Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: Nataša Govedić • 20.03.2024.

Mastermind po imenu učenik

Učenik - Andrea Petrlik Huseinović (c) https://kasmir-promet.hr

Uz Novakov roman "Slučaj vlastite pogibelji", njemački film "Zbornica" Ilkera Cataka, američku dramu "Holdovers" radatelja Alexandera Paynea, indijski film "Učenik" Chaitanye Tamahane i hrvatski film "Zbornica" redateljice Sonje Tarokić.

Svatko tko je radio s učenicima ili studentima zna da se nešto zbilja pedagoški prijelomno događa na stazi „spiritualnog putovanja“ (čitaj: učenja) u trenutku kad više nismo Vergilije, nikoga nikamo ne vodimo za ručicu, dapače Dante je nas doveo na mjesto za koje nismo ni slutili da postoji. Ta novootkrivena lokacija do koje smo stigli mudrošću mlađe i neiskusnije osobe (kojoj bismo u teoriji mi trebali biti kompas baš zato što smo stariji, obrazovaniji i iskusniji) također je zanimljiva i po tome što sliči na naše, a ne Danteovo čistilište. Što je to, dakle, u učenicima (ako ste roditelj: čega to ima u vlastitoj djeci) što nas može rastaviti na sastavne dijelove i zatim iznutra opet složiti na način koji se zbilja može nazvati poučnim? Možda način na koji nas djeca i učenici pažljivo gledaju. Ništa im ne promiče. Vide sve manevre. Znaju sve naše obrambene mehanizme. Testiraju nas u svim mogućim socijalnim situacijama. Nitko toliko pažljivo nije pročitao najsitnija slova našeg karaktera kao ove dvije skupine revnih promatrača i ekspertnih poznavatelja.

Ali tek se u recentnim književnim i filmskim djelima daje naslutiti da je učenik mastermind pedagoškog procesa – i to ne zato što se mi kvalitetno „brinemo za njega“ (nju, njih). Nije stvar u sadržaju koji smo prethodno ulili u njihovu šalicu, da se poslužimo najklasičnijom parabolom azijske pedagogije. Nego u tome što postoji i stalno je uključen osobit učenički super-mikroskop. Mi smo na njegovom stakalcu. Mi odrasli, dakle, iz edukativnog eksperimenta izlazimo kao „proučavani organizam“, pri tom vjerujući da smo nadzorne kamere koji proučavaju i podučavaju. I ne samo to: sve žalopojke nastavnika o tome što su aktualni „nevjerojatni nedostaci“ novih generacija učenika (navest ću one najubičajenije: ne čitaju, nemaju kvalitetu pozornosti kakvu bismo voljeli da imaju, ne misle dovoljno svojom glavom itd.) padaju u vodu čim prihvatimo da misle na načine koje tek trebamo naučiti. I to od njih. Svojih učenika.

Renato the Smrad

Slučaj vlastite pogibelji Novak Kristian

Recimo, u romanu Kristijana Novaka "Slučaj vlastite pogibelji" (2023) jedan od učenika i sudionika školske dramske grupe, Renato, naročito uzrujava gnjevni glavni lik nastavnice hrvatskog jezika i dramske pedagoginje. Na samom početku romana, ona svoj negativni transfer s djetetom (previše joj sliči) ovako opisuje:

Renato je neprestano bijesan dječak. Svi su osim njega iz manje ili više imućnih kuća i on bi dao sve da ih kazni zbog toga. Ja ga nemam kod sebe na hrvatskome, ali čujem da voli rušiti autoritet. Hrani se konfliktom i razotkrivanjem drugih. Frustrirani nesuđeni alfa koji je uspijevao izbaciti iz takta, pa, koliko znam, sve svoje profesore.

Renato je i učenik koji inicijalno pruža različite vrste otpora njezinoj metodi „istjerivanja trauma“ u okviru dramske grupe. Duboko je nervira. I ne pere se, zbog čega ga nastavnica okrštava pogrdnim imenima. Ne samo da ne shvaća njegovo ponašanje, nego o njemu razmišlja isključivo podrugljivo. No, kad ista ta nastavnica upadne u nevolje zbog svog gorljivog i beskompromisnog prezira prema bogatima, taj „nepodnošljivi“ Renato the Smrad joj mimo konteksta i nastave i dramske grupe pokaže osobnu otvorenost, povjerenje i podršku. Nastavnica to teško shvaća. Citiram tekst nastavnice:

Renato, kućo stara. Imam još toliko kontrole nad sobom da ga izignoriram. (…) Svašta sam mu izgovorila da ne implodiram, dosta toga nisam mislila, ali nije razmjena mišljenja bila cilj te komunikacije. Htjela sam ga povrijediti, jako. Bilo je nešto u stilu: - Ja znam zakaj se ne pereš redovito, Renato. (…) Ti si zapravo jadan. Ovako smrdljiv živiš, jer je to život s malom sramotom. Tako, eto sad reci kaj si trebao.

I ako sada očekujete da se dijete „raspadne“, opravdano uvrijedi, prekine komunikaciju, vrati istom bezobraznom mjerom – slijedi iznenađenje. Renato mirno, ni ne trepnuvši, proslijedi nastavnici i svoju simboličku podršku i korisnu informaciju o konfliktu koji je izazvala, kao i o tragičnoj pogibelji (unutar policije) zlostavljanog policajca, oko čega je nastavnica prethodno donosila ishitrene zaključke. Tu negdje počinjemo shvaćati da je Renato možda naviknut na odrasle osobe koje ga ne razumiju i dapače vrijeđaju. I da je prema njima razvio određeni stoicizam. Ali i da zapravo vjeruje dobrim namjerama svoje neuravnotežene nastavnice i ne odustaje od toga da joj pokaže odanost. Pa premda odličan Novakov roman nije o Renatu, zanimljivo je da pisac u tekstu koji se na razne načine bavi stupnjem osobnog integriteta (prvenstveno policije, ali i škole) veoma važnu ulogu daje uravnoteženosti i perceptivnosti djeteta. Točnije rečeno, učenik je u tekstu zreliji od svoje nastavnice. Ima točnije granice od nje, pronicljiviji je, smireniji, pa čak i tolerantniji (recimo, oprosti joj eksplicitni ispad bijesa i vrijeđanja).

Da stvar bude zanimljivija, Renato nešto kasnije priznaje svojoj učiteljici da ne može spavati u vlastitom domu jer tamo ima problema zato što ima „zeznutu narav“ (tako to nazivaju roditelji, opravdavajući svoju agresiju): zato često spava kod bake, koja doduše nema toplu vodu, pa učenik izbjegava pranje, ali barem nema svađa i batina. Nastavnica  shvaća da su joj doslovce sve pretpostavke o Renatu bile pogrešne. S druge strane, svi učenikovi uvidi u nastavnicu bili su ispravni. To nešto govori o odnosima moći. Točnije, o prevlasti učeničkih uvida.

Oscar the Sirotinja   

U njemačkom filmu Zbornica (2023) redatelja Ilkera Cataka iznimno motivirana nastavnica matematike nastoji zaštititi dječaka arapskog porijekla od optužbe za krađu novca. Ali u procesu svoje vlastite istrage za pravim počiniteljem krađe (nastavnica namjerno postavlja svoj novčanik kao zamku i kompjutorskom kamerom snimi dio košulje počiniteljice), ustanovljava se da je za krađe odgovorna školska tajnica. Inače majka jednog od najsiromašnijih i za matematiku najdarovitijih dječaka u razredu, Oscara. Bez imalo strateškog razmišljanja o tome da je oslobodivši (od rasizma) jedno razredno dijete dovela drugo razredno dijete (ovaj put žrtvu klasizma) u emocionalno gotovo neizdrživu situaciju. Jer Oscar sada doslovce mora birati između lojalnosti mami ili lojalnosti nastavnici. K tome nastavnici koja mu je donedavno bila najdraža.

Pedagoška protagonistica njemačkog filma (razoružavajuće toplu nastavnicu Carlu Nowak igra glumica Leonie Benesch) stalno je iznova zatečena posljedicama svog ponašanja. Ne očekuje da će se Oscar nakon stavljanja njegove mame na javni stub srama pobuniti protiv nje i da će inzistirati na nevinosti svoje majke. Ne očekuje ni da će se ostali učenici naljutiti na nju zbog Oscara. Čini se kao da je jako dobra pedagoginja matematike, ali potpuno je nesvjesna koliko je djeci teško kad netko među njima bude proglašen „škartom“. Profesorica Nowak naprosto ne razmišlja o učenicima u trenutku kada svima u školi obznani tko je lopovica. U ovom narativu, ona je draga ali brzopleta, a ni njezin učenik nije uravnotežen. Dapače, u jednom trenutku učenik ukrade kompjutor svojoj nastavnici (tamo je inkriminirajuća snimka njegove mame) i još je slučajno tresne po licu, što nastavnica prešuti pred drugima. Ona, dakle, zataškava Oscarov ispad bijesa.

Kulminacija filma je neobična situacija u kojem je Oscaru ipak naređeno da se udalji s nastave (bacio je kompjutor u rijeku), ali on to odbija učiniti. Ukopava se u svoje mjesto u školskoj klupi. Sjedi u praznom razredu i gleda svoju razrednicu i nastavnicu matematike kao posljednju slamku spasa. Ne želi se vratiti svojoj mami. Ne želi odgovoriti ni na njezine telefonske pozive. Želi biti „običan dječak“, koji ima pravo na svoju klupu, mir, učenje matematike, život koji nije određen neimaštinom. Dapače, Oscar u tim tihim trenucima „okupiranja“ svoje klupe pokaže učiteljici i da je uspio sam složiti Rubikovu kocku. Jasno je da ne želi izgubiti svoju profesoricu. Ona je u tom prizoru vrlo mirna i topla, strpljiva, čak mu pokaže da je ponosna na njega. Kao i da postoje odrasle osobe koje govore istinu i pred svima se zauzimaju za njega.

Oscar je, pak, vrlo neobičan lik zato što je doslovce učinio i sve što je mogao da zaštiti svoju mamu (uspio je uništiti dokaze koji je inkriminiraju) i sve što je mogao da svojoj učiteljici pošalje poruku da mu je jako bitan njihov odnos međusobnog uvažavanja. Ne samo oko matematike. Kada ga na kraju policija iznosi iz učionice, nose ga na visoko podignutom stolcu, kao kakva kralja. Kamera dodatno naglašava Oscarov trijumf: snimka ga odozdo, kao da je u pitanju srednjovjekovni kraljević na tronu. I mami i učiteljici dokazao je da može dati sve od sebe. I to nakon što su u jednom trenutku njih obje zaboravile da će dijete sigurno ispasti kolateralna žrtva obračuna i svađa odraslih osoba. 

– Zbornica (İlker Çatak) –

Angus the Siroče

Kako učenik može transformirati i karakter i karijeru svog srednjoškolskog nastavnika možda najbolje pokazuje još jedan recentni film: The Holdovers (2023) redatelja Alexandera Paynea. Za vrijeme božićnih praznika u srednjoškolskom internatu ostaju profesor i učenik koji se na početku filma ne mogu smisliti, ali vremenom razvijaju zajedničke psine i pustolovine. Učenika Angusa Tullyja igra Dominic Sessa, dok nastavnika „klasičnih civilizacija“ Hunhama, alkoholičara i nadasve osebujnu ličnost sklonu različitim vrstama neumjerenog sarkazma, glumi Paul Giamatti.

Djelovanje učenika na nastavnika posebno se intenzivira u vrijeme kad ostaju sami u internatu s kuharicom i domaćicom Mary Lamb (u izvedbi dubokog integriteta glumice Da'Vine Joy Randolph, koja je upravo dobila Oscara za ovu sporednu ulogu). Profesor Hunham toliko je izložen dječjoj iskrenosti svog učenika da vrlo precizno saznaje zašto ga ne vole ni učenici ni nastavnici, kao i zbog čega je rigidnost u stavovima suprotna bilo kakvim pedagoškim rezultatima. Što više saznaje o Angusu, to više skrbi o njemu. Nestaju predrasude o tome da je u pitanju samo još jedno od razmažene bogate djece bez ikakve socijalne odgovornosti i empatije (bogati su inače na žestokom udaru i u tekstu Kristiana Novaka). A što je nastavnik bliži očinskoj roli, to je jasnije da će se morati osloboditi i emocionalne i profesionalne „hibernacije“ u kojoj je proveo posljednjih tridesetak godina.

Kao i Renato u Novakovu romanu i Oscar u Catakovoj Zbornici, Angus je prvenstveno zanemareno dijete kojemu je jedan od glavnih načina preživljavanja točno čitanje socijalnih situacija. Momentalno registrira sve emocionalne mikronijanse u međuljudskim odnosima. U odnosu na njega, profesor je velika razmažena beba, navikla živjeti u vječitoj sigurnosti „posteljice“ svog omiljenog autora Marka Aurelija i plodne vode internata, nimalo se ne obazirući ni na kolege ni na učenike. Da i ne govorimo o alkoholu kao pribježištu svih potonulih duša. Angus, međutim, izvuče svog profesora iz raznih vrsta žabokrečine. Vrati ga u život. Postavi mu niz relevantnih pitanja. Pokaže se kao filozofski majstor. I to unatoč tome što se i sam emocionalno ljulja na rubu raspada. Ipak, nizom malih velikodušnosti vrati profesoru znatiželju za drugim ljudskim bićima. Upozna ga sa sobom, što je samo po sebi šok za zatvorenog profesora.

Ono što gledamo u ovom sjajnom filmu je proces uspostave povjerenja i duboke ravnopravnosti, koji daleko nadmašuje ono što se smatra usvajanjem nastavnog gradiva, a najbitnije je za nastavni proces.

– The Holdovers (Alexander Payne) –

Škola za odrasle

Možda je jedan od razloga zašto djeca uspijevaju u preodgajanju odraslih osoba vezan i za nepretencioznost njihova pristupa. Djeca samo žele da ne budu taoci naših strukturalnih dobizama unutar sustava edukacije („starija osoba je automatski u pravu“). U tako postavljenom svijetu, odrasli su za djecu – a tu posebno mislim za nastavnike – svojevrsni escape room iz koje se djeca trude i uspijevaju pobjeći bez prevelikih teškoća. Kako i ne bi bježali? U nastavnom procesu postoji stalno blago patroniziranje učenika; kao da nismo svjesni da je sve skupa samo igra „slijedi vođu“. U stvarnosti, učeničko iskustvo ispisuje i nastavnike i druge učenike, kao što i učeničko otkrivanje/saznavanje (pa i nerazumijevavnje) ukazuje na činjenicu da je znanje dinamičan sustav, u kojem i nastavnici stalno nastavljaju otkrivati svetost vlastite greške.

Pravo učenje, dakle učenje izvan štreberskog modela predaje i primanja informacija, izrazito je demokratičan proces, u kojem svatko od sudionika može doći do novog uvida, samo ako se malo udubi. Indijski film Učenik (2020) Chaitanya Tamahane pokazuje tamnu stranu idolatriziranja učitelja kao znalaca, kao i muku stavljanja učenika „u guruovu službu“ – i to pod egidom pjevanja sakralne glazbe. I ovdje učenik na kraju prozre svog učitelja, ali po cijenu duboke dezorijentacije i oko vlastite osobe i oko svoje izabrane karijere. Ropska poslušnost guruu pokazuje se bez imalo romantike: kao statusno izrabljivanje, tipično za patrijarhalne kulture (svi mitski odnosi gurua i njegovih učenika u sakralnim tradicijama su muško-muški; žene nisu upućene u „dragocjena“ znanja, a i služe elementarnom održavanju hladnog i toplog pogona domaćinstva, besplatnom radu za obitelj).

Velika je stvar da nam i književnost i film sve učestalije svraćaju pozornost na kolaborativnost učenja. Osim toga, figura učenika (barem u umjetnosti) polako počinje nadmašivati i herojsko romantiziranje i kapitalističko degradiranje učiteljske vokacije. Pokazuje se elementarnost Da Vincijeve maksime o „bijedi učenika koji nije u stanju nadmašiti svog učitelja“ (i to učestalo, ne u momentu punog trijumfa svoje karijere). Jer što bi zapravo značila jednakost u edukaciji? Polaznu točku etičke orijentacije prema kojoj svatko u razred donosi nešto jedinstveno lucidno.

Zanimljivo je da u hrvatskom filmu Zbornica (2021) redateljice i scenaristice Sonje Tarokić fokus uopće nije na učenicima, dapače čini se kao da ne postoje, jer su nastavnici toliko investirani u međusobne odnose u zbornici (pri čemu fokus ovog slojevito kritičkog filma predstalja nasilna odrasla osoba s emocionalnim poteškoćama, kolega) da se učitelji ne stignu baviti djecom. Jedina iznimka je sam završetak filma, kad nastavnica na školskoj priredbi odluči da neće za početak predstave koju su spremili učenici čekati ravanteljicu (koja dramatično kasni), nego će se voditi za principom poštovanja prema onima koji su došli na vrijeme, kao i onima koji su predstavu priredili. Iz tog završetka daje se naslutiti da bi fokus nastavnice u budućnosti mogla biti djeca, a ne samo kolege. 

– The Disciple (Aditya Modak) –

Helikopter i raketa

Sve se ovo zbiva dok nam psiholozi trube o tome da smo postali „helikopteri“ svoje djece, stalno „lebdeći“ nad njihovom sigurnošću i potencijalnim razvojem, apsolutno promašujući poantu da su nam djeca postala rakete, evolucijski sposobne odlijepiti se od bilo zanemarujućih bilo autoritarnih bilo zlostavljačkih bilo nježnih i obzirnih roditelja na bezbrojne načine. Možda bi o djeci valjalo govoriti iz perspektive umjetnosti, koja vrlo točno detektira da je učenik svaka osoba koja sustavno slama granice svog neznanja i svoje nesigurnosti, dakle nebitno je ulazi li u proces saznavanja kao „pošiljatelj“ ili kao „primatelj“ poruke. Te su role neprekidno zamjenjive. I fantastično dinamične.

Možda je, dakle, vrijeme da registriramo da duboka ravnopravnost učitelja i učenika već postoji. Tu je kad god radimo sa stvarnim međusobnim interesom i poštovanjem. I ne samo to: odgovorna je za ono najbolje što smo u stanju dobiti jedni od drugi, gdje god da se srećemo.

– Zbornica (Sonja Tarokić) –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –