Predstavljanje Antologije portugalske poezije u izboru Tanje Tarbuk

Održava se
17.11.2018. u 18h

Predstavljanje Antologije portugalske poezije koju je u izboru i prijevodu Tanje Tarbuk objavio Otvoreni kulturni forum Cetinje, održat će se na Interliberu (u sklopu Premium programa ZNK), u subotu 17. studenoga u 18 sati na Glavnoj pozornici paviljona 6 Zagrebačkog velesajma.

Knjigu će predstaviti portugalska pjesnikinja Rosa Alice Branco, prevoditeljica Tanja Tarbuk, Ethem Mandić (Fakultet za crnogorski jezik i književnost), Silvestar Vrljić (pjesnik) i Josip Ivanović (Edicije Božičević).

U predgovoru knjige Tanja Tarbuk navodi kako su se Portugalci oduvijek najbolje isticali u poeziji, mežu svim oblicima duhovnog stvaralaštva – još od davnih srednjovjekovnih cantares, doba kada se mnogi iberski trubaduri služe portugalskim jezikom. U tim se trubadurskim pjesmama, najstarijim portugalskim literarnim ostvarenjima, već sabiru neke od vječnih tema i motiva, kojima će se u narednim stoljećima uvijek iznova obraćati  portugalski pjesnici. Teme su to ljubavi, uza stalno prisutne motive mora i pomorskog života, a pjesme su prožete luzitanskim osjećajem čeznutljivosti i nostalgije, tihe sjete, osjećajem kojeg objedinjuje neprevodiva riječ saudade, a koja je dandanas neizostavno kulturološko obilježje luzitanskog bića. 

U ovoj se knjizi radi se o užem izboru, ističe Tarbuk: "o ubiranju upravo najljepših cvjetova s luzitanskih pjesničkih polja, bez ikakve namjere da se čitatelja uvjeri kako tih deset cvjetova čine livadu. Stoga neka mi oprosti čitatelj većeg apetita ako ova sinkronijska kriška luzitanskog poetskog kolača, što mu je serviram, izgleda u njegovim očima omanja, ona ipak u sebi čuva najslasnije zalogaje. Ili pak najbolja mjesta u jednom povijesnom vlaku kojim svaki putnik-čitatelj može krenuti na put vlastita istraživanja".

Penjem se na tavan i imam šest godina
stepenicama što škripe
pod nogama koje prelijeću u tajni
škripe poput vrata što se otvaraju
za svjetlost procijeđenu od strahova iz djetinjstva
gdje malo pričekam
sve ono što me čeka odvajkada.
Imam sedam godina i prah se brka sa svjetlošću
nataložen u vremenu. Kroz škrinje se vidi druga strana
svijeta razbacanog po podu oko mene.
Nisu to predmeti već sama tajnovitost postojanja
što prolazi mojim rukama
kada imam osam godina kada imam sada
tajnu jednih vrata što se otvaraju prema kući.
Prelazim putove stola kreveta kamina,
korijenje kuće je tavan
gdje svjetlost dodiruje ruke beskraja.
Penjem se uplašenim očima
i još se nadam zori koja me natkriljuje
primičući se sporo svom prahu.
 
Rosa Alice Branco