bi dobro prikupiti i znanstvene dokaze o tome. Margaret Atwood i ja surađujemo na Medeji, Rushdie je već ispisao Helenu Trojansku. S Natalie Haynes razgovaram o Klitemnestri itd.
Odiseja je, recimo, o dvije stvari. O Odisejevu povratku kući, ali i Telemahovu odrastanju, postajanju muškarcem. To se odrastanje demonstrira kad Telemah ušutka žene, pošalje svoju majku, Penelopu, nazad za tkalački stan nakon što se spustila među svoje prosce koji su slušali barda. Muškarce se odgaja da ušutkavaju žene. A žene koje moraju javno govoriti, poput Margaret Thatcher i sličnih, godinama rade na svome glasu da bi razvile „muški“, dublji glas jer je mozak programiran da misli da je „muški“ registar sinonim za autoritet i smisao. Meni su godinama kao glumici govorili: kad bi samo mogla sniziti ton glasa, produbiti ga. Tako su me trenirali, umjesto da me ohrabruju da se koristim čitavim svojim registrom.
U većini scena u kojima sam glumila, uloga mi je bila podređena muškom liku da bi retci koje izgovara imali kontekst – inače bi se obraćao komadu drva. Baš sam završila snimanje dviju serija u kojima sam glumila komad drva. Obično moram glumiti nekakvu seksi ženu ili luđakinju ili kuju. Biraj. Nedajbože da žene imaju dobru, obazrivu dušu. Čujem da postoje neke promišljene ženskih uloge, televizijske, filmske, ali ja ih još nisam dobila.
Nešto prije pokreta #MeToo u Irskoj, država je dala novac našem Nacionalnom kazalištu da osmislimo program kako bi proslavili stogodišnjicu irske države. Na dan kad je Kazalište objavilo svoj program, bivši, i podcrtavam, bivši umjetnički direktor Nacionalnog kazališta tvitao ga je netom prije nego što se ukrcao na avion da bude sa svojom tadašnjom ljubavnicom. Taj je program morao proći razne odbore i provjere prije nego što su ga odobrili, mnogi su morali reći: da, ovo izgleda normalno, u redu je, sjajno, da, znamo tko je ovaj ili onaj. Ali u New Yorku ga je pročitao još jedan par očiju. Pripadale su spisateljici Belindi McKeon, koja je vidjela da na programu za proslavu stogodišnjice irske države nema nijedne žene, spisateljice, umjetnice. Tvitala je o tome, a kazališni joj je direktor odgovorio: them's the breaks. Nešto kao c'est la vie, takav ti je život. Them's the breaks pretvorio se u inferno koji se zatim pretvorio u hashtag, pokret #WakingTheFeminist. Direktor je otpušten, a ja sam se u New Yorku javila McKeon da joj osobno zahvalim za taj tvit. Ona se rasplakala, priznala mi da se osjeća kao licemjerka: Lisa, u svim svojim romanima ubijala sam ženske likove da bih se usredotočila na muškarce. Žene su bile majke, djevojke, medicinske sestre, afere. Duboko sam uvjetovana da se fokusiram isključivo na muškarce. To je tako drevno, trebala bih uložiti toliko puno napora da to prevladam.
Treba nam nešto iz korijena drugačije
Zbog narativa o ženama koji nam se upisuju u najranijem djetinjstvu, još nismo razvile dovoljno samopouzdanja, imaginacije i autonomije da u potpunosti osmislimo neki drugi svijet, smatra Dwan. Zasad si tek pokušavamo uzeti malo više prostora da možemo disati, da možemo otplatiti hipoteke, ali nismo zaista počele stvarati svijet u kojem možemo sasvim slobodno živjeti. Zato na Netflixu, recimo, još nije vidjela ništa revolucionarno, samo mnogo simboličnih pokušaja. „Treba nam nešto iz korijena drugačije. Nekadašnji Seks i grad, anoreksične šopingholičarke? To? Ne želim da moje nećakinje imaju takve uzore. Ne želim da ih se šopa ni Matovilkama ni Pepeljugama, ni strahom oko izražavanja vlastitih stavova – starim Antigonama i Meduzama. Ne želim to. Stvari se moraju radikalno promijeniti, ali ne kao reakcija na staro, to je sve ista polarizacija, prisilno nametanje drugog narativa. Treba nam nešto znatno drugačije. A jedini način na koji to možemo postići jest da pustimo te stare ideje o sebi, sve skupa. Ako pustimo te očite stvari koje smo odavno iscrpili, kao što su to naša tijela, iscrpljena od stoljeća i stoljeća ideja koja smo na njih kačili. Okusila sam to stanje bez identiteta koji bi bio vezan uz tijelo, živjela u tom Beckettovom svijetu, i on je razlog zbog kojega danas uopće razgovaramo. A jedva sam ga okrznula.
Monolog Not I govori o onome što bi se vidjelo da staviš mikroskop u bilo čiji mozak. Ritmički uzorci… Beckett ih je uspio prenijeti, precizno, točno, iskreno – zvuk ljudskog uma. Kad sam ga uvježbavala i izvodila, nisam više čula svoj linearan unutarnji monolog, koji podsjeća na Jamesa Joycea, T. S. Eliota ili Virginiju Woolf. Nije bio fin i uredan, nego kakofonija zvuka, eksplozija u kojoj sam čula i časne sestre s kojima sam odrasla, kako govore o Božjoj ljubavi, nježnu samilost svoje majke, ulice Athlonea, trpke, pakosne, parohijalne komentare, tek što je zakopčao hlače, kriv, nije kriv, konstantno prepucavanje koje se odvija u mom umu, ispravke – nije bilo ovako, nego onako… gdje sam ono? Konstantna bitka. Misliš da se krećeš jednom sinapsom, neurološkim putem, ali nešto te prekine i skreneš milijunima drugih. Naprežeš se da ostaneš na jednom misaonom putovanju, ali ne ide. Billy Whitelaw, glumica koja je radila s Beckettom na ovom komadu, rekla je da je Not I kao padanje u pakao unatrag, uz vrisak. Kao vožnja autoputom u suprotnom smjeru, bez kočnica. Takav je i moj um većinu dana, ali primijetimo to tek u stanju povišenih emocija, anksioznosti ili duboke koncentracije. Još više je tomu tako otkako smo prisiljeni obavljati više stvari u isto vrijeme. Možda predajem online, a istovremeno šaljem poruke čistačici. Toliko se toga odvija oko nas, a mi smo porozni. Zato je i sama pomisao da živimo u polarizirajućem društvu toliko drugačija od onoga što ustvari jesmo – raznoliki.“
Pamćenje i izvođenje monologa Not I bio je iscrpljujući proces i za Billy Whitelaw, ali kao bivša balerina, i Dwan je jako disciplinirana izvođačica, navikla na rigorozan trening. „Istrenirala sam svoja usta, dijafragmu i mozak da sve zapamte, da sve uspijem izgovoriti brzinom misli, kako je Beckett i bio zamislio. Da bih to uspjela, da bih istrenirala svoje tijelo da govori tom brzinom bez da se pomakne i milimetra, glavu bih doma vezala uz ogradu, a dijafragmu sam istrenirala na cirkularno disanje. Izvodila sam stres testove na sebi, pokušavala uspostaviti senzorne poveznice s tekstom tako što sam ga čitala na livadama, u parkovima. Retke bih učila napamet i s povezom preko očiju da bih se i fizički dezorijentirana uspjela orijentirati. Vježbala sam barem osam sati dnevno. Jednom sam u parku čitav monolog izvela dodirujući travu kod pojedinih mjesta u tekstu gdje Beckett spominje travu ili polja. Ponekad bih samo zamislila stranicu ispred sebe, kako izgleda, trag ruža na njoj, mrlju od kave ili baš onu zaista neobičnu plavu tintu koju sam bila pustila da kapa po marginama. Billy Whitelaw bi crtala točkice po tekstu da bi u sjećanje mogla prizvati stranicu kad ostane sama u tome mraku. Jednom sam na kraju monologa u parku odigla povez s očiju i vidjela da se oko mene skupila publika pijanaca s okolnih klupa. Stajali su ondje, čvrsto stišćući limenke cidera – supstancu koju su koristili da u sebi utišaju te iste glasove.