Seid Serdarević : Čekaju nas izazovne godine
Mada je hrvatski knjižni sektor već desetljećima navikao na različite krizne situacije, pandemija koronavirusa vjerojatno je najveći izazov s kojim smo se susreli u novom mileniju. O tome razgovaramo sa Seidom Serdarevićem, glavnim urednikom nakladničke kuće Fraktura, koja osim promišljenog koncipiranja svog izdavačkog programa godinama intenzivno gradi vlastitu mrežu za promociju knjiga i autora, uz nužne prilagodbe digitalnom okruženju.
Ovo je integralna, duža verzija razgovora koji je prvotno objavljen u prilogu o knjigama "BestBook" tjednika Express.
Nenad Bartolčić: Prije pet godina Fraktura je na Londonskom sajmu knjiga dobila nagradu za najboljeg inozemnog nakladnika, kako biste opisali daljnji razvoj, nazovimo ga "od Londona do korone" tj. do trenutka kada i Hrvatska poput drugih zemalja uvodi lockdown i odjednom sve postaje upitno, planirani novi naslovi, tribine, festivali...
Seid Serdarević: To je ipak jedna petoljetka u kojoj se dogodilo mnogo toga: bankrot lanca knjižara Algoritam MK, velika kriza u Agrokoru, koja je posljedično zahvatila i drugi lanac knjižara, onaj Tisak medije, promjena vladajućih paradigmi i povećanje budžeta za kulturu s mizernih pola posto na normalnih jedna posto. Mi smo pak napravili projekt digitalne transformacije, unaprijedili neke poslovne procese, ojačali se brojem zaposlenih (Fraktura trenutno zapošljava dvadesetak ljudi, op.ur.) i kao i svi prošle dvije godine vidjeli napokon nakon duge krize određeni napredak s idejama za daljnji razvoj. No epidemija i potres su mnoge stvari promijenili i promijenit će ih zauvijek. Što se tiče nakladničkih planova, oni su malo reducirani, ali cilj nam je da održimo zaposlenost i razinu objavljenih knjiga u broju i kvaliteti kako je bilo prethodnih godina, dakle ne rast, već održavanje.
Kakvi su vam produkcijsko-prodajni rezultati za ožujak i travanj?
Intenzivno radimo na nekim novim projektima kako bismo mogli održati poslovanje, produkcija knjiga je nešto malo usporena, ali ne značajno, dok su prodajni rezultati očekivano pali jer su ipak svi glavni distributivni lanci, knjižare i knjižnice bili zatvoreni. Nešto uspijevamo odraditi, kao i svi, kroz web-prodaju, koja je narasla s usporednim mjesecima prethodnih godina, no ona ne može biti jedini i isključiv izvor prihoda.
Kako ćete nastojati osigurati neophodno financiranje pogona i projekata?
Trenutno nešto crpimo iz vlastitih rezervi, koristimo državne mjere, neke planove smanjujemo, ali kako smo mi sektor koji je stalno u kriznom menadžmentu, mislim da ćemo i kroz ovu krizu i oluju proći, naravno s nekim oštećenjima, ali da nećemo potonuti.
Kako ocjenjujete dosadašnje mjere Vlade i resornih ministarstava, u prvom redu Ministarstva kulture, koliko će one pomoći knjižnom sektoru?
Mjere Vlade su realne, moramo znati da je naša ekonomija slaba i ovisna o međunarodnim odnosima, previše ovisna o monokulturi turizma, i ovo je možda prilika da promijenimo ideju kakvu državu želimo i kakvo gospodarstvo nam treba. Ministarstvo kulture, koliko vidim, također ulaže napore. Najviše su pogođeni samostalni umjetnici i honorarci te se za njih mora pronaći neko rješenje, da i oni dobivaju minimalne plaće kao i ostali zaposleni.
Je li sada možda vrijeme za novo promišljanje dosadašnjih modela potpora knjižnom sektoru, bilo kroz Javne potpore programima u kulturi bilo kroz Poduzetništvo u kulturnim i kreativnim industrijama? Što bi se moglo mijenjati, dorađivati, dodati kao novo?
Što se tiče promjena, one su potrebne i na njima treba stalno raditi. Ništa ne može biti vječno i uklesano u stijenu jer je sama narav kulture takva da se prilagođava, da se mijenja, da iznalazi nove načine. Postojeći modeli su važni jer održavaju stabilnost kulture, no trebamo i promjene koje će kulturu ojačati, koje će joj dati još važnije mjesto, jer iz kulture i kreativnih industrija se razvijaju sve druge ideje. Kako ne može postojati samo STEM područje bez humanistike, tako ne može postojati društvo bez kulture, a to se najbolje vidjelo u ovo doba krize i zabrane kretanja, kada je kultura ponudila najviše sadržaja i kada je ona bila jedina stvarna utjeha.
Po vašoj procjeni, tko će se "lakše" nositi s posljedicama krize, manje ili veće tvrtke? Je li kriza podjednaka prijetnja i knjižarima i nakladnicima, mogu li možda nakladnici ipak preživjeti ako bi se dogodio novi kolaps knjižara koje su tek počele ponovno s radom?
Posljedice će osjetiti svi, mislim da je tu više pitanje stabilnosti programa, nošenja s krizom, donošenja pravih odluka na vrijeme, bez panike, negoli veličine pojedinih nakladnika ili knjižara. U ovom slučaju knjižari su više na udaru i njima treba pomoći u vidu subvencija ili umanjenih plaćanja poslovnog prostora, jer zatvaranje prostora nije bilo njihovom voljom, već odlukom Vlade. Tako da bi svi najmovi u kriznom vremenu trebali biti otpisani, barem još neko vrijeme, dok se ne pronađe cjepivo svedeno na 50 %, jer mislim da, u trenutku kada ćemo imati povećan broj nezaposlenih, smanjena primanja, ograničen broj ulazaka na prodajna mjesta, da će ljudi manje kupovati knjige. Što se nakladnika tiče, još jedan kolaps knjižara teško bi pogodio cijelu branšu, tako da smo u ovome, kao, uostalom, u svemu vezanom uz knjigu svi zajedno – od autora do čitatelja.
U tzv. lancu knjige posebno su ugroženi i autori, u prvom redu pisci, a među njima posebno oni pisci koji nemaju stalno zaposlenje, i koji su živjeli od svojih autorskih honorara, gostovanja na tribinama, rezidencijama... neki i od prevedenih djela i inozemnih gostovanja. Ukoliko nakladnici nakon otvaranja krenu jako oprezno, i smanje ionako nevelike naklade, računajući u prvom redu na otkup/prodaju knjižnicama i na vlastitu direktnu prodaju, plašeći se dati knjige u distribuciju kroz knjižarsku mrežu... u tom slučaju će brojni hrvatski autori od prodaje parstotinjak primjeraka knjige (ne tvrdim da su se prije korone prodavali bitno više) dobiti tek malo više od "ništa", ako im knjige uopće i uđu u izdavačke programe. Vaš komentar?
Pozicija autora na malome tržištu gdje su naklade za domaće autore veće od 1000 primjeraka iznimka i ostvaruje ih tek nekolicina pisaca oduvijek je bila teška. Nešto pomažu stipendije Ministarstva kulture, ali bi takve stipendije trebale uvesti i lokalne samouprave. Najveći problem je pitanje kada će se krenuti održavati promocije, festivali, gostovanja, dakle one aktivnosti koje donose nekakve dodatne honorare autorima.
Posljednjih je godina broj novoobjavljenih naslova u padu, a i naklade su sve niže. Kod nas se hitovi prodaju u bitno manjim brojkama u usporedbi s nekim drugim zemljama, npr. Mađarska ima dva i pol puta više stanovnika od Hrvatske, ali se "obični" hitovi u Mađarskoj prodaju u desecima tisuća primjeraka, a megahitovi i još puno više. Zbog čega kiksamo?
Razloga zašto kod nas nema barem 5-6 naslova koji se prodaju u nakladama od oko 50.000 primjeraka te dvadesetak naslova koji se prodaju u nakladama od 10.000 primjeraka je mnogo. S jedne strane, tu je izgubljena navika kupnje knjige za sebe, s druge strane, nepostojanje dovoljnog broja kritika i prikaza knjiga u masovnim medijima – tu mislim na TV kanale, na vodeće dnevnike i portale, nepostojanje relevantne top-ljestvice koja daje smjernice, i relativno konstanto nizak postotak ljudi koji čitaju i kupuju knjige. Tu se stalno vraćamo na pitanje je li čaša polupuna ili poluprazna, ali ona nikako da bude puna do dvije trećine kao u Mađarskoj ili drugim zemljama. Da bi se to postiglo, moramo se okrenuti odgoju publike, kako nove tako i postojeće.
Objavljujete veliki broj prijevodnih naslova, što se trenutno događa na tržištu inozemnih autorskih prava? Kakve trendove očekujete, skuplja ili jeftinija autorska prava?
Broj novoobjavljenih naslova u Hrvatskoj već je godinama zabrinjavajuće malen. Što se prijevoda tiče, vjerujem da će ne samo u Hrvatskoj već i svugdje u svijetu doći do pomnijega biranja prijevodnih knjiga i kupnje prava, da nećemo svjedočiti stalnoj potrazi za novim imenima, prvijencima, već da će nakladnici svoje programe definirati konzervativnije.
Od početka pandemije koronavirusa i lockdowna ogroman broj online sadržaja preplavio je internet i društvene mreže, pa se tako i u sferi knjige i književnosti dogodila čak i hiperprodukcija najrazličitijih sadržaja, i svi su oni bili besplatni. U jednom trenutku to je dobrodošao čin "otpora" pandemiji, međutim mogao bi nam se opet dogoditi kontraefekt iz 2000-ih kada je krenuo projekt "knjige uz novine" koji je s jedne strane u najširoj publici popularizirao knjigu i čitanje, ali i uvjerio mnoge knjigoljupce da je realna cijena knjige npr. 19 ili 29 ili "čak" 49 kuna. Sada kada se na duži period mnogo toga nudi besplatno, i to u vrijeme opće ekonomske nesigurnosti, hoće li se to ponovno odraziti kako na percepciju cijena knjige, tako i na samu odluku da knjige treba i kupovati a ne samo besplatno čitati ili posuđivati u knjižnicama?
Ljudi moraju shvatiti da su umjetnici i kulturni radnici sada dali svoje sadržaje, od filmova preko predstava do knjiga, besplatno kao potporu, ali i jednako da su umjetnici, producenti, i sva prateća industrija potrebni kako bi se ti sadržaji mogli stvarati i ubuduće, jer, naposljetku: što je nama ostalo iz prošlosti, one daleke i bliskije? Isključivo umjetnička djela i baština, koju sada eksploatiramo u turizmu i drugdje, tako da i mi moramo ostaviti nešto za budućnost.
E-knjiga u Hrvatskoj još uvijek nije zaživjela (osim ako je besplatna), dok u inozemstvu prodaja e-knjiga i audio-knjiga uzima značajan tržišni udio. Drugim riječima, u Hrvatskoj je danas ugrožena tiskana knjiga jer drugih formata skoro da i nema, i po svemu sudeći, tako skoro neće ih niti biti. Je li kod nas samo problem u cijeni tj. percepciji očekivane cijene e-knjige ili i u nečem drugom?
E-knjiga ni u inozemstvu čak ni u ovo doba nije eksplodirala, ona zadnjih godina opada čak i u Sjedinjenim Državama i u ukupnoj prodaji čini nešto malo manje od 20 %, dok je u Europi taj postotak stalno ispod 5 posto. Kod nas e-knjige kao relevantne neće biti sve dok glavni svjetski igrači – Amazon, Kobo... ne dozvole naš jezik, kao i jezike iz srednje i istočne Europe, na svojim platformama. Audioknjiga u Europi doživljava lijepi rast, no da bi kod nas mogla funkcionirati, potrebno je određeno, veliko ulaganje u nju. Dobra audioknjiga produkcijski košta kao i tiskana, a potrebna je i distribucijska platforma. Ta ulaganja su velika i u njih ne može nitko krenuti bez ozbiljne financijske podrške i ulaganja.
Nakladnici često zamjeraju knjižarima nedovoljnu agilnost, npr. već i sami knjižarski izlozi pokazuju koliko se toga propušta iskoristiti za bolju promociju knjiga, ali i za prodaju manje komercijalnih naslova koji nisu nebitni iako se analitički vide tek u dugom repu prodaje, a sada dolazi vrijeme u kojem će svaki prodani primjerak biti važan. Koje bi bile vaše osnovne zamjerke knjižarima?
U ovim vremenima ne bih govorio o zamjerkama. Knjižari se trude maksimalno u okviru svojih mogućnosti. Ono što nam je potrebno jesu obrazovani kadrovi koji rade u knjižarama, prodavači koji nisu samo čuvari prostora, već i znalci knjiga, oni koji uživaju u prodaji, te je jednako tako potrebno napraviti i neku vrstu promjena u samim knjižarama, da ne sliče sve svojom ponudom jedna drugoj, a to, opet, nije moguće bez zajedničke distribucije, kataloga dostupnih izdanja...
Fraktura je posljednjih godina dosta ulagala u razvoj B2C modela prodaje svojih knjiga, gdje nakladnik direktno prodaje kupcu i gradi bazu vlastitih kupaca. U tu svrhu izgradili ste Frakturin web dućan, angažirali se na društvenim mrežama... I drugi nakladnici sve više rade isto, no knjižari (pogotovo oni koji se ne bave i nakladništvom) na pojedine nakladničke prakse baš i ne gledaju s odobravanjem, smatraju da nakladnici često krše Sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige, da im nelojalno konkuriraju većim popustima krajnjim kupcima i raznoraznim kombinacijama, akcijama i sl.
Smatram kako nikome nije cilj prodavati knjige prejeftino jer to obezvređuje samu ideju nakladništva. Mislim da se sporazum ne krši posebno kada je riječ o novim izdanjima, no jednako tako Sporazum je potrebno doraditi i promijeniti. Prošlo je više od desetljeća od njegovog usvajanja i imao je velike zasluge za uvođenje reda u branši, no proteklo desetljeće je bilo iznimno dinamično baš u sferi digitalnoga, tako da je i Sporazum potrebno promijeniti. Što se tiče konkurencije, naše analize pokazuju da to nije tako; rast prodaje kroz našu web-knjižaru i naše pojačane marketinške aktivnosti doveli su i do rasta prodaje u knjižarama. Tako da se jedno prelijeva na drugo i jedno ne može bez drugoga. Digitalni i stvarni svijet dio su naše svakodnevice i kao što ne možemo stalno biti na ekranu, tako i u stvarnome svijetu stalno provjeravamo što se događa u digitalnome.
Dosta je primjera da su nakladnici nametnuli svojevrsni ekskluzivitet u prodaji svojih knjiga knjižnicama, čak i formalno onemogućujući knjižarima da nude njihove knjige svojim lokalnim knjižnicama ako iste posjećuje prodajni predstavnik nakladnika. Ne bi li se na dijelom subvencioniranom tržištu kao što je hrvatsko tržište knjiga, nakladnici i knjižari morali napokon dogovoriti oko nekih "čvršćih" pravila? Ne mislim da se npr. mogu ili trebaju fiksirati knjižarski rabati, ali ne bi li i oni kao i Sporazum trebali biti predmet "kolektivnog dogovora" o nekom bazičnom fair-playu na tržištu?
To je stalna priča na koju se vraćamo već više od dvadeset godina. Pravila igre je potrebno definirati. Ona su se dobrim dijelom definirala sama od sebe, u čemu je veliku ulogu odigrao i Sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige.
Upitno je održavanje knjižnih sajmova, od kojih je branši najvažniji zagrebački Interliber. Je li došao trenutak da se preispitaju i promisle dosadašnji formati knjižnih sajmovanja u Hrvatskoj?
Književni sajmovi postoje svugdje u svijetu. Kakvi će oni biti nakon ove krize? Sumnjam da ćemo ove godine svjedočit gužvama na Interliberu. Moje je mišljenje, što potvrđujemo godinama i u praksi, da sajmovi služe promociji novih naslova, a ne rasprodaji lagera.
Što će biti i hoće li uopće biti ovogodišnjeg izdanja Festivala svjetske književnosti, on je sve ove godine bio i vaš svojevrstan proaktivni odgovor na permanentno vrijeme krize knjige?
Festival svjetske književnosti održat će se u predviđenom terminu. Trenutno imamo više scenarija koji pokrivaju, mislim, većinu mogućih razvoja situacija te ćemo posegnuti za nekim od tih scenarija ili njihovom kombinacijom.
Redovnik Moke
1941. : Godina koja se vraća
I za kraj, o sasvim konkretnim knjigama. Tijekom ožujka i travnja objavili ste naslove koji su već bili dovršeni u normalnim okolnostima, ili su bili u visokoj razini dovršenosti. Kakvi su vam izdavački planovi za svibanj i lipanj, koje naslove šaljete u knjižare?
Upravo smo objavili knjigu "Redovnik Moke" Davida Eggersa koja spada u tzv. narativnu publicistiku, te ponovljeno izdanje jedne od najvažnijih publicističkih knjiga napisanih u Hrvatskoj "1941. – Godina koja se vraća" Slavka Goldsteina, a u tisku nam je još petnaestak novih naslova. Idemo s novim kolom poezije, to su nove knjige četiri vrhunske autorice, Olje Savičević Ivančević, Monike Herceg, Eveline Rudan i Neve Lukić. Tu je zatim kapitalna knjiga "Kazalište za narod" Snježane Banović, jedna od najvažnijih knjiga o Holokaustu "Izgubljeni" Daniela Mendelshona, knjige priča Eduarda Halfona, Etgara Kereta i Magdalene Blažević, briljantni roman "Bejrutsko Društvo paklenog plamena" Rawija Hagea, te senzacionalan krimić "Šutnja Bijeloga grada" španjolske autorice Eve García Sáenz de Urturi, koji je prodan u više milijuna primjeraka.
Iako je pred svima nama mnogo nepoznanica, kakvi su vam planovi za razdoblje koje dolazi?
Kao i za Festival, imamo razrađeno više scenarija, pa ćemo im se prilagođavati, ali svakako nas čekaju izazovne godine, a ovu krizu moramo iskoristiti da se promijenimo i mi i naši ekonomski modeli, jer nakon ovakve situacije svijet više nikada neće biti isti.