Može li slikovnica biti esej?

Uz slikovnice Zdravo, zdravo (Zagreb: ArTresor Naklada, 2018; prevela: Lara Hölbling Matković) i Mirno leži kamen taj (Zagreb: Profil, 2019; preveo: Ozren Doležal) ilustratora i autora Brendana Wenzela.

Slikovnice Brendana Wenzela, autora i ilustratora, mnogi odrasli čitatelji opisuju kao duboko spiritualno iskustvo. Obzirom na krajnju jednostavnost njihova jezika, pa i na toplinu (ali ne i naročitu začudnost) ilustracije, prema njegovoj sam reputaciji prije susreta sa samim knjigama bila pomalo skeptična: naslovnice koje sam vidjela na internetu nisu obećavale vizionarsku objavu. A onda sam zaista uzela u ruke prvu slikovnicu za koju je Wenzel dobio prestižnu Caldecott medalju: Svi su oni vidjeli mačku (2016). I odmah me osvojila autorova lucidnost: dosljedno provedena igra perspektivama. Jer to je priča u kojoj istu mačku vide dijete, pas, lisica, riba, miš, pčela, ptica, buha, zmija, tvor, crvić i šišmiš. Ali mačka nikad nije ista. Pčela je vidi kao niz šarenih točkica, miš je vidi kao čudovište, pas je vidi kao lelujavu sjenu, tvor je vidi kao crno-bijelu varijantu svog krzna, riba je vidi mutno (kao u maglici). Refren nas, međutim, upozorava da je u pitanju ista mačka. Racionalno, mi naravno znamo da jest. Ali kad god se udubimo u perspektive pojedinih životinja, svaka od njih se čini posve istinitom. Zato to obilje varijatni iste mačke i djeluje začudno.

Najbolje je kad mačka konačno stigne do jezera i pogleda se u vodi, ali nije baš izvjesno što ili koga vidi, jer su njezine konture toliko lelujave da je mački teško i samu sebe prepoznati. Filozofski niz pitanja o tome što je za druge životinje jedna mačka u prolazu time završava novim upitnikom: je li slika mačke i samoj nositeljici „mačkosti“ bježna i varljiva? Kao što ni mi ne znamo baš puno toga o sebi ako stanemo pred ogledalo i tamo ugledamo svoje obrise? Nesumnjivo, u pitanju je esej o varljivoj pojavnosti. Čitanje djeci ove slikovnice izgleda tako da dođete do kraja i onda istog časa morate krenuti ponovno. I ponovno. Najbolji znak da o njoj razmišljaju. 

Zdravo, zdravo!, ilustracija: Brendan Wenzel

Zdravo, zdravo! Wenzel Brendan

Prvi prijevod Wenzela za hrvatsku publiku donosi nakladnička kuća ArTresor: riječ je o slikovnici Zdravo, zdravo! (original: Hello Hello) u prijevodu urednice i prijevodne književnice Lare Hölbling Matković. I tu susrećemo varljivu jednostavnost. Nacrtane su brojne životinje koje nas pozdravljaju i koje se pozdravljaju. Tekst je preveden s takvim znalačkim užitkom u jeziku da ću ga citirati u cjelosti, jer se pripovijedanje slatko sklapa u rimovanu pjesmu koja nas vodi slikovnicom:

Zdravo, zdravo/ Crni, bijeli/ Zdravo, šareni./ Zdravo smjeli./ Zdravo, pruge./ Zdravo, točke./ Zdravo divovi i manji od voćke./ Zdravo jeziče, uši, ruke, nosu./ Pozdravljam peraju/ I nogu bosu./ Zdravo perje/ I kočoperje./ Zdravo, čudo/ I iznenađenje ludo./ Zdravo, tihi./ Zdravo, glasni./ Zdravo, divlji/ I ljepostasni./ Zdravo ljepoto/ I kraci raznih šara./ Zdravo, susjede!/ Zdravo, kućo stara!/ Zdravo da su rika, cijuk, pijuk i zijev./ Zdravo da su plesanje i pjev./ Vidjeti taj svijet/ Upoznat' ga za pravo…/ Odakle da počnem?/ Od zdravo, zdravo!//
Ovdje ima divnih neologizama („kočoperje“) i punih pogodaka idiomatike ("kućo stara“), a i ritam je glazbeno zarazan. Čak i odluka da se „hello“ u naslovu prevede sa „zdravo“ ima veze s time što slikovnica performativno slavi upravo po-zdravljanje, a kako je „zdravo“ u stvari prijevod na hrvatski rimskog pozdrava „salve“, korišten čak i u Novom zavjetu („Zdravo, Marijo“), mnogo je razloga da ga preferiramo pred, recimo, „bok“. 

Što se sadržaja tiče, umjesto bilo kakve pridike o tome da „moramo prihvatiti sve naše različitosti“, što svi deklarativno znamo ali rijetko kad zbilja uvažavamo, Wenzel pokazuje da su čudno i čudesno nadohvat ruke. Dovoljan je mali pozdrav, jedan krug njuškanja i već se stvara familijarnost specifičnih pruga, šara, mirisa. Prijateljstvo može početi na vrlo jednostavan način, točno pokazuje ova slikovnica. Jer tako i jest: svaki topli odnos počinje od zainteresiranog pozdrava, od stizanja na zajednički teren i interesa da se nekome javimo. Slikovnica se eventualno mogla zvati i „Tu smo, tu smo!“, jer slavi momenat kad uspostavljamo kontakt. U dubljem čitanju, pred nama je zapravo esej o zajedničkom svijetu, kao i zajedničkom užitku u svijetu, u kojem su nam najbliže životinjske vrste. Jer i mi sami ličimo na te životinje: možemo se prepoznati u njihovim oprezima, asertivnostima, umiljavanjima, otrovnim bodljama, zakopavanjima u pijesak. 

Na kraju slikovnice imamo i popis nacrtanih stvorenja: ima ih devedeset i dvoje. Probat ću nabrojati bar dio: kućna mačka, američki crni medvjed, panda, stepska zebra, agama, kraljevska papiga, lisnati morski zmaj, dvobojni šuštavac, tak strigljač, vodomar, crvenopjeg daždevnjak, ambistoma, gepard, žuta škrinjašica, kitopsina, jemenski kameleon, kapski termitojed, senegalski galago itd. Sam ovaj popis je svojevrsna poezija vrsta, posebno za djecu koju ne fascinira toliko melodioznost jezika i teatralnost međusobnih susreta, koliko mogućnost da upoznaju prirodoslovno pobrojan sustav rijetkih (često i ugroženih) životinja. I baš ta dvostrukost, s jedne strane slikovnica koja hipnotizira ritmom i širinom srca, s druge strane precizan prirodnjački katalog (na kraju knjige su životinje nacrtane „u sjeni“, dakle dijete se mora vratiti unatrag i pronaći ih u tekstu), čine neodoljiv čitateljski šarm ove likovnojezične umjetnine za djecu.

Što se tiče susreta slikovnice Zdravo, zdravo! i njene ciljane publike, također odmah pri završetku čitanja započinje „ajmo još jednom“, s time da dio publike gleda crteže životinja kao „magična bića“ iz bajke (uopće ih ne zanima njihov točan naziv i stupanj ekološke ugroženosti), a dio krene tražiti životinje u dokumentarnim bio-okolišima. I obje su reakcije jednako zanesene. Ovdje, dakle, Wenzel nudi dvostruku optiku na raznovrsnost prirodnog, prvenstveno animalnog svijeta, pozivajući nas na upoznavanje. Kao relativno odrasla osoba, mogu također prijaviti da me ova slikovnica emocionalno razgaljuje. Uzimam je čitati da rastjeram razne vrste oblaka. Definitivno nije namijenjena samo djeci.

Mirno leži kamen taj, ilustracija: Brendan Wenzel

Mirno leži kamen taj Wenzel Brendan

Time stižemo do Wenzelove slikovnice Mirno leži kamen taj u Profilovu izdanju te ritimički nezgrapnom, ali šarmantnom prijevodu Ozrena Doležala. Napominjem da mnoge pedagogije ističu da djeci ne treba prešućivati smrt, nije dobro „štititi“ ih od činjenice da smo smrtni, jer to je u stvari neizmjerno važna i socijalna i politička i etička informacija koju djeca imaju pravo znati. Povezana je s time da smo vrsta materije koja nije stabilna ni stalna. Wenzel temi promjene ponovno pristupa na ingeniozan način. Počinje od velikog kamena koji leži naizgled vrlo stabilno, negdje na razmeđi zemlje i vode, okružen travom. Zatim slijedi: „Kamen je bio i mračan“ (noću na njemu miš gricka svoj plod), „kamen je bio i obasjan“ (sova ga vrlo jasno vidi iako je noć), „kamen je bio glasan“ (kad su oko njega galebovi), „kamen je bio i tih“ (kad na njemu u sunčano podne odmara zmija). Za puža, kamen je oštar. Za dikobraza, kamen je gladak. Za soba kamen je oblutak, za kukca je brijeg. Za neke životinje kamen je miris, za druge divljina, za treće dom. Nekima kuhinja, nekima tron. Može biti putokaz, karta i labirint. Opasnost, sklonište, priča i pozornica. Nekima traje trenutak, nekima čitav njihov (kratki) vijek. Nekima je uspomena, nekima je vječan. Ali sama činjenica da postoji vrsta mineralne „nepomičnosti“ oko koje divljaju toliko raznoliki životi, gase se i ponovno započinju životni ciklus, stvara u čitateljima povjerenje u promjenu. Nema tu nikakve religiozne propovjedi. Nema spiritualnih komentara. Naprotiv, mogli bismo reći da je čitava slikovnica zamišljena kao putovanje kroz materiju, koja različitim stvorenjima na Zemlji poklanja sugovorničku stabilnost kamena.

Tekst završava pitanjem: „Poznaješ li takvo mjesto?“ (mjesto koje je pouzdano, kojemu se uvijek vraćaš, mjesto koje izmiče urbanizacijama i koje geološka ruka naše planete mrvi dovoljno sporo da nam se čini stalnim). Interakcija s mladom publikom pokazuje da takvo mjesto poznaju sva djeca, bez ozbira na to što će neka reći da je to mamin i tatin krevet, druga da je to jedna stepenica u njihovoj kući na kojoj uvijek sjede kad se žele smiriti, dok će treća reći da kamen taj postoji samo na moru i to na jednoj punti na koju se može doći kad nije plima. Iz perspektive onih koji čitaju ovu slikovnicu, a ne onih kojima se čita, njena je poruka duboko smirujuća. Dovoljno je izaći iz kuće, nasloniti dlanove na brdašće neke obližnje livade i znat ćemo da je čitava Zemlja vrsta kamena čiji nas oslonac drži na okupu. Mirno leži kamen taj za mene je najkompleksnija i najbolja Wenzelova slikovnica jer inicira i najraznovrsnije razgovore s djecom.

Fraza „staviti stvari u perspektivu“ također je posve adekvatan opis emocionalnog procesa kao pripovjednog fokusa ove knjige: je li neka naša dnevna frka baš tako strašna ili je možda samo malo očne tekućine palo na miran trbuh drvenog kamena? Koji će već za nekoliko minuta imati posve nove goste i bit će okupan novom svjetlošću? Je li promjena nešto ljekovito, u što se zapravo možemo pouzdati? Kao što se, recimo, možemo pouzdati u stalno učenje?

Ima pisaca za odrasle koji se upuste u slikovnice i onda dociraju i gnjave i popuju svojim „veleumnim“ poukama, gledajući djecu svisoka. A ima i pisaca za djecu, poput Brendana Wenzela, koji esej shvaćaju savršeno montenjovski: kao niz pokušaja da progovorimo o onome najčudnijem, onome što nas najviše potiče na razmišljanje. Lingvisti bi rekli da se Wenzel stalno bavi jazom između označitelja (akustička slika) i označenog (pojam): pas može biti dog, Hund, chien, sobaka, cane, gou, inu itd. Isti pojam može imati toliko različitih akustičkih slika da to u nama izaziva blagu babilonsko-hičkokovsku vrtoglavicu. Wittgenstein je na tu temu napisao stotine i stotine stranica. Ali o toj neobičnoj „gozbi“ različitih pogleda na istu pojavu vrlo rano, već u predškolskom uzrastu, počinju razmišljati i sama djeca. I mislim da im Wenzelov pristup na puno načina pomaže da relativiziraju čak i roditeljske figure, koje se u jednom trenu mogu činiti strašne (recimo kad su ljutite), a u drugom neodoljivo privržene (recimo kad nas grle). Upravo ova sposobnost odmaka od toga da svijet shvatimo zdravo za gotovo, doslovno, na prvu loptu, siguran je put intelektualnog sazrijevanja. A najbolje od svega je što Wenzel spaja poeziju i filozofiju, prirodnjački interes za životinje i likovnu pročišćenost. Da, da: mjesto mu je u blizini i vašeg jastuka.

* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta “Važnost knjige i čitanja u razvoju djece i mladih" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.