Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Petra Miočić Mandić • 15.03.2022.

Olja Knežević : Gospođa Black

Što su muze danas i jesu li uopće? Trebaju li i biti? Mnogo više od likovnosti, tim se pitanjem u posljednje vrijeme bavi feministička kritika i teorija. Vrijeme vladavine Erato i njezinih sestara, njihova monopola nad protokom kreativnosti i umjetničkim nadahnućem, iako odavno minulo, snažno se utisnulo u kolektivnu svijest umjetnika kao i publike postavljajući tako pred muzu gotovo neispunjiva očekivanja preuzimanja odgovornosti, hvale i krivnje, za svaki od umjetničkih pokušaja, uspjeha koliko i promašaja. 

Pristup muzama kao mitskim bićima i nije mogao biti doli pasivan, no jednodimenzionalnost se i jednostranost odnosa poništavaju postavi li se u ulogu lučonoše nadahnuća drugo, živo i stvarno, biće. Ipak, suvremene teoretičarke često podsjećaju da je „muza“ i dalje objektivizirana, a njezina ljudskost poništena. Dok muzu promatra kao izvanjsku silu, gledatelj (i/ili sam umjetnik) gotovo pa negira njezino kulturološko nasljeđe i identitet. A upravo se poništavanjem identiteta, na primarnoj, iskustvenoj i proživljenoj, a potom i umjetničkoj razini, bavi crnogorska književnica Olja Knežević u svojem, za hrvatsko tržište nedavno osvježenom i izmijenjenom, romanu „Gospođa Black.“ 

Gospođa Black Knežević Olja

Autorica, ako je suditi po njezinim u nas ranije objavljenim naslovima „Milena & druge društvene reforme“ te „Katarina, Velika i mala“, inspiraciju također crpi sa samo jednog vrela, iz vrlo precizno odabranog oblika iskustva; ženskog i emigrantskog. Sve su tri njezine protagonistkinje, naime, u određenom trenutku svojih života krenule put Zapada. Ishodište im možda i jest bilo drugačije, motivi različiti, no cilj, bar kad su posljednje dvije u pitanju, ostaje isti – London. Otočka prijestolnica glamura i jedna od svjetskih predvodnica snobizma opće je mjesto u popularnoj kulturi; u jednakoj mjeri urbana i otmjena kulisa logičan je izbor pozadine za priču o „našoj ženi na terenu“, analogiju nemjerljivog uspjeha, životnu dramu drugačijeg završetka. Izbor bi se, da nije biografske crtice o Olji Knežević, mogao protumačiti i pretencioznim, no britanske su ulice autorici, budući da je njima gotovo cijelog desetljeća koračala, podižući djecu i stječući akademski stupanj iz kreativnog pisanja, dobro poznate, a razumljivo je da će za svoj roman odabrati nešto prepoznatljivije od zagrebačkih, beogradskih ili ulica Podgorice. 

Ipak, biografsko razotkrivanje autora u sebi nosi drugu opasnost – nasušnu čitateljevu potrebu za povlačenjem paralela. Je li Olja Knežević „gospođa Black“, jesu li njihova iskustva dijeljena, živi li zanosna, ali ne pretjerano pouzdana Valle život i izvan stranica knjige? Isprva je teško odrediti u kakav se odnos spram gospođe Black gospođa Knežević postavlja, gaji li prema svojoj nepouzdanoj pripovjedačici određene simpatije ili je promatra oštro, podozrivo, je li ona za nju tek „muza“, sredstvo pripovijedanja neke, njoj osobno važne, priče s pretenzijom postajanja književnošću, no dublji zaron u iščašeno stanje svijesti glavne junakinje razotkriva autorsko sažaljenje, gotovo i empatiju. 

Na početku se čini da za suosjećanjem s Valle Black i nema mnogo razloga. Dokoličarka s Eaton Squarea do imena je i statusa stigla udajom za mnogostruko starijeg muškarca, bankara Gideona Blacka čijom se velebnom kućom sad po cijele dane rasteže tonući u depresije čijim okovima sputana ne pronalazi razlog niti da ujutro promijeni gaćice, kamoli opere kosu. Tako predstavljena utjelovljenje je uvjerenja da „i bogati plaču“, a suze su im često izmamljene banalnostima i trivijalnostima, no uskoro postaje jasno da je i sada pasivna gospođa Black jednom vodila vlastiti život. Ne nužno sretniji, ali svoj, a ta se iskrojenost vlastitim metrom narativno naglašava promjenom pripovjedačke perspektive pa Valle o kojoj se govori, fokalizirana, prisjećajući se života kakav je nekad bio prerasta u fokalizatoricu Valentinu. U takvim trenucima pripovjedačica u čije se varljivo sjećanje čitatelj jedino može pouzdati plovi „Dreamlandom“, svijetom svojeg djevojaštva koji, infantilnog naziva radi, podsjeća prije na kakav zabavni park ili nedosanjanu uobrazilju nego odrastanje na ratom otežalim ulicama, u nacionalizmom opterećenom okruženju i nemoguće je odagnati pitanje kako se djevojka snažne volje istopila u praznu ljušturu dvadeset godina starije inačice sebe.

Metamorfozu Olja Knežević razotkriva polako, ljušteći slojeve jada i beznađa, detaljistički opisujući svaki lom, pod povećalo postavljajući svaki trenutak u kojem je Valentina, trčeći prema boljoj sutrašnjici, pobjegla od sebe. Nije se to dogodilo kad je s Gideonom i kćerkicom odletjela u Englesku, niti kad je prvi put prihvatila da je sad „potrebna mužu“; kratki su rezovi načinjali pukotinu i Valle je Black od odrasle žene atrofirala u osobu opterećenu time da svijet uvjerava u svoju odraslost, personifikaciju vječne djevojčice koja, za razliku od svojeg muškog pandana, ne pobuđuje simpatije čitatelja. 

U svojem sivilu nevidljiva, utapa se u praznim danima dok kao stereotipan lijek usamljenom srcu ne pronađe mlađeg muškarca, umjetnika u usponu. On će, naizgled, zaliječiti i njezinu načetu taštinu, stvarajući njome inspiriran serijal slika ne baš laskavog naziva „The Dick Valley“, no hoće li lijek zapravo postati kaznom? 

Na hrvatskoj se književnoj sceni, naime, može uočiti trend prema kojem poglavito autorice svoje heroine za, poglavito preljubničke, prijestupe surovo kažnjavaju. Valja se prisjetiti kako je u „Otpusnom pismuIvice Ivaniševića i Marine Vujčić zbog nježne prepiske bez braka i obitelji (umalo i života) ostala inače uzorna majka i supruga Irena. Na sličan način javnom poniženju svoju junakinju podvrgava i Olja Knežević, postupivši prema njoj grublje i od kakvog umjetnika, slikara, ljubavnika. Čitatelj će, doduše u retrospekciji, osvijestiti ostavljanje mrvica kroz narativ; od galerijskog prizora na naslovnici romana do trenutka kad Gideon suprugu uspoređuje s eksponatom, no iznenađenje konačnim rezultatom neće izostati. 

Jer Valle Black cijelog je svojeg života samo htjela da je netko vidi, doista vidi. Da shvati tko je ona iako to niti njoj samoj nije bilo jasno. Poput nedorasle tinejdžerice tragala je za priznanjem; najprije u očima sitnog crnogorskog kriminalca Zike, a potom, kad je fizički moćnog muškarca zamijenila onim visokih platežnih sposobnosti, potvrdu je tražila u suprugu i njegovim bogatim prijateljima. No kad jednom netko doista prodre kroz njezino sivilo, neće joj se svidjeti ono što ugleda. Neće to biti eksploatacija ili otuđenost predane majke nego dokolicom građeno sebeljublje zbog kojeg će, unatoč ranijem protagonističinu shvaćanju da „muškarci žene još uvijek kažnjavaju kao vještice“, Olja Knežević gospođu Black kazniti snažnije i oštrije ma i od kojeg muškarca, kaznom kakve bi se rijetki među pripadnicima usprotnog spola i sjetili.

Ipak, zanimljiv je to pomak jer mnoge su junakinje suvremene domaće književne produkcije, poput Sofije Kralj, „DivljakušeMarine Šur Puhlovski ili Valentinine nasljednice „Katarine“, emancipaciju doživljavale kroz zabranjene ili društveno neprihvatljive seksualne odnose. Za razliku od njih, Valle Black takvim činom doživljava otrežnjenje što, potom, povoljno djeluje i na njezinu identitarnu potragu. 

Problem traganja za identitetom u koncentričnom krugu vraća na pitanje iz uvoda. Nemoćna pronaći vlastite odgovore, postavljena u ulogu pijuna na šahovskoj ploči života, Valle Black postala je laka meta proždrljivoj, lopovskoj, mazohističkoj naravi suvremene umjetnosti i suvremenog umjetnika koji proždiru i muzu, ne hajući za njezinu dobrobit, kasniji život i posljedice što ih, svojim djelima, na nju mogu ostaviti. Suvremene muze, dakle, ako i postoje daleko su od grčkog ideala uzvišenog nadahnuća. 

Je li, u tom smislu, gospođa Black manje tragična gospođa Bovary 21. stoljeća? Nije. Ako ni u čemu drugome, razlika leži u tome što gospođa Knežević neće, poput Gustavea Flauberta, uzviknuti „Gospođa Black, to sam ja!“ A neće je morati niti braniti na sudu. I dobro da je tako. 

Olja Knežević

Gospođa Black

  • Hena com 11/2021.
  • 224 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789532593501
  • Cijena 139.00 kn

Neke od onih balkanskih ratnih godina, mlada Crnogorka u nevolji pobjegne iz zloglasnog kraja i nastani se u središtu Londona. Njezin otmjeni, šarmantni, znatno stariji i bogati muž, gospodin Black, divan je, sve dok nije… Imaju i tinejdžericu u pobuni, ponajviše protiv majke. A ta mati, na pragu četrdesete, ulazi u rat s demonima iz vlastite prošlosti, s ponovnim pisanjem svoje 'povijesti bestijalnosti'...

– PODCAST: Olja Knežević – Gospođa Black –

Moderna vremena · PODCAST: Olja Knežević – Gospođa Black

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –