Marko Pogačar : Knjiga praznika
Knjiga praznika
Jezik nepatvorene poezije crkva je individualizma, hram otpuštenih (a ne osuđenih) antagonizama, sreća slobodnoga čitanja i obnovljive radosti otpora prema normi i dogmi kojima je pojedinac izložen podjednako na sinkronijskoj i dijakronijskoj razini. Jezik je nepatvorene poezije utoliko i jezik visoke odgovornosti: prema autoru, čitatelju, sugovorniku, prema sumnji koje se ne smijemo bojati, ali koju moramo štititi od malicioznosti države i zatucanosti empatije lišenih razotkrivatelja tamne strane kozmosa u kojem je, gle čuda, svaka svjetlost daleka i strana. Jezik je nepatvorene poezije refleks vrhunaravne ljepote (ukoliko je, mimo religijskih zasada, anticipirati vrhunaravnost), ali i kroše zadrigloj zaostalosti, aperkat plemenskoj obmani, direkt plitkoj varci posttranzicijskoga pragmatizma institucionalno dirigirane (samo)obmane. Jezik je nepatvorene poezije jezik angažmana, obično suptilno vezenoga, jezik krvavoga rada na isušivanju zdenca stereotipa kojim se, tako srljajući u stalni i sve vidljiviji regres, opaja ovdašnja na krv, no ne i na rad (a kamoli poštenje) navikla mikrocivilizacija.
Stoga smjelo, možda i drsko tvrdim: takav je jezik u nas razmjerno do vrlo rijedak! Ne nalazimo učestalo bez ustrajnih prethodnih traženja balans estetike i otpora, cinizam stisnut u metaforu kojem je, u kontekstu dominantnih recentnih trendova, pretpostavljena metafora po sebi. Nostalgiju koju čitamo kao proročanstvo. Rubno nadrealističku, duhu informacijske postapokalipse odgovarajuću posvetu razumu. Jezik strasti, jezik razlike, osvježavajući jezik, naoko paradoksalno, davno opjevanih ježeva. Jezik tragike i jezik obrisanih obljetnica. Jezik dojmljive "Knjige praznika" Marka Pogačara. Jezik koji dakle govori, ali i jezik o kojem je važno govoriti!
Rukopis pjesama u prozi (Pogačarova šesta zbirka poezije koju čine koncepcijski monolitno ustrojena pedeset i dva teksta), već samim tim što je posrijedi forma za koju se autor ranije nije u potpunosti opredijelio (premda su, ne samo u "Poslanicama običnim ljudima", naznake spomenutoga opredjeljenja postojale), zaslužuje punu pozornost i zbog spremnosti za traženjem novih stvaralačkih rješenja, onih strategija koje ne bismo mogli ocijeniti „igrom na sigurno“. Njihovim pažljivim probiranjem, makar i uz manje slabosti, pred čitatelja je stigao konačni produkt uglavnom zavidne kvalitete, ali i društveno provokativnih trenutaka za kojima, premda se mnogi s tim neće složiti, recentno pjesništvo u nas vapi. Doduše, tamo gdje je „vriština“ metateritorij (hinjenoga) zaborava ili barem konsensualne neoduševljenosti prošlim-svršenim-državnim, moguće je biti radikalan u prijeziru prema crnilu balkanske sinkronije, a opet ne biti pamfletistički podložan ovdašnjoj crveno-bijelo-plavoj gramatici mnoštva, gramatici kolektivne autodestrukcije u koju je, iskustvo nas tome uči, zabranjeno ili mrzilački sumnjati. Vriština, semantičko ishodište ove disciplinirane jezične eksplozije, crpilište je metafore, ovaj put obogaćeno povremenom spomenutom sintaktičkom relaksiranošću.
Vriština je k tome i zona razgraničenja književnoga protusvijeta, literarizirano, ako hoćete, minsko polje, ali i koordinatna odrednica osnažena mitološkom semantikom kurziva (Drugi dolazak, Drski prepadi). Tom je pojmu, uz navođenje istoimenoga teksta, dopisati (ili suprotstaviti) Morestaj, stanje apsolutne tišine koje bih čitateljski poistovjetio s trajno željenim, dakle nemogućim, dosezanjem apsolutne spoznaje.
Mjestimično se javlja (rekao bih srećom) i onaj indiskretni angažman, diskurs koji, doduše, ne osuđuje, no konstatira, i to ponajčešće ljudsku glupost, državotvornu, purističku ili kakvu već (Siročići): Devedesetih godina neki je kreten u čitanki promijenio naslov Goranovih Narcisa u Sunovrate, ne usuđujući se ipak dirnuti u pupak pjesme: žutu trublju što vrištinom i danas raznosi Wordsworthov pozdrav. Gdjegdje, kao u tekstu Neki mostovi, impresiju provocira sintaksa lišena svake natruhe idealizma, a u korist opisa svijeta kao prostora stalnosti uvodno naznačene (auto)destrukcije, ali i estetike opisa „mjesta zločina“, jer nije isto, parafrazirat ću, umrijeti na mjestu s prvorazrednim pogledom ili umrijeti usvinjen na povratku s vašara, s kobasicama pod miškom. Subjektov je pogled prema budućnosti upravo strahovito uvjetovan spomenutom (auto)destrukcijom, dapače, iscjeliteljskim svojstvom koncentrata smrti, koja u mediju okaljane egzistencije (kao izvjesno jedine moguće), a u korist kozmičkoga balansa, proizvodi pustoš koristeći se životom kao sirovinom (Proroci): Na praznik proroka ušao sam u proročište tijesno od sitnih kostiju.
Nadalje, vrijedi istaknuti i trenutke naglašenije ironije, kao u tekstu Dan divljih trešanja koji je, uz ostalo, vrlo izvjesna i ne odveć suzdržana kritika nekih postignutih manje-više globalnih historijskih suglasja. Ironijsku je indiskretnost moguće uočiti, možda i znatnije, u tekstu Dlake (papreni Prosperov, razorni Raspudić) čija je sintaksa obilježena osobitom pričljivošću, posljedično i autoru ne toliko svojstvenom prohodnošću kao potvrdom uvodne tvrdnje o nalaženju novih rješenja za jezik kojim je do sada umješno, ali ponekad i stilski repetitivno baratao. Tragom novih rješenja spomenuti je i tekst Puhanje šljake obilježen očitom intermedijalnom osjetljivošću, čak štoviše, nostalgičnim korespondiranjem s medijem fotografije (jer Lošina kapa ne može nego izazvati nostalgiju).
Efektne (smijem li reći začudne) sintagme dobro su znana karakteristika Pogačarova pisma koja i u aktualnom rukopisu dolaze do izražaja, primjerice: strme sise Republike (Sise), esej kiše i kostiju (Visidjedovi dišu), režeće riječi (Virgule), strpljivi psi kaosa (Cjelov), kolaps ljubavnog kapitalizma (Jagode), šturo vrijeme vrištine (Vrapci) ili malešovski Koliko majki u asonancama! (Virgule). Tome, očekivano, valja dopisati i jaku, srećom razmjerno rijetko korištenu poredbu. Srećom, ističem, s obzirom da je prekomjerno posezanje za poredbom stvaralački kompromisno otprilike kao i prekomjerno posezanje za genitivom: sami smo, kao daleko libijsko pleme (Rat vjetru), kao zemlja kada joj prijeti plug (Ventilatori) i sl. Dopisati mogu i rijetke izvedbeno problematične sintagme: petarda ljubavi, rječnik tajnog narječja srna, fetva utjelovljenja…
S obzirom da sam makar pridjevno spomenuo klasika suvremenoga pjesništva nije zgorega upozoriti i na Bogojavljenje, minijaturu pri čijem čitanju u obzir valja uzeti Malešovu o bolesnom ježu! iz zbirke "Trickster" (1997.); jež se pritom promeće u jedan od provodnih motiva rukopisa, dijelom nastavno na iskustvo kako središnjega predstavnika semantičkoga konkretizma, tako i ono mladoautorskoga pisma Goranovaca minule dekade (od Ivankovca do Augustinčića). Tekst Četvrtak, povlačimo li neumoljive paralele, utoliko je moguće čitati kao hommage Danijelu Dragojeviću ("Kasno ljeto", 2018.) čiji je utjecaj na Pogačara, ako je suditi prema dosadašnjem opusu, osobito značajan.
Rukopis je obogaćen i povremenim posezanjem za arhaičnim leksikom (cjelov, udjenuti i dr.) ili povremenim korištenjem aorista/imperfekta. Pritom je izbjegnuta zamka klizanja u patetičnu, potrošenu, neobaroknu, a u svekolikoj hrvatskoj (ne)pismenosti katkad i lektorskoga sječiva vrijednu rečenicu što je, iskustva mi brojnih ranijih čitanja potvrđuju, ravno podvigu. Dakako, ne treba napominjati da je autor i u ovom slučaju vodio računa o doziranju, utoliko je uspješno postignut efekt patine bez nuspojava svojstvenih današnjoj konzumaciji drevnih glagolskih vremena (u prvom redu pritom mislim na trećerazrednu, obično društveno-mrežnu neopetrarkističku repetitivnu patetiku). Važno je ukazati i na subjektovo obraćanje sudbinski predznakovljenom metaprostoru (Noćno svjetlucanje) – nezamislivom, ali življenom, egzistencijalno uvjetovano podtekstnom, konvencionalne osjetilne detekcije lišenom čak i u okolnostima medija sna: vrištino rasanjena, okupana u znoju i krvi ježeva, krvi vjetra i drugih životinja bez koje te, mislim, ni u snu o slobodnom snijegu nikada ne bih mogao zamisliti.
Rijetke su, ali upečatljive i nadrealističke slike koje začudnosti, međutim, pretpostavljaju zamamni estetski domet (Bušenje zvona, npr.). Spomen sinkope u tekstu Noćobdije kao muzičke karakteristike i/ili predznaka zaborava u noći kao mediju defragmentacije postojanosti sjećanja (nastavno na spomenuti nadrealizam) dovodimo u vezu s đakonima razlike, društveno neželjenim demonima slobodne volje koji neupitno mogu egzistirati tek u egzistencijalnoj rubnosti medija vrištine. Svi rođendani, pak, upućuju na groteskno praznikovanje besmislice, ujedno detektirajući po svemu promašenu, a opet ne i nužno uzaludnu nadu. Dakako, ukoliko je kategoriji vjerovanja u transcendentalno dopisati egzistencijalno uvjetovani smisao.
Svakako je bitno spomenuti i lucidni tekst naslovljen Zipfov zakonik, tek uz opasku da je George Kingsley Zipf (1902. – 1950.) bio američki lingvist i filolog koji je proučavao statističke pojave na različitim jezicima; pojednostavljeno, Zipfov zakon tvrdi da se mali broj riječi pojavljuje često. Tekst, pak, prosvjeduje protiv ozakonjene logike neslobodnoga, zapravo tržišno uvjetovanoga leksičkog minimalizma, a u korist neslućene heterogenosti jezīkā prirode, primjerice ptičjega (ili ptičjih) jezīkā. Stoga ne čudi „ptičja pobuna“ protiv zakonika koji, kontrolirajući jezik, kontrolira i sâm život te sva mala oslobađanja koja ga tvore: Nije, na kraju, čudo da vrane na vrištini zagovaraju njegovo spaljivanje, pri čemu ulogu vatre igraju nečije oči. Kao što ne čudi, dopustit ću si inverziju u ovom pregledu, da rukopis otvara tekst naslovljen Ptičji šabat. U tekstu je Dan bivših praznika, a na tragu baš spomenute pobune, angažirano funkcionalno korišten inače stilski problematični neologizam: S jezikom je, međutim, bilo drugačije. Inzistiralo se da mirišu tulipani i lale, pune se vreće i džakovi, prevrću romobili i trotineti. Progonstvo je praznika, dopisat ću, progonstvo prava na sjećanje, samim tim i prava na propisani identitet. Onih praznika kojima je odzvonilo na račun praznika, mada to njihovi poštovatelji još ne znaju, kojima će odzvoniti.
Naposljetku, vratimo se na ježa! Ojezičeni jež, sinkronijski i dijakronijski, zalog je jezično uvjetovanom, makar donekle, egzistencijalnom kontinuitetu (Metajež): jež koji je, kao zbroj ranijih literarnih iskustava, „sam svoj jež“, zasebna činjenica, nusprodukt prethodnih čitanja i preduvjet kreaciji budućih poetički senzibilnih okosnica. Od Ćopića i Maleša do Pogačara, spomenutih Goranovaca i još nekih bitnih mladoautorski bodljikavih glasova guste, ali obično čitateljski ugodne metaforike koju, u ovom slučaju, potvrđuje i zaključni tekst Ništa. A iz kojega bih, gotovo u šali, dopisao da je put dekonstrukcije popločen tropima, stvaralački zrelom supstitucijskom praksom koja podrazumijeva nužna dopunska čitanja sukladna simbološkoj perspektivi. Koja, kao što u slučaju "Knjige praznika" rekoh, itekako sadrži angažirani sloj, čak štoviše, političku poruku koju će izvjesno razumjeti tek oni koji su s istom suglasni. Kao i ilustrativne sekvence, promišljeno inkorporirane, bilo da su preuzete kao neautorizirani anatomski vizualni zapisi s internetskoga bespuća (čitajmo: vrištine!), bilo iz filma Alice Jana Švankmajera ili izvornoga izdanja Ćopićeve "Ježeve kućice", kako već stoji u napomeni. Uz opasku da među izvedbeno slabije tekstove izvjesno spadaju I tako dalje, Fusnota mostovima, te osobito Sveti vokativ (čiji je idejni angažman, međutim, sjajan) i uz ponovnu konstataciju kako autorov odmak od provjerenoga mu stilskog recepta valja ocijeniti hrabrim, sve osim zaključiti da ovdje imamo posla s opasno dobrom knjigom bilo bi u najmanju ruku bezobrazno.
Premda će, siguran sam, s vremenskim odmakom prevladati dojam da je ovo daleko od Pogačarove najbolje poezije. I premda ću s vremenskim odmakom, siguran sam (mada i sada nisam daleko od toga), tvrditi suprotno. Ne samo zbog djelomičnoga stilskog avanturizma i posljedičnoga izlaska iz stvaralačkog komfora, već stoga što je forma pjesme u prozi utjecala na relaksaciju autorove rečenice u mjeri koja mi se, a uz puno poštovanje prema ranijim pjesničkim naslovima, čini optimalnom.
Knjiga praznika
- Multimedijalni institut, Kulturtreger 05/2021.
- 68 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789538256110
'Knjiga praznika' Marka Pogačara zbirka je vrtoglave, fantazmagorične pjesničke proze u kojoj autor iskušava svjetotvoračke potencijale pjesničkog jezika. Pogačarov pristup oblikovanju imaginarnog svijeta osebujan je jer on radije poseže za metaforom nego naracijom, umjesto opisa odabire logiku zvučnih atrakcija i jezičnih igara, a likovnim citatima oniričku atmosferu čini još opipljivijom. (Branislav Oblučar)