Matija Fojs : Nakladnici bi se trebali baviti nakladom, a knjižari prodajom njihove naklade
Prema godišnjim istraživanjima čitalačkih i kupovnih navika hrvatskih građana, većina knjigoljubaca još uvijek kao mjesto kupovine knjiga odabire tzv. zemaljske knjižare. Pa iako od posljedica korona krize trpe i autori i nakladnici, u knjižnom sektoru posebno su pogođene knjižare koje su uz pomoć različitih mjera mogle lakše preživjeti ovih nekoliko mjeseci, no jedino ih može održati stabilna prodaja knjiga. Povećanim prihodima od internetske prodaje, tom digitalnom nadgradnjom svojih zemaljskih knjižara mogu tek djelomično kompenzirati manjak, i mjeseci koji su pred nama biti će vrlo izazovni za sve, pa tako i za knjižnu branšu, a naročito veće knjižarske lance čije su knjižare nerijetko smještene u skupim kvadratima u trgovačkim centrima.
S Matijom Fojsom, suvlasnikom i direktorom knjižarskog lanca Hoću knjigu, razgovaramo ne samo o knjižarstvu u doba krize već i o počecima Hoću knjigu, načinu na koji su se pozicionirali na tržištu, o tome kako surađuju s nakladnicima i kako grade svoju publiku, te o planovima za (neizvjesnu) budućnost.
Kako je krenulo Hoću knjigu nakon što su se ponovno otvorile knjižare?
Matija Fojs: Početkom svibnja otvorili smo samo dvije od šest knjižara. Prve knjižare koje su se otvorile, bile su ona u centru Varaždina te Megastore u Bogovićevoj ulici. Centar Zagreba je još uvijek i bit će nažalost još dulje vrijeme “ratna zona”, pa sam početak nije ulijevao puno nade. Otvaranjem knjižara u trgovačkim centrima nada u svjetliju budućnost se počela nazirati. Od samog početka rada knjižarskog lanca Hoću knjigu u trgovačkim centrima su bile naše najprofitabilnije knjižare, a trenutno im uvelike pomaže i to da sami centri oduvijek brinu o higijeni i čistoći svojih prostora. No bez obzira na sve, mi i dalje radimo 30-40% manje nego prošle godine.
Koliko vas je pandemija koronavirusa zaustavila u nekim planovima? Kakav vam je bilo plan za 2020. prije lockdowna a kakav je sada?
U 2020. godinu krenuli smo vrlo ambiciozno. Bilo je tu jako puno projekata i događanja koja smo planirali održati, dolazaka stranih autora, druga sezona naše YouTube emisije Gutači knjiga te, ono najbitnije, otvaranje dviju novih knjižara, no kao i svi morali smo malo stati na loptu. Neki od naših planova ostvarit će se s malim pomakom u terminu, od nekih smo morali odustati, ali nastojat ćemo realizirati ono što smo planirali u drugom dijelu godine. Naravno, sve ovisi o daljnjim mjerama propisanim od strane struke.
U kolikoj mjeri ste prodajom preko interneta uspjeli ublažiti činjenicu da su "zemaljske" knjižare skoro dva mjeseca bile zatvorene? Jeste li otkrili neke nove potencijale vaše internetske prodaje, i je li možda kriza ubrzala neke poslovne procese u toj digitalnoj sferi?
Nakon zatvaranja “zemaljskih” knjižara mi smo većinu svojih snaga prebacili na našu internetsku stranicu, odnosno web trgovinu. Prodaja preko web trgovine je drastično porasla, ali to i dalje nije dovoljno kako bi zamijenila rad, odnosno prihode šest fizičkih knjižara. Dobra stvar u cijeloj situaciji je ta što su ljudi u Hrvatskoj “otkrili” kupovinu preko interneta i plaćanje putem online servisa. Nakon otvaranja knjižara taj promet je pao, ali je i dalje na zadovoljavajućoj razini.
Na trenutak smo se razveselili jer su se određeni poslovni procesi ubrzali i pokazalo se da se može raditi bez pečata, biljega i sličnih birokratskih prepreka, ali nažalost i tu se polako vraćamo na staro. Vjerujem da će se dogoditi isto što i s našom web trgovinom, to jest da se nećemo vratiti na početak, nego da će se neki od tih procesa ipak zadržati na “zadovoljavajućim” razinama.
Jeste li naišli na razumijevanja trgovačkih centara tj. vlasnika prostora u trenucima kada su knjižare bile zatvorene, pa i sada kada prodaja nije na razini mjeseca prije krize?
Naših svih šest knjižara su u prostorima koji su u najmu. Vlasnici tih prostora, dio trgovački centri, dio privatni vlasnici, brzo su shvatili da jedni bez drugih ne možemo. Razumijevanja s njihove strane je svakako bilo, kod nekih više, kod nekih manje, ali smo na koncu uspjeli postići dogovore oko najma s kojima su obje strane bile zadovoljne.
Hoću knjigu ima 60-ak zaposlenih, jeste li uspjeli sačuvati njihova radna mjesta?
Moram priznati da je puno neprospavanih noći iza nas po pitanju ove teme. Mlada smo tvrtka, poslujemo nepune tri godine i prošla godina nam je bila prva godina s ostvarenom dobiti, što smatramo izuzetnim uspjehom uzevši u obzir branšu u kojoj poslujemo te investicije koje smo imali od prvog dana. Dio te dobiti odmah smo preusmjerili u povišice za djelatnike bez kojih ne bismo bili tu gdje jesmo, a ostatak smo stavili na stranu za crne dane, ne znajući da će nam vrlo brzo zatrebati. Uz taj crni fond, razumijevanje kolega te pomoć države uspjeli smo sačuvati sva radna mjesta.
Očekujete li neke nove, ciljane potpore knjižarima? Zapravo, kakvu pomoć očekuju knjižari, imate li kakve sugestije kako bi one trebale izgledati, po kojim kriterijima bi se dodjeljivale, bilo u ovim izvanrednim okolnostima ali i inače, jer tek se posljednjih godina ozbiljnije počelo razgovarati i o mjerama potpore knjižarstvu, nakon što već dugo funkcioniraju potpore izdavaštvu?
Naš poslovni model od samog početka rada nije baziran na pomoći države. Štoviše, smatramo da bi se država trebala što manje uplitati i to zagovaramo od samog početka. Naravno, to ne znači da će Hoću knjigu odbiti pomoć države, naročito u obliku natječaja na koje smo se i dosad prijavljivali koji su bili vezani uz održavanje raznih događanja, a što iziskuje dosta novaca. No i dalje ne planiramo svoje poslovanje ili buduće planove temeljiti na državnim potporama ili subvencijama, posebno zato jer se one ne dobivaju prema jednakim kriterijima. Situacije krize i recesije su savršene prilike da oni koji rade svoj posao kako treba isplivaju, a oni drugi potonu. To je nažalost tako, čak je i Darwin pisao o tome.
Vratimo se malo unazad, na početke Hoću knjigu. Uskoro će se navršiti tri godine otkako ste početkom ljeta 2017. otvorili prve knjižare kao novi knjižarski lanac na tržištu. Koliko mi je poznato, braća Zvonko i Jurica Čubrić i vi kao suvlasnik, ujedno i na poziciji direktora, niste prije toga radili u knjižnoj branši, no pretpostavljam da ste prije ulaska snimili situaciju i konkurenciju, imali svoje viđenje uzroka kolapsa knjižarskog lanca Algoritam MK. Što vam je govorio "snimak", s kojim ste se sve izazovima susretali na samom početku?
Točno je da nitko od nas trojice suvlasnika ne potječe iz knjiške branše, iako su Zvonko i Jurica otprije surađivali s većinom knjižara jer se njihova bivša tvrtka bavila prodajom uredskog i školskog pribora. Iz tog razloga, u posao nismo ušli na neviđeno te smo više-manje znali što nas očekuje, kako izdavači dišu, kako tretiraju svoje dobavljače, partnere i ostale. Neke od izazova smo dočekali spremni, dok su nas drugi ipak neugodno iznenadili. Očekivali smo da će nas izdavači dočekati kao osvježenje na tržištu, naročito nakon cijele situacije s APM-om, te da će se cijeniti to što smo uveli likvidnost i red u plaćanju obaveza u branši. No dobar dio naših suradnika nažalost i dalje jedva čeka da nam zabije nož u leđa te se nadaju da ćemo propasti, iako to neminovno znači pad prihoda i za njih. Ovdje nažalost vrijedi ona „Neka susjedu crkne krava (pa makar i obje moje crkle)”. Neki od izdavača i dalje smatraju da su knjižari apsolutno nebitna karika u lancu plasiranja knjiga prema krajnjem kupcu.
Iz tadašnje perspektive, a možda i današnje, koliki je rizik ulaziti u knjižarski biznis? S kojim projekcijama povratka ulaganja ste ušli?
Kako bi ljudi shvatili zašto smo nas trojica uopće krenuli u ovaj projekt bitno je napomenuti da naš primarni cilj nije bio profit. Sva trojica smo veliki fanovi čitanja i htjeli smo se baviti nečime što nas veseli u životu. Naravno, to ne znači da profit u cijeloj priči nije bitan. Ovaj cijeli projekt financiran je vlastitim sredstvima nas trojice pa svakako očekujemo veći povrat od onog koji bismo imali da su nam sredstva samo stajala na bankovnom računu. Rizik je prisutan svugdje. U knjižarskom poslu taj je rizik možda malo veći nego u nekoj drugoj branši zato što se u Hrvatskoj knjiga i dalje smatra “luksuznim” proizvodom pa smo samim time osjetljiviji na bilo kakve promjene na tržištu. Trenutna situacija je savršeni primjer. Kultura čitanja u Hrvatskoj je na samom dnu ljestvice u usporedbi s drugim europskim državama, a svi znamo kako se ljudi u doba krize prvo odriču „luksuza”. Stoga, iako je posljednje godine čitanost u Hrvata rasla sada očekujemo dodatan pad po tom pitanju.
Po čemu ste se željeli razlikovati od konkurencije? Možete li danas reći da ste uspjeli u tome, pozicionirali Hoću knjigu baš onako kako ste i zamislili?
Naš glavni “adut”, odnosno ono što nas razlikuje od konkurencije, je to što smo mi jedini knjižarski lanac koji nije ujedno i izdavač. Samim time imamo veliku prednost jer nam ponudom asortimana ne upravljaju vlastiti izdavački planovi nego zahtjevi kupaca. Kada imate vlastitu izdavačku kuću i knjižaru podsvjesno ćete gurati svoja izdanja ispred ostalih, makar možda naslovi druge izdavačke kuće donosili veći profit. Roditelj će uvijek gurati svoje dijete, to je jednostavno tako. Druga prednost je ta što se trudimo ostati mali. Kada ste mali onda se odluke brzo donose, fleksibilni ste i brzo se prilagođavate različitim promjenama. Što se tiče samog pozicioniranja na tržištu, vjerujemo da smo tu gdje smo htjeli biti, iako je to proces koji nikada ne prestaje.
Ako se ne varam, prve dvije godine bilanca vam je bila negativna, no u prošloj godini već ste poslovali pozitivno, s dobiti?
Naše poslovanje je bilo očekivano, odnosno negativnu smo bilancu prema našim projekcijama očekivali sve do 2021. godine. No, zahvaljujući cijelom timu uspjeli smo ostvariti dobit već nakon dvije godine poslovanja, stoga je veći dio Hoću knjigu djelatnika ovu godinu započeo i s nešto većim plaćama. 2020. godina počela je dosta obećavajuće; čak smo i veljaču, uobičajeno dosta loš mjesec po pitanju prometa, završili iznimno dobro, no onda se dogodilo ovo što se dogodilo.
Kako biste ukratko opisali razinu suradnje s nakladnicima čije knjige prodajete? Koji bi bili njezini pozitivni aspekti, a koji negativni, ili sve ide glatko?
Generalno smo zadovoljni sa suradnjom s nakladnicima. Velika prednost je to što je njihova suradnja s dosadašnjim knjižarima, konkretnije Algoritmom, bila nikakva. Najveći problem nam je njihova brzina i to što dobar dio njih ima svoje knjižare pa nas gledaju kao konkurenciju, a ne kao partnere. Nakladnici bi se trebali baviti nakladom, a knjižari prodajom njihove naklade. Lagao bih kada bih rekao da sve ide glatko, ali to ne vidimo kao preveliki problem. Ako stvari krenu preglatko onda je to pokazatelj da nešto nije kako treba.
U svijetu su knjižarstvo i nakladništvo najčešće dvije odvojene djelatnosti, a kada se i prožimaju na tržištu vlada vrlo jasna regulacija, pravila igre koja se uglavnom poštuju, jer u suprotnom postoje mehanizmi da se oni koji remete normalno funkcioniranje tržišta na različite načine penaliziraju, pa i izoliraju. Normalno je da strukovne organizacije, udruženja nakladnika pregovaraju s udruženjima knjižara, kao što je i normalno da svaka strana za sebe lobira ili provodi specifične akcije na tržištu, nerijetko to čine i zajedno. U Hrvatskoj, na žalost, nemamo tako razgraničeno strukovno udruživanje, i izdavači i knjižari okupljeni ste u ZNK pri HGK, pa kako vam se čini taj hrvatski model "svi rogovi u istoj vreći"? Koliko tu uopće ima zajedničkog pregovaranja, dogovaranja?
Iako je ideja iza Zajednice nakladnika i knjižara pozitivna, nakladnici i knjižari nikad neće biti na istoj razini, nikad neće imati iste probleme i zapravo je neprirodno da smo okupljeni unutar jedne cjeline. Na čelu zajednice je Slavko Kozina koji je i sam izdavač pa iako nam pomaže od samih početaka i razumije naše probleme, ultimativno će se kao izdavač malo više boriti za prava izdavača. Ne možemo mu to zamjeriti, ali možda bi bilo dobro da u budućnosti knjižari zastupaju vlastite interese.
Poneki, mahom manje komercijalni nakladnici (objektivno, nisu sve knjige jednako komercijalne, ma koliko se netko trudio oko pojedinih izdanja), često knjižarima zamjeraju nedovoljnu zastupljenost svojih knjiga u ponudi, prigovaraju da su se knjižare previše orijentirale na mainstream, da se nedovoljno trude oko prezentacije knjiga koje se skromnije prodaju ali nose i značajnu kulturološku vrijednost. Koji bi bio vaš komentar?
U Hoću knjigu postoji nekoliko mehanizama na koji se knjige mogu istaknuti u moru naslova koji pristižu ili ih već imamo u knjižari. Za početak, tu je posebno izlaganje koje se dogovara s našom Nabavom, a koje se plaća svojevrsnim dodatnim rabatom, gdje se knjiga izlaže u izlozima naših knjižara, na udarnim gondolama ili pak u obliku piramida u vidljivom dijelu knjižare. U sve smo knjižare uveli fiksna plakatna mjesta te mjesta za visilice koja su izdavačima dostupna po pristupačnim cijenama. Naposljetku, uz te standardne oblike promocije uvijek postoje i malo drugačije ideje koje rijetko koji izdavač koristi, a mi osobno smatramo da su vidljiviji od bilo kojeg plakata.
Primjerice, Koncept izdavaštvo je za svoju knjigu "Kraj je uvijek blizu" napravio svojevrsni nadgrobni spomenik koji je bio postavljen u blizini te knjige i sasvim sigurno je privukao pažnju posjetitelja. Nadalje, za vrijeme Mjeseca krimi romana u Hoću knjigu smo iznad polica imali obješenog kostura. Kada je Jo Nesbø bio u Zagrebu s izdavačem Fokusom dogovorili smo da na planinarsko uže objesimo njegove knjige s obzirom na to da se čovjek bavi penjanjem. Nije sve samo na knjižarima; naravno da ćemo u prvi plan staviti naslove za koje znamo da će se dobro prodavati jer naposljetku svi mi od toga živimo. Ali ako si izdavač da malo truda pa obiđe knjižare, porazgovara s djelatnicima i predstavi im knjigu i to sve zaokruži s malo pomaknutom idejom kojom će nadopuniti posebno izlaganje vjerujemo da se svaka knjiga može dobro istaknuti. Ostalo je ipak na samom izdavaču i njegovom plasiranju naslova u medijima, kao i na atraktivnosti samog naslova.
A zadržavaju li knjižare Hoću knjigu na policama izdanja, naslove koji se prodaju tek u nekoliko primjeraka u godinu dana?
Kod nas je kupac uvijek najbitniji. Dakle, dok god će kupac tražiti određeni naslov, pa makar samo jedan primjerak i to i nakon nekoliko godina, mi ćemo ga svakako probati imati u ponudi ili barem nabaviti u najkraćem mogućem roku. Knjige ostaju na našim policama bez obzira na to koliko su stare pod uvjetom da se i dalje povremeno traže i prodaju, ali činjenica je da starije knjige ipak dobivaju manje atraktivno mjesto u knjižari jer se mora napraviti mjesta za novitete. Sretni smo što se naši djelatnici iznimno dobro snalaze među tisućama naslova i uvijek će uspjeti pronaći čak i onaj najzabitiji.
Knjižare u trgovačkim centrima... u pravilu plaćaju visoku najamninu, ali im je i brojnija publika, naročito onaj segment publike koji je okrenut popularnim izdanjima. Osobno, čini mi se da imate još dosta prostora za napredak u Hoću knjigu Megastoreu koji bi mogao ponovno postati mjesto s najcjelovitijom ponudom knjiga dostupnih u Hrvatskoj. No, imate li uopće želju, ambicija, pa i kapaciteta (dovoljno kompetentnih knjižara) napraviti takvu knjižaru u samom centru Zagreba?
Megastore je za nas posebna priča i bez obzira na to što ima mnoštvo problema s njim te su knjižare u trgovačkim centrima profitabilnije ne namjeravamo tako lako odustati od njega. Kada kažem mnogo problema tu prvenstveno mislim na sam prostor od 700m2 koji je teško napuniti jer produkcija knjiga u Hrvatskoj nije na razini u kontekstu popunjavanja tako velikog prostora, ali i na banalan problem koji u trgovačkim centrima nemamo, a to je nedostatak izloga. Ne biste vjerovali koliko ljudi nema pojma da se iza onog nezgrapnog haustora, koji malo pomalo pokušavamo urediti, nalazi najveća knjižara u Hrvatskoj. Tako da na razne načine pokušavamo pokazati da je Megastore tamo te da još uvijek radi, jer moramo uzeti u obzir da je Megastore nakon kraha APM-a bio zatvoren 6 mjeseci i ljudi su se odviknuli od dolazaka.
Mi smo tome doskočili ogromnim brojem knjiških promocija, radionica, kvizova i svega ostalog čega se dosjeti naša voditeljica marketinga jer smo time htjeli od Megastorea napraviti ne samo knjižaru u koju možeš doći i kupiti knjigu koja te zanima, nego svojevrsno knjiško okupljalište. Nakon malo manje od tri godine rada smatram da smo u tome uspjeli. Planove nam je, nažalost, malo poremetila pandemija, a onda još više i potres, zbog kojeg ljudima nije ugodno hodati po centru grada, ali kada se malo smire strahovi planiramo i dalje organizirati događanja punom parom. Jednom smo već vratili ljude u Megastore, ne sumnjam u to da ćemo ponovno uspjeti u tome.
Vezano uz prethodno pitanje, kada se govori o knjižarstvu u Hrvatskoj neizbježno se postavlja pitanje kako otvarati i održavati kvalitetne knjižare a bez kontinuiranog priljeva kvalitetnih, školovanih knjižarskih kadrova. U pravilu vrlo slabo plaćen rad u knjižarama teško da može regrutirati dovoljan broj knjižara koji će u knjižarstvu pronaći svoj životni poziv, vjerojatnije je da će nakon kraćeg radnog staža u knjižari potražiti neki drugi, bolje plaćeni posao. Kakva je situacija u Hoću knjigu, na koji način ekipirate svoje knjižare, i postoje li neki modeli kako ih stimulirate da se u knjižarskom poslu zadrže na duži rok?
Mi smo u samom startu knjižarima omogućili plaće veće za 30 posto od onog što su imali u nekim starim sustavima. Dakle, svjesni smo koliko je dobar djelatnik u knjižari bitan i zato od početka rada ulažemo u ljude. Radimo na kontinuiranoj edukaciji te se trudimo pokazati našim djelatnicima koliko su nam bitni pa smo uveli i razne stimulacije koje se dobivaju kada se dostignu prodajni planovi, isplaćujemo božićnice, uvodimo i razne nagrade te natjecanja u prodaji među samim knjižarama... Sa zadovoljstvom mogu reći da je fluktuacija ljudi kod nas vrlo mala jer tko se jednom zaljubi u posao s knjigama teško će htjeti raditi s nečim drugim, čak i za veće novce.
Koliko i na koji način Hoću knjigu ulaže u marketing?
Odlučili smo se za pomalo nekonvencionalan pristup za koji sada s odmakom procjenjujemo da vrlo dobro funkcionira. U marketingu te odnosima s javnošću zaposlena je samo jedna osoba koju smo na to mjesto postavili jer je velika obožavateljica knjiga, nije došla iz knjiške branše te iz tog razloga ima zanimljive ideje koje se možda u branši dosad nisu provodile. Tako ćete kod nas povremeno moći i prespavati u knjižari u sklopu nagradnog natječaja, sudjelovati u Noći Harryja Pottera, proučiti najnovije školske torbe na pravoj modnoj reviji, tražiti skrivene tragove i osvajati knjige, natjecati se u kvizovima...
Sve je to dio naše dugoročne strategije izgradnje Hoću knjigu kao branda. Iznimno puno ulažemo u događanja koja se odvijaju u našim knjižarama, a ista promoviramo na društvenim mrežama te našem webshopu, što su naši glavni kanali za komunikaciju s knjigoljupcima. Povremeno koristimo radio te tiskane medije, na televiziji smo vrlo rijetko, uglavnom ako nas pozovu ili ako imamo neko snimanje unutar knjižare, no prvenstveno smo se orijentirali na digital, na koji odlazi većina našeg marketinškog budžeta. Naši posjetitelji su to jako dobro prihvatili i vjerujemo da često posjete naše kanale kako bi proučili koje promocije smo isplanirali za taj mjesec.
Možete li malo rekapitulirati, kakve se knjige najbolje prodaju u knjižarama Hoću knjigu, a koja izdanja se prodaju znatno manje, možda čak i nedovoljno?
Otkad smo otvorili knjižare pa do današnjeg dana u Hoću knjigu se najbolje prodaju publicistički naslovi. Danski odgoj djece, Okruženi idiotima, U potrazi za Gobi, 12 pravila za život; sve su to naslovi koji su se u posljednje tri godine iznimno dobro prodavali u našim knjižarama. Često traženi su i naslovi vezani uz popularnu psihologiju, a nakon toga slijedi beletristika. Među naših top 10 često će se naći i koji dječji naslov, poput Gregovih dnevnika, te neizbježni Harry Potter čija popularnost ne pada ni nakon 20 godina. Nažalost, prodaja domaćih naslova, uz neke iznimke, ne može se usporediti s prodajom stranih autora, no nadamo se da će naša nastojanja i konstantno uključivanje domaćih autora u naše kampanje uroditi plodom te da će Hrvati više konzumirati domaće autore.
Primjećujete li možda kakvu razliku između kupaca koji kupuju preko internetske knjižare i onih koji kupuju na tradicionalni način, u zemaljskim knjižarama?
Tijekom karantene iznimno smo dobro poslovali putem webshopa, što je bila svojevrsna sreća u nesreći jer Hrvati i dalje ne vjeruju u potpunosti online trgovinama i draži su im fizički dućani pa su na ovaj način ipak mogli vidjeti da online kupovina knjiga i ostalog asortimana nije bauk. Tako smo sada prodavali zaista razne naslove, društvene igre te školski pribor, no ono što je prije baš odskočilo te nam je bilo zanimljivo jest to što su se na webshopu mahom prodavali naslovi ljubavno-erotske tematike. Naš nekakav zaključak bio je da je kupcima možda neugodno takve naslove kupovati uživo pa su se zato odlučili na kupnju putem webshopa.
Ako analizirate načine plaćanja, kakvi su trendovi, odnos kartičnog odnosno negotovinskog plaćanja u vašem web shopu, a možete povući i usporedbu s zemaljskim knjižarama?
Prije karantene većina plaćanja putem webshopa bila je pouzećem. Tijekom karantene to se kompletno preokrenulo; ljudi su pokušavali na sve načine izbjeći fizički kontakt, što je pohvalno, pa su plaćali gotovo isključivo karticama. Sada se to ponovno nekako ujednačilo, dok smo primijetili mali rast plaćanja karticama u fizičkim knjižarama. Ipak, u fizičkim knjižarama omjer je i prije karantene bio na strani plaćanja karticama.
S kojim se logističkim problemima susrećete bilo pri nabavi bilo pri prodaji knjiga? Koliko bi značilo da u Hrvatskoj postoje jedan ili dva velika distributera od kojih bi knjižari nabavljali knjige? S druge strane, u tom slučaju teško da biste mogli postići identične rabate koje sada dogovarate sa svakim nakladnikom posebno.
Problemi su razni, a variraju od većih prema manjim, ovisno o tome i o kakvom izdavaču se radi. S većim izdavačima u pravilu nemamo većih problema, no znaju se dogoditi kašnjenja u isporuci pa ponekad najavimo dolazak neke knjige koja u naše knjižare ipak stigne koji dan kasnije pa ispadamo neprofesionalni prema našim kupcima. Također, ne ulazim u to rade li to izdavači namjerno ili slučajno, ali bilo je situacija u kojima bismo ugledali neki novitet u izlogu konkurentskih knjižara, a ta knjiga kod nas još uvijek nije bila dostavljena.
Zaista nam je stalo do toga da imamo sve knjige čim izađu na tržište pa nerijetko ostali suvlasnici i ja odlazimo na skladišta izdavačkih kuća kako bismo sami osigurali da će određeni naslov doći što prije na naše lokacije. S manjim i novijim izdavačima ili pak samoizdanim autorima su problemi uglavnom administrativne prirode. Neki ne znaju ispostaviti račun pa se ljute kada im nije plaćeno, iako nemamo ono osnovno za plaćanje, a to je nekakav konkretan dokument; neki pošalju knjige u knjižaru bez ikakve dokumentacije pa ih knjižare ne mogu zaprimiti, pa pošalju višak ili manjak knjiga ili pošalju točan broj, ali s krivom dokumentacijom. Često će se knjige dostaviti i kod nas u upravu iako mi nismo logistički, odnosno distribucijski centar. Događaju se tako razne situacije, ali dosad smo sa svime uspjeli izaći na kraj.
Pitanje knjižarskog rabata... pogotovo manji izdavači se žale da knjižari traže previsoke rabate, pa iako se u posljednjih nekoliko godina plaćanje "discipliniralo", prijepori oko visine rabata ostaju i dalje. Jasno da se oni ne mogu propisati, i jasno je da velike knjižare mogu imati velike troškove, no odnos rabata i malih naklada postaje vrlo osjetljivo pitanje, pa i problem. Komentar?
U slučaju Hoću knjigu, naši fiksni troškovi su izuzetno visoki. Počevši od lokacija na kojima su naše knjižare, ulaganje u marketing, ulaganje u djelatnike i još masa drugih troškova. Zauzvrat kupac i nakladnik dobivaju uslugu koja je na jednoj višoj razini. Podaci koje imamo oko količine prodaje određenih naslova pokazuju da se ta ulaganja itekako isplate. Na temelju ostvarenih rezultata s nakladnicima pregovaramo individualno oko uvjeta na koje oni mogu pristati ili ih odbiti. Ako dobavljač ne pristane na uvjete koje mi tražimo mi ih ne penaliziramo tako da prekidamo suradnju. Mi smo tu radi kupca i želimo mu ponuditi sve što možemo nabaviti. Izbacivanjem nakladnika iz knjižara zbog eventualnog nepristajanja na naše uvjete bilo bi ekvivalentno pucanju u vlastito stopalo.
Na nama je da ostvarimo rezultate i pokažemo nakladnicima da smo vrijedni tih rabata, čak i ako se na prvu ne slože s njima. Samim dolaskom Hoću knjigu na tržište najviše su profitirali manji nakladnici. Oni su napokon dobili mjesto na policama. Rezultati prodaje to i potvrđuju. Za vrijeme vladavine APM-a Algoritam, Profil i Mozaik su se natjecali tko će imati više knjiga na policama u svojim knjižarama. Kod nas su ipak, neovisno o veličini, svi jednaki.