Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Preporuka • Piše: Antun Pavešković • 22.10.2023.

Natka Badurina : Strah od pamćenja

Natka Badurina: Strah od pamćenja

Connertonova konstatacija o kontroli društvenog pamćenja koja uvelike uvjetuje hijerarhiju moći podsjeća na činjenicu da povjesnica, historiografija, profesionalna povijest uvijek ovisi o nekom nalogu društvenih snaga. Stoga povjesnica nikada nije tek puka zbirka činjenica na temelju kojih se konstruira matematički precizna paradigma i nikada sama povijest, ili tek jedan njen segment, ne može biti ogledalo jednoznačne istine.

Naravno, takozvana lingvistička revolucija nije historiografiju svela na voluntarističko polje osobnih igara pojedinoga povjesničara, ali jest ukazala na činjenicu da je, prvo, povjesnica ipak narativ te da je nastala na temelju dokumenata ili drugih narativa, koji su uvijek proizvodi ljudske ruke između koje i onoga tko slijedi historiografske tragove ne postoji paradigmatski filter kakav bi, kao u prirodoznanstvenim područjima, mogao objektivizirati diskurs i predmet o kom se izlaže.
 

Strah od pamćenja Badurina Natka

Natka Badurina nije po obrazovanju povjesničarka. Možda i srećom. Ipak, njena je knjiga puno više, pa i dragocjenije povjesnička od brojnih uradaka profesionalnih povjesničara. Badurina je filolog, ozbiljna znanstvenica duboko svjesna odgovornosti u polju predparadigmatskih znanosti gdje odsustvo paradigme često nameće potrebu daleko iscrpnijeg istraživanja i promišljanja, nego u disciplinama i znanostima pouzdano oslonjenima na neku metodološku paradigmu. Pritom se predparadigmatičnost olako pobrka s neparadigmatičnošću, što je otvaranje puta onom tipu voluntarizma koji zamišlja da o svemu može govoriti kako mu na um padne.

Badurinin je pristup ekstenzivan, ali temeljit, ona sintetizira, uzdižući se visoko iznad puke sinkretičnosti. I dok tradicionalna povjesnica polazi od izvora shvaćenih kao pouzdan temelj nadogradnji historiografa, sastojeći se upravo od kritike istih, nerijetko nedovoljno uvažavajući da su već i ti izvori nadogradnja, Badurina se, ne jednim, nego slijedom nekoliko metodoloških kopernikanskih obrata služi upravo nadgradnjom, dakle prvenstveno tekstovima, književnim, memoarskim, spomenarskim, a tretmanom na istoj razini i historiografskim, kako bi otkrila povijesnu istinu.

Naravno, ostaje pitanje što to jest povijesna istina pa i predmet istraživanja. Za Badurinu je to upravo kolektivna svijest o jednom razdoblju, kolektivna ali nipošto jedinstvena, dapače, često na razini dodira raznih kolektiviteta konfliktna do nepomirljivosti. I upravo ta mjesta prijepora služe joj da konstruira istinitost kao potrebu da se, uz neizbježne interpretativne razlike i neizostavnu svijest o nemogućnosti apsolutno objektivne interpretacije prošlosti, problematizacijom upravo apodiktičkih povjerenja u vlastiti monopol na kriterij istinitosti, iznađe istina ne kao konačna izvjesnost, nego kao dijalog.

Opisavši način, citirajmo ukratko čime se Badurina ovdje bavi. „Tema je ove knjige način na koji su u pograničnom području sjevernog Jadrana zapamćeni konflikti dvadesetog stoljeća, i to u osobnim sjećanjima, u medijima pamćenja (primarno u književnosti, ali i filmu i teatru) te u institucionaliziranom kolektivnom pamćenju društvenih znanosti, civilnih rituala i muzeja.“ Te konfliktne odnose Badurina razmatra u četiri tematska čvora: d'Annunzijevoj okupaciji Rijeke, talijanskoj okupaciji jugoslavenskih zemalja od 1941. do 1943., nacističkom logoru Rižarna San Sabba u Trstu te partizanskim zločinima i istarskom egzodusu na kraju Drugog svjetskog rata. Mada naglašava da ih ne analizira kao povijesne događaje, auktorica interpretacijom interpretacija dolazi do najobjektivnijeg prikaza stanja stvari, budući da su u povijesti ionako same „stvari“ u stvari „stanja stvari“, objektivna onoliko koliko smo svjesni njihove subjektivnosti.

Badurina je filolog, ozbiljna znanstvenica duboko svjesna odgovornosti u polju predparadigmatskih znanosti gdje odsustvo paradigme često nameće potrebu daleko iscrpnijeg istraživanja i promišljanja, nego u disciplinama i znanostima pouzdano oslonjenima na neku metodološku paradigmu.

Na to nas upozorava druga od dviju aporija koje auktorica svjesno ostavlja otvorenima, a to je ona o odnosu povijesti, priče i istine sažeta u prepoznavanju narativne naravi historiografije koju ona dijeli s pamćenjem i s književnošću. Prva se pak tiče načina na koji se shvaća nacionalna pripadnost. Poticajem konstruktivističkih koncepcija nacije dolazi do zaključka o mogućnosti nacionalne indeferentnosti, osjećaja uistinu nazočna u dijelu stanovnika Rijeke 1919. godine. Bez obzira na to što hoće, Badurina ipak barem donekle „zatvara“ ove aporije: prvu spoznajom da indiferentizam podsjeća kako je nacionalna identifikacija neprestan proces te da su laki i indeferentni prelasci iz jedne nacionalne kategorije u drugu u pravilu usmjereni ka kulturno ili politički moćnijim nacionalnim kategorijama, drugu uvažavanjem narativnosti kao bitne pa i nadsubjektivne kategorije. Važan je i uvid o imperijalnom kozmopolitizmu zakrivenu implicitnom poželjnošću odustajanja od manjinskog mišljenja i oportunističkog pristajanja na asimilaciju u veću kulturu. Uvid koji me neodoljivo podsjeća na satirički naslovljenu nipošto satiričku temu Tonka Maroevića o „sudbini bića talijanskih -ića“.

Potom, ono najbitnije: „U sva četiri slučaja pamćenje prikazujem dvoglasno, uzimajući u obzir talijansku i hrvatsku stranu.“ I ta transnacionalna perspektiva bila bi tek mehanička prisila na istinu da auktorica nije duboko svjesna i njenih ograničenja nadilazeći ih multidisciplinarnim uvidima.

Mit kao narativ opasan je poput vraga čije je najveće postignuće to što nas je uvjerio da ne postoji. Stoga je u svakom od četiri navedena tematska čvora knjige auktorica nalazila elemente njegove mitologizacije da bi ih mogla dekonstruirati. U priči o danunzijevskoj epizodi to je „estetizacija“ avanture u kojoj crnokošuljaši ispadaju maltene svojevrsni protohipiji u veseloj revoluciji, u priči o talijanskoj okupaciji mit o talijanskom dobrom vojniku, nespretnom dobrici prepunom vrlina i dobrohotnosti spram domaćeg pučanstva, u storiji o Rižarni prebacivanje krivnje Nijemcima i ekskulpiranje talijanske strane, u priči o fojbama u kontekstu završnih ratnih operacija grotesknu sliku primitivna partizanskog krvoloka koji se talijanskoj strani sveti samo zato jer je inoetnička, usto i podrazumijevajući se kulturno superiorna.

D'Annunzija, tvorca sintagme „osakaćena pobjeda“, jedne od promidžbenih pokretača raspoloženja Italije poslije Prvoga svjetskog rata, osujećene u (kako je to očito talijansko javno mnijenje osjećalo – pravednim) teritorijalnim očekivanjima prvenstveno spram Rijeke i Dalmacije, precizno prikazuje političkim avanturistom uvjerenim u svoje poslanje pjesnika nadčovjeka „koji političkim ritualom i spektaklom preuzima vlast nad masama.“ Ono najbitnije jest povijest kolektivne svijesti o njemu, istražene minucioznim i kritičkim pregledom poglavito talijanskih, ali i hrvatskih (Čulinović) povjesničara, u kojima ovaj, kako ga slijedom raščlambe talijanskog marksističkog političara i povjesničara Paola Alatrija naziva, pjesnik, političar i vojni zapovjednik prolazi receptivne mijene od protofašista do novih čitanja, sve proizvoljnijih, kako nam Badurina ne samo tvrdi, nego i raščlambom dokazuje na više mjesta i ne samo u povodu riječke epizode, u kojima se D'Annunzijeva vladavina predočava kao vrijeme suspenzije pravila, a onodobna Rijeka kao „grad života“ u kojemu „ništa nije bilo zabranjeno“. Ništa u povijesti nije jednoznačno.

Tako uobičajeno mišljenje o težnji protalijanskih krugova priključenja Rijeke Italiji, djelomično revidira upozoravajući na dio aktera riječke epizode (tzv. „mahniti“, talijanski scalmanati, usuprot umjerenijim tradicionalistima – tu je podjelu preuzela iz političke studije o D'Annunziju Renza De Felicea) kojima je cilj bio suprotivan – riječku, kako su je doživljavali, revolucionarnu promjenu proširiti u Italiju. U oba slučaja, kao i u mnogim potonjim primjerima u knjizi, upravo nam kritičko čitanje auktoričino sugerira da povijest nije tek učiteljica života, nego i potencijalni rezervoar kolektivnog zaborava.

Badurinin je pristup ekstenzivan, ali temeljit, ona sintetizira, uzdižući se visoko iznad puke sinkretičnosti. I dok tradicionalna povjesnica polazi od izvora shvaćenih kao pouzdan temelj nadogradnji historiografa, sastojeći se upravo od kritike istih, Badurina se, ne jednim, nego slijedom nekoliko metodoloških kopernikanskih obrata služi upravo nadgradnjom, dakle prvenstveno tekstovima, književnim, memoarskim, spomenarskim, a tretmanom na istoj razini i historiografskim, kako bi otkrila povijesnu istinu.

Takav je jedan (i jadan) primjer sakaćenja pamćenja potiskivanje tršćanskog kolaboracionizma tijekom sudskog procesa u Trstu 1976., kao i depolitiziranje suđenja svođenjem zločina na individualne incidente nepovezane s ratnim naredbama. I opet slijedeći više izvora i interpretacija, Badurina dragocjeno pokazuje kako ovakva temeljita depolitizacija u samom začetku onemogućuje pravnu i etičku ulogu procesa. Tom su grotesknom logikom antifašisti, partizani i civilno stanovništvo pobijeni u Rižarni svrstani u kategoriju „ne-nevinih žrtava“, a sam spomenuti logor i zbivanja u njemu izjednačeni s fojbama, jer su, skandaloznom izjavom suca u procesu, i logor i fojbe „primjeri identične želje Nijemaca i Slavena da istrijebe Talijane“. Ono najgore nije ova izvrnuta logika, nego talijanski narativ antifašističkog otpora iz perspektive talijanske ljevice kao utemeljujući mit talijanske republike „koji je pomogao da se fašizam, kolonijalizam i okupacija Jugoslavije složno pometu pod tepih.“ Nije Badurina tu eksplicitna, ali njeno istraživanje jasno pokazuje kako nekima „fašizacija“ onih koji su se borili protiv fašizma služi da bi se iz pamćenja „maestralnom“ gestom izbrisao vlastiti fašizam.

Da književnost i, implicitno, povijest nisu samo odrazi, nego i stvaratelji života, između ostalog dobro ilustrira Badurinina analiza romanopisanja Claudija Magrisa. I ovdje, kao i u čitavoj kompleksnoj studiji, služi se ona gotovo svim relevantnim kritičkim i teorijskim napisima izravno o ili u povodu teme, te ne prikazuje, nego zapravo s pravom prokazuje talijanskog pisca čija proza, zgodno zamaskirana kozmopolitizmom, minimiziranjem ili ignoriranjem transnacionalnog fašizma, „na kraju postaje uski lokalni narativ o – talijanstvu Trsta.“ I ovaj, kao i niz drugih primjera, na uravnotežen, objektivan način neizravno upozorava na neke opasne aspekte ne samo tzv. politike pamćenja nego i navlastito talijanske državne politike.

Ovi parcijalni naglasci samo nekih dijelova Badurinine interpretacije tek su podsjetnik i iskrena preporuka na pozorno iščitavanje djela daleko kompleksnijeg od opisa koji može ponuditi jedan članak. Gotovo sve bitno ona je u temi kojom se bavi iscrpila. Nađe se tu i tamo i pokoji propust, kao što je previđanje nehotična doprinosa mitu o etničkoj utemeljenosti klasnih podjela u Istri bitna i velika stvaralačkog imena Zvane Črnje, ali je sve to natkrilila hrabrost pamćenja temeljito podkrijepljena erudicijom, pronicljivošću, britkom raščlambom te, u krajnjoj liniji, implicitnim putokazom u guštaru stručne literature o konstrukcijama pamćenja i komplemetarnim temama.

Mada joj to nije u prvom planu, čak i lateralni Badurinini doticaji s hrvatskim revizionizmom meni su osobno dragocjeni kao podsjećanje na kolaboraciju hrvatskih crnomonjastih nostalgičara. Ponajmanje onu u davno prošlom svjetskom ratu. Kada vidimo kako nas drugi vide, te kako u nedostatku vlastitoga stvarnog drugi izmišljaju svoj pokret otpora, a hrvatske i slovenske partizane prikazuju kao agrafijske vukodlake, pa i fašistoide, tada hrvatsko pozivanje na crnokošuljašku manjinu, nipošto bezopasnu doduše, ne mogu nikako drukčije definirati nego neokolaboracijom s jedinim ciljem suprotstaviti se vlastitoj antifašističkoj prošlosti i jedinim ishodom, a to je neprijateljima i nas i istine u ruke gurnuti „krunske“ argumente njihovih „istina“.

„Preplanuli“, nažalost, nisu u stanju čitati ovo sjajno analitičko štivo. Uostalom, da jesu, ne bi bili to što jesu.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Natka Badurina

Strah od pamćenja : Književnost i sjeverni Jadran na ruševinama dvadesetog stoljeća

  • Disput 06/2023.
  • 296 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789532604535

Nakon pada komunizma, na valu demokratizacije, dotad ušutkane zajednice mogle su progovoriti o svojim povijesnim traumama. Preokrete u politikama pamćenja Natka Badurina u knjizi 'Strah od pamćenja: Književnost i sjeverni Jadran na ruševinama dvadesetog stoljeća' promatra na primjeru sjevernog Jadrana i u transnacionalnoj perspektivi, obuhvaćajući prije svega hrvatska i talijanska, dijelom i slovenska gledišta.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –