Manfred Spitzer: Epidemija pametnih telefona & Miha Kovač: Čitam, da se pročitam

Za sve one koji se žele savjesno uključiti u raspravu o digitalnim tehnologijama na Ljevkovom nakladničkom nebu pojavio se novi prijevod Manfreda Spitzera "Epidemija pametnih telefona". Sa Spitzerovim stajalištima o digitalnim tehnologijama upoznati su svi oni koju su barem ovlaš okom prešli preko naslovnica čitavog niza njegovih knjiga, od kojih su u nas u zadnjih nekoliko godina prevedene "Digitalna demencija" i "Usamljenost". Čemu Spitzer duguje takvu pozornost hrvatskog nakladništva, je li prepoznata važnost intenzivnog obavještavanja o dvosjeklom iskušenju digitalnih tehnologija?

Epidemija pametnih telefona Spitzer Manfred

"Epidemija pametnih telefona" već svojim naslovom nagovještava argumentativnu poziciju s koje će se voditi rasprava. Činjenicom da nas većina epidemiju tumači vrijednosno negativno i emocionalno involvirano, iako ona etimološki i denotativno gledano podrazumijeva tek nešto što je „na narodu“, Spitzer kapitalizira snažni početni učinak privlačenja pažnje na knjigu, a samim time i na sadržaj koji djeluje jednako tako ostrašćeno kao i u prvom pogledu vidljiv podnaslov 'Prijetnja zdravlju, obrazovanju i društvu'.

U stvari u ruci imamo knjigu prijevoda relevantnih znanstvenih istraživanja na temu utjecaja digitalnih informacijskih tehnologija na čovjeka i društvo. Prijevoda u tom smislu što Spitzer lako razumljivim, većinom i gotovo razgovornim, opuštenim jezikom nastoji prenijeti zaključke izvedene iz raznih društvenih i humanističkih istraživanja na temu međuodnosa čovjeka i digitalne tehnologije. Time se on, uz dakako stalnu potkrepu vlastitih teza dostupnim brojčanim vrijednostima, vješto prilagođava suvremenim trendovima u prenošenju znanja u kvantificiranom, uže znanstvenom i brojčanom obliku za razliku od kroz povijest često bitno narativnog, pripovjednog ili anegdotalnog prenošenja znanja.

Međutim, danas, u svoj sili u broj pretvorenih varijabli teško se možemo oteti dojmu da bi u najmanju ruku mogli pronaći jednako toliko dostupnih znanstvenih istraživanja čiji bi zaključci bili različiti, upućivali na nešto drugo ili čak bili u potpunosti suprotni onima koje podastrijeva Spitzer. Ne zamjeramo mu, brojke nekad govore mnogo, nekad ništa, pogotovo ukoliko se, kao što i sam u knjizi navodi, stvarnu uzočno-posljedičnu vezu među varijablama, često nesagledivu u izrazito složenim odnosima koji čine stvarnost, zamijeni tek statistički učestalom vezom. Radi se o redukciji koju znanstvenici moraju učiniti radi ekonomičnosti izlaganja. Umjesto da pretpostavimo da u društvenoj stvarnosti već čekaju setovi podataka iz kojih se mogu donositi činjenični ili istiniti zaključci, a koji se samo trebaju uočiti i popisati, čini mi se primjerenije o znanstvenoj metodi razmišljati više u stvaralačkom smislu jer je u tom poslu također vrlo važna nekakva nebrojčana, misteriozna intuicija.

Ukoliko se savjesno distanciramo (ne u potpunosti ignoriramo) od privlačnog, sirenskog pjeva brojeva, grafova i provizornih shema ostaje nam pratiti Spitzerov zahtjev za kritičkim promišljanjem o digitalnim tehnologijama pod Paracelsusovim geslom: „samo doza čini otrov“. I tu možemo dobiti mnogo.

Prihvaćajući igru činjeničnih istina u okvirima radnih hipoteza, Spitzer nas obavještava o raznim negativnim posljedicama prekomjerne uporabe digitalnih tehnologija, u ovom slučaju većinom pametnih telefona. Po vokaciji neuroznanstvenik i psihijatar, neobično pedagoški orijentiran, o opasnostima neumjerenosti govori najčešće u kontekstu mlađe i najmlađe populacije, onih koje će postati nositelji budućeg društva, a od početka su suživljeni s digitalnim prostorom. Kakav je mehanizam razvoja kratkovidnosti u mladih, odvraćaju li digitalne tehnologije pažnju, kako mijenjaju odnos roditelja i djece, kako utječu na obrazovanje, ljudsko tijelo i um te narušava li se u današnje doba privatnost, tek su neka od pitanja na koja se u ovoj knjizi može pronaći odgovor.

Jesu li svi ti odgovori adekvatni? Naravno da nisu, neki nisu ni razumni poput vrlo čudnog povezivanja kvocijenta inteligencije i životnog dohotka (pri čemu jedan IQ bod stoji za 18 000 eura životnog dohotka) u objašnjavanju posljedica negativnog Flynnovog efekta (koji je sam po sebi diskutabilan zbog prirode testova za kvocijent inteligencije) ili odviše čvrstog povezivanja neizbježno kvantificiranog osjećaja zadovoljstva, koji inače ovisi i o bezbroj neuočenih i nepoznatih individualnih i kolektivnih varijabli, s korištenjem pametnih telefona. Sigurno da u tim i takvim odgovorima ima djelić istine, sićušan, međutim nedovoljan za šire zahvaćanje i shvaćanje društva.

Spitzer se prečesto služi jezikom zavjera opisujući digitalne lobije kao aktivne proponente digitalizacije u obrazovanju motivirane, jasno, uvijek i jedino vlastitom zaradom. I tu je također djelić istine jer zaista se digitalizacija u školama dogodila naglim prevratom, nakon godina zabrana različitih uređaja u obrazovnom procesu. Ipak ne treba olako donositi tvrde zaključke jer možda je samo riječ o svojevrsnom ispitu prilagodbe obrazovne politike na novog alfa predatora u hranidbenom lancu. Da se Spitzer manje služi kriznim diskursom, a više drži početnog gesla o neumjerenoj dozi efektivno bi tekst mnogo više držao vodu.

Svakako treba istaknuti vrlo poticajna i zanimljiva istraživanja korištenja jezika koja su upravo omogućena digitalnom tehnologijom (Googleov Ngram program). Učestalost riječi za prirodu i individualističkih i kolektivističkih pojmova u književnosti, glazbi i filmu sigurno mnogo govori o povratnom cikličkom odnosu promjene konceptualizacije stvarnosti i fizičke i misaone okoline. S tim pod rukom, logično je nastaviti čitanje knjigom "Čitam, da se pročitam" Mihe Kovača.

Čitam, da se pročitam Kovač Miha

Miha Kovač, za razliku od Spitzera nudi protuotrov, a to je čitanje tiskanih tekstova, knjiga. Kovač nastoji ponuditi razloge zbog čega bi danas bilo pametno i potrebno čitati knjige, osobito kad je uočena promjena u čitateljskim navikama koja posljedično uzrokuje smanjenje povjerenja u moć knjige. Također znakovitim naslovom koji već mnogo upućuje na sadržaj knjige, Kovač navodi na promatranje čitanja kao čina dovršavanja sebe, cijeljenja ili pomicanja granica iskustva, posebice uzmemo li obzir dokumentarnu vrijednost knjiga za shvaćanje drugosti. Knjige su tragovi tuđeg iskustva, a čitanjem se uživljavamo, proširujemo vokabular, razvijamo empatiju, kreativnost i vježbamo mišljenje i koncentraciju. Zbog svega navedenog čitanje knjiga iskustvo je radikalno drukčije od uobičajenog u doba digitalnih informacijskih tehnologija i stoga iznimno važno za održavanje drukčijeg tipa rezoniranja.

Kovač poput Spitzera nastoji maksimalno pojednostaviti stvari pa piše također lako razumljivim jezikom s time da Kovač ondje gdje Spitzer podbacuje ostrašćenim polemičkim tonom i numeričkim podilaženjem goropadnom scijentizmu nalazi upravo snagu u drugom tipu argumentacije. "Čitam, da se pročitam" vješto se kreće od esejistike do autobiografije u anegdotalnom, osobnijem, toplijem i mnogo ugodnijem tonu od "Epidemije pametnih telefona". Istina svakako nije samo u brojkama, a pošto je Kovačeva preokupacija kultura čitanja i knjige u doba digitalnih tehnologija, upravo se odabir gotovo ispovjednog tipa argumentacije čini osobito odgovarajući s obzirom da zahtijeva nešto svojstveno književnosti, povjerenje. Taj preduvjet čitateljskog iskustva nešto je čime se ne može olako manipulirati pogotovo kada se sadržaj knjige bazira na osobnom iskustvu zatvorenom vanjskim bazama podataka. To nije slučaj kod Spitzera, koji više ugađa potrebama čovjeka u digitalnim medijima, pa pomalo bombastično i s mnoštvom uskličnika nastoji privući pažnju.

Problem manjka povjerenja među ljudima u razdoblju paradigme natjecanja i borbe i jedan i drugi doduše uočavaju, ali ne razlažu na jednake načine. Kovač stvara ugodnu atmosferu, svojevrsnu knjišku medijsku okolinu (u to ime moram pohvaliti kvalitetu vizualnog rješenja i grafičkog uređenja knjige) kojom nas uvlači u situaciju koja i sama iziskuje danas toliko potrebno povjerenje. Iako svojih deset razloga za čitanje knjiga danas ne potkrepljuje u tolikoj mjeri (ali ipak da, i ta mi se poglavlja čine slabija) rezultatima znanstvenih istraživanja Kovač iz vlastitog duha izvlači uvjerljive zaključke. Navođenje samo nekih poput: vježba čitanja oslobađa mentalne kapacitete za razumijevanje sadržaja, čitanje proširuje vokabular ergo svijet, poboljšava koncentraciju i razvija empatiju, čitanje knjiga na stranim jezicima je kao samostalno gledanje u druge svjetove, već dovoljno govori o misaonoj fleksibilnosti koja krasi ovu knjigu.

Uz nekoliko jako dobrih kratkih, ali slatkih ekskursa u povijest knjige, čitanja i suvremene kulture posebice se ističu, kao što se može primijetiti i iz navedenih zaključaka, ona poglavlja u kojima se o jeziku misli kao o svijetu, jer jezik doista je naš svijet pomoću kojeg uopće razlučujemo stvari, pa upravo pogledom u korištenje jezika možemo pokušati shvatiti na koji način tehnologija oblikuje naš svijet.

Sve u svemu, čini mi se da je kontekst Spitzerova kritičkog polazišta jednak ili barem dio iskustva kulture koju kritizira, dok Kovač s druge strane polazi od jednostavne pretpostavke uzajamnog povjerenja između čitatelja i autora temeljenog na nekakvoj, ma kakvoj god bilo, esencijalnoj ljudskosti. Vjeruj mi na riječ, kaže Kovač, a Spitzer nešto glasnije: vjeruj mi na broj uz riječ, tako to nekako izgleda, svatko će naći svoga konja za utrku, a zašto ne oba? Zato umjereno, pa se čitajmo!

Manfred Spitzer

Epidemija pametnih telefona : Prijetnja zdravlju,obrazovanju i društvu

• Prijevod: Željka Gorički
• Naklada Ljevak 04/2021.
• 312 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789533554761

Kao i u prethodnim, visoko citiranim knjigama ovog autora, radi se o jednom od najvažnijih problema suvremenog čovjeka – njegovoj gotovo egzistencijalnoj ugroženosti utjecajem pametnih telefona. Nijedan autor kao Spitzer dosad nije tako glasno i jasno, istovremeno i znanstveno utemeljeno, progovorio o sveprožimajućim negativnim utjecajima pametnih telefona. (prof. dr. sc. Goran Šimić)

Miha Kovač

Čitam, da se pročitam : Deset razloga za čitanje knjiga u digitalno doba

• Prijevod: Anita Peti-Stantić
• Naklada Ljevak 05/2021.
• 160 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533554891

Ima li čitanje knjiga još smisla u doba digitalnih medija? Profesor, dugogodišnji urednik i stručnjak na području čitanja, povijesti knjiga i izdavaštva, Miha Kovač se u 'Čitam, da se pročitam' odmaknuo od stručnog, akademskog pristupa temi te je na vrlo čitak, pristupačan i zabavan način spojio niz podataka, zanimljivosti i saznanja s kojima obrađuje kompleksnu temu o važnosti i smislu čitanja.