Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: MV Info • 04.06.2019.

Prvi prozak na vrh jezika - predstavljamo program i nagrađene autorice: Marinu Gudelj i Lanu Bojanić
Održava se
11.-13.06.2019.

Peti festival Prvi prozak na vrh jezika, namijenjen predstavljanju i umrežavanju mladih, već nagrađivanih, autora/ica, nagrada i ljudi koji iza njih stoje, održat će se 11., 12. i 13. lipnja 2019. u Zagrebu i predstaviti dobitnike nagrada Prozak, Na vrh jezika, Goran za mlade pjesnike, Ulaznica, Kvirin, Treći trg, nagrade Zdravko Pucak i nagrade Spasimo putopis

Ovogodišnje izdanje Festivala otvara se 11. lipnja u Cafe u dvorištu dodjelom nagrada Prozak i Na vrh jezika za 2018. Marini Gudelj i Lani Bojanić. Istog dana održat će se predstavljanje knjige „Neonski bog mržnje“ Denisa Ćosića dobitnika Nagrade Goran 2018. i nagrade Pjesničkih susreta u Drenovcima, te predstavljanje zbirke „Simptomi“ dobitnika nagrade Treći trg za poeziju Dinka Krehe.

Naredna dva dana (12. i 13. lipnja) Festival će se održavati u Pločniku gdje će predstaviti dobitnice nagrada Prozak i Na vrh jezika za 2017.: Luizu Bouharaoua s knjigom "Jesmo li to bili mi" i Moniku Herceg sa zbirkom "Lovostaj". Bit će predstavljena poezija Vigora Vukotića, nagrađenog na natječaju Ulaznica 2018., te dobitnik nagrade Spasimo putopis Nikola Kuprešanin.

Uz njih će na Festivalu gostovati: Olja Savičević Ivančević, Marko Pogačar, Marko Pavlovski, Evelina Rudan, Lucija Butković, Sara Renar, Marija Dejanović, Vladimir Arsenić, Dunja Ilić, Jerko Bakotin te Kruno Lokotar.

Kao uvod u Festival, u suradnji s Prvim prozakom na vrh jezika donosimo kraće intervjue s nagrađenim autoricama Marinom Gudelj i Lanom Bojanić, koje je priredila Sandra Pocrnić Mlakar.

Marina Gudelj: I moji likovi trude se živjeti sasvim uobičajeno, kad ja ne pišem o njima 

Marina Gudelj (foto: ustupila autorica)

„Mrzim. Glupe fraze o puštanju. Tužne završetke. Završetke uopće. Mrzim usiljene osmijehe pomirenja i okrutnost prirode prema malom stvoru. Malom, ali većem od čovjeka. Mrzim ugovore za stalno. Ugovore na određeno. Mrzim što se Borisov diler umirovio. Mrzim što u filmovima nema dovoljno cigareta, a najviše od svega, mrzim male pobjednike.“

Tako Marina Gudelj započinje jednu od priča iz zbirke kojom je osvojila Nagradu Prozak 2018. koja će joj biti uručena 11. lipnja na festivalu Prvi prozak na vrh jezika u Zagrebu. Mlada profesorica hrvatskog jezika i književnosti iz Splita, koja nakon diplome Sveučilišta u Zadru „malo radi, malo ne radi u školi“ već je zamijećena na nekoliko relevantnih natječaja kao što su Kritična masa i Festival europske kratke priče.

„Elegantna u izrazu, finih zamjedbi, posebno kada se radi o skiciranju karaktera likova, s humornim doziranjem i humanim nemirima koji se provlače kroz sve priče, Marina Gudelj je autentičan novi glas koji će se, nadamo se, još dugo i daleko čuti“ – stoji u obrazloženju koje prati nagradu Prozak 2018.


Sandra Pocrnić Mlakar: U biografiji navodite da pišete od 2015. godine, kada ste u Zarezu objavili prvu priču i osvojili prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču „Kamo idu irske mačke“. Kako ste počeli pisati i javljati se na natječaje? 

Marina Gudelj: Pisati sam počela zapravo puno prije 2015. godine, no dotad mi nije padalo na pamet nekome to pokazati. Već negdje u sedmom razredu počela sam pisati roman koji sam dvije godine nakon i dovršila. Jako je loš, idealističan i prepun tadašnjih tinejdžerskih preokupacija, no danas postoji u mojoj ladici kao dokaz da sam već tada imala potrebu nešto izmisliti i staviti na papir. Priče, pripovijedanje, čitanje i pisanje uvijek me privlačilo. Ne sjećam se kako je uopće došlo do toga da pošaljem priču Zarezu, vjerojatno sam bila potaknuta drugim pričama autora koje su objavljivali. Kad sam „Irske mačke“ poslala KSET-u bila sam u kaotičnom razdoblju sama sa sobom i cilj mi je bio pokazati si da mogu napisati i završiti nešto u zadanom roku. Pobjeda kod njih ohrabrila me da šaljem dalje. 

Ljudi oduvijek teže biti isti

Kako se navodi u obrazloženju nagrade Prozak, uglavnom se bavite strahovima i pitanjima otuđenja, a vaši su likovi „u vječitoj borbi s principijelnošću i nemogućnošću provođenja principa u neprincipijelnom društvu“. Odakle crpite inspiraciju za likove u vašim pričama? Gdje ih upoznajete i primjećujete? 

Da, izgleda da su moji likovi mrvicu neobični. Iskreno, takvima ih nisam doživljavala dok mi drugi nisu ukazali na to. Uvijek su me zanimali ljudi koji se po nečemu nisu uklapali. Čini mi se, gledano u globalu, da ljudi oduvijek teže biti isti. Bilo da se radi o nekoj starijoj, seoskoj sredini kad je svatko tko je imalo odstupao bio prozivan neugodnim imenima, bilo da se radi o urbanoj sadašnjosti kada vlada kaos društvenih mreža gdje većina redom isto izgleda, isto kuha, putuje na ista mjesta, ima čak iste pomodne šalice za kavu u kuhinji. Moji likovi su među njima, no jedan se njihov dio ne snalazi u svemu tome, a to je dio koji mene zanima. Sigurna sam da se trude živjeti sasvim uobičajeno kad ja ne pišem o njima. 

Inspiraciju crpim u naizgled nasumičnim riječima, u situacijama kada pomislim na obratan ishod, u drugim pričama, u tračevima, po forumima, u svojim raspoloženjima. Ponekad mi je dosta jedna riječ koja će potaknuti sve ostalo. Ipak, lik uvijek nastaje unutar priče i premda često ispadne da vodi, priču uvijek smišljam prvu. 

Iako u pričama govore dijalektom, likovi poput Dulcineje na konjaku ili tetke Jelene u osnovi su urbani, slobodni i neopterećeni tradicijom, sasvim suvremenih izbora i neuroza. Koji su vaši spisateljski uzori? Kod kojih pisaca uočavate slično prepoznavanje univerzalnog u lokalnom? 

Definirajmo uzore kao autore i autorice koje volim čitati i od kojih učim. Uzor mi djeluje kao netko koga pokušavamo iskopirati. Od hrvatskih autora, koje sam čitala relativno nedavno, u pamćenje su mi se osobito urezali Olja Savičević Ivančević i Kristian Novak. Oni su ujedno i dio odgovora na drugo pitanje, prepoznavanje univerzalnog u lokalnom. Splitska poslijeratna, prašnjava sredina kod Olje i Međimurje kod Novaka. Likovi u tim romanima također su urbani i, ako ničim drugim onda barem rođenjem i djetinjstvom, pripadnici neke sredine. Lišimo li Adio kauboju ili Črnu mati zemlu dijalekta, oduzeli smo im autentičnost. Valjda podsvjesno očekujem da ću u djelima naših autora prepoznati govor sredine u kojoj njihovi likovi žive ili da će likovima barem „pobjeći“ kakav žargonizam. Teško mi je zamisliti da ljudi u svakodnevnim situacijama, na kavama s prijateljima ili unutar obitelji govore književnim standardom. Zanimljivo, dijalekt ne očekujem kod stranih pisaca. 

Što se tiče univerzalnog u lokalnom, čini mi se da većina uspješnih pisaca to na neki način postiže. Na razini kratke priče to se očituje zgusnutom radnjom koja nerijetko nalikuje na alegoriju. U romanima je više prostora za „staviti bubu u uho čitatelju“, no raširimo li dovoljno sintagmu univerzalno u lokalnom, naći ćemo je u gotovo svakom kvalitetnom djelu. 

Izbor stranih pisaca koje čitam jest šarolik. Sviđaju mi se Alice Munro, Lucia Berlin i sasvim drugačiji od njih, Etgar Keret; među romanopiscima Elena Ferrante i Karl Ove Knausgard. Nadam se da ne mora postojati samo jedan način na koji možemo pisati, volim se podsjetiti da mi nitko ne brani napisati jednu priču koja će biti opterećena svakodnevicom kakve to jesu priče Alice Munro, a već iduću u Keretovoj domeni toga da se sasvim hladno prihvaća da žena rodi konja. 

Vaše su priče dinamične i upečatljive, raspoložene naracije i gorkastog humora, složene strukture i naglašene poante. Znači li prošlogodišnja treća nagrada Festivala europske kratke priče da vas zanima šira konkurencija od kratkopričaša u regiji? 

Ako ovo pitanje znači jesam li spremna ostaviti sve, živjeti od pisanja i baviti se samo time, odgovor je da jesam. 

Prate li učenici kojima predajete hrvatski vaše priče i spisateljske uspjehe? Vodite li literarne grupe i poučavate li učenike kreativnom pisanju? Jesu li među Vašim učenicima česti spisateljski talenti? 

Većina učenika kojima sam predavala ne zna da se bavim pisanjem. Do nedavno, to je zapravo znao samo moj uži krug. Nisam se u školama dovoljno zadržala da bih osnovala neku grupu kreativnog pisanja, ali razgovarala sam o tome s učenicima, kao i o knjiškom klubu i bilo je zainteresiranih. Najviše sam radila po osnovnim školama pa sam satove književnosti često povezivala s vođenim stvaranjem priče, drugačijim oblikovanjem i pripovijedanjem pročitanog s nekog drugog gledišta. Našlo se i književnih talenata, pa i novinarskih čije sam radove prosljeđivala dalje i poticala djecu dodatnim zadatcima na rad. Neki su dospjeli i na Lidrano

Općenito je današnje uvjerenje da djeca i tinejdžeri ne čitaju, no takva je statistika degradirajuća za one koji vole čitati pa ih izolira i ponekad smješta u njihove društvene ladice čudaka. Djeca s kojom sam se ja susretala itekako čitaju. Možda im nisu omiljeni lektirni naslovi, no posežu za drugim knjigama, beletristikom, žanrovskom književnošću, pa i enciklopedijskim materijalima. 

Lana Bojanić: Pojam milenijalaca je kikiriki maslac

Lana Bojanić (foto: ustupila autorica)

Sandra Pocrnić Mlakar: U obrazloženju ovogodišnje nagrade Na vrh jezika Vašem rukopisu „Pribor za lov i vremeplov“ spominje se nevjerojatno brzo montiran život generacije milenijalaca i planina novih pitanja koje postavlja vremeplov. Od kada je neizvjesnost koju donosi novi milenij dominantna tema Vaše poezije? Kod kojih pjesnika primjećujete sličnu poetsku strepnju? 

Lana Bojanić: Pojam milenijalaca je kikiriki maslac koji na okupu drži masu nepovezanih priča, kao uostalom i svaki generacijski pojam. Ipak, smatram kako su hrvatski milenijalci ipak drukčiji od svojih američkih vršnjaka prema kojima nas definiraju, budući da smo, osim uz novu tehnologiju, odrastali i uz poraće i tranziciju, u vrlo mladoj državi s kojom ili dijelimo godinu rođenja ili je neznatno starija od nas. Takav splet okolnosti doveo je do brojnih neizvjesnosti, ali i mogućnosti, koje sam osjetila na svojoj koži i neke od njih prevela u pjesme. Ne znam da li bih je nazvala strepnjom, no sličnu tematiku, s doduše drukčijim pristupom, najviše mogu prepoznati u Lucije Butković, još jedne laureatkinje nagrade Na vrh jezika.

Pokušavamo vratiti poeziju u svakodnevicu

„Netko podvikne, djeca odrastu“ stih je Vaše iz pjesme „Puno drvo, 18x24“ i naslov knjige kojom se prošle godine predstavila Književna grupa 90+. Što je Grupa 90+ dosad postigla? Koliko ste svojim djelovanjem uspjeli upozoriti javnost da je stanje svijesti zamrznuto već trideset godina? 

S obzirom na to da je grupa osnivana isključivo s ciljem druženja i upoznavanja mladih autora, mogu reći da je zapravo nadišla samu sebe. Ono što pokušavamo je vratiti poeziju u svakodnevicu, poeziju koja se može poslušati u okviru večernjeg izlaska u grad ili pronaći dok šarate društvenim mrežama. Poezija, i književnost uopće, je za mene najdemokratičniji oblik umjetnosti,: svatko je može razumjeti, pisati, pronaći se u njoj. Shvaćanje poezije kao nečeg elitističkog i razumljivog samo odabranima u suprotnosti je samoj njenoj prirodi. Riječi su svačije. 

U jednom od intervjua Josip Razum je ispričao kako ste Književnu grupu 90+ osnovali na Vašu inicijativu nakon jednog razgovora. Što je bilo presudno za osnivanje grupe? Kako su se priključili ostali članovi? Koliko grupa danas ima članova i u kojem se smjeru razvija? 

Josip Razum i ja zajedno smo studirali i kako smo otkrili da smo oboje zaljubljenici u književnost, počeli smo među sobom sve češće komentirati i propitkivati stanje na domaćoj književnoj sceni, pogotovo ono što se nama činilo kao izostanak mladih autora. Presudno za osnivanje grupe bila je jednostavna činjenica da smo „kliknuli“; sa svim članovima smo dijelili ljubav prema književnosti i želju da „nešto“ napravimo. Kroz grupu je prošlo desetak članova od kojih valja izdvojiti Moniku Herceg i Antonia Karlovića. Ono na što sam osobno ponosna je što je granica djelovanja grupe bila i ostala polupropusna. Surađivali smo s drugim kolektivima, organizirali maratonska čitanja, a i dalje redovito traje Učitavanje (ex Poezija u Kavezu), projekt koji predstavlja mlade i neafirmirane autore, nudeći im tako i prvu priliku da se okušaju u čitanju pred publikom. Uz mene, grupa trenutno broji šest članova (Lara Mitraković, Martin Majcenović, Ema Pavlović, Josip Razum, Vigor Vukotić). Svi od reda su dečki i djevojke koji obećavaju i moji dobri prijatelji.

Tužni katolici čekaju srpanj da se rode/Iza bijelih stražnjih vrata i na stepenicama knjižnice,/S priborom za lov i vremeplov ispod jastuka – stih je iz posljednje pjesme u rukopisu. Društveni angažman je kroz cijelu zbirku kontinuiran, iako implicitan. Koliko su individualno i društveno međusobno ovisni? Koliko je Vaša generacija svjesna da stagniranje razvoja društva ograničava individualne slobode? 

Pjesme u zbirci pisane su iz pozicije individualnog, točnije, iskustvenog i zapaženog. Zabavlja me promatrati i pogađati kroz poeziju koliko je tog individualnog uvjetovano društvenim. Na sve je nas, u manjoj ili većoj mjeri, utjecala kolektivna i obiteljska povijesti, iz nas progovaraju knjige koje smo čitali, naši preci, političari s televizije.

Mi se, s druge strane, raspravljamo s njima, vodimo stalnu borbu kroz koju razvijamo svoj glas i ideje o svijetu, svoj identitet. Zanimljiva mi je ideja kolektivne svijesti, pogotovo u današnjem umreženom dobu, bezbrojne priče kojima imamo pristup i koje se svakodnevno odmataju pred našim očima, urastajući u nas. Moja generacija je ona koja je tek nedavno otpočela svoje (životne) priče, još je neizvjesno kako će se one završiti i to je, po meni, predivan moment u vremenu, onaj kojeg vrijedi zabilježiti. 

Što se s diplomom psihologije s Filozofskog fakulteta u Zagrebu može raditi u Manchesteru UK? 

Radim kao asistentica na Sveučilištu u Manchesteru. Istraživanja koja provodim iz domene su epidemiologije mentalnog zdravlja. Studij psihologije na Filozofskom dao mi je dobre temelje za nastavak priče u inozemstvu; osim posla asistentice, u Manchesteru planiram krenuti i na doktorski studij.

Program petog festivala Prvi prozak na vrh jezika

19.30 sati: dodjela nagrada Prozak i Na vrh jezika 2018. i predstavljanje dobitnica Marine Gudelj i Lane Bojanić; sudjeluju: Olja Savičević Ivančević, Marko Pogačar, Kruno Lokotar i Marko Pavlovski
20.30 sati: Predstavljanje knjige „Neonski bog mržnje“ Denisa Ćosića dobitnika Nagrade Goran 2018. i nagrade Pjesničkih susreta u Drenovcima; žiranti: Evelina Rudan i Marko Pogačar
21.15 sati: Predstavljanje zbirke „Simptomi“ dobitnika nagrade Treći trg za poeziju Dinka Krehe, predstavlja: Lucija Butković 
 

19.30 sati: Predstavljanje knjige priča „Jesmo li to bili mi“ Luize Bouharaoue, dobitnice nagrade Prozak 2017.; žiranti: Olja Savičević Ivančević i Kruno Lokotar
20.30 sati: Performance: predstavljanje knjige „Središnji god“ Marije Dejanović, dobitnice Nagrade Zdravko Pucak. Izvode: Sara Renar i Marija Dejanović
 

19.30 sati: Predstavljanje poezije Vigora Vukotića, nagrađenog na natječaju Ulaznica 2018; žiranti: Vladimir Arsenić i Dunja Ilić
20.00 sati: Predstavljanje dobitnika nagrade Spasimo putopis Nikole Kuprešanina; žiranti: Jerko Bakotin i Kruno Lokotar
20.30 sati: Predstavljanje knjige „Lovostaj.“ Monike Herceg, dobitnice Nagrade Na vrh jezika 2017.; žiranti: Kruno Lokotar i Dunja Ilić

Organizira: Kultipraktik, udruga za kreakciju. Festival pratite na Facebooku!

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –