Slobodan Šnajder : Anđeo nestajanja
Problem moderne hrvatske povijesti, jednako kao i recentne hrvatske društvene svijesti nije samo u notorno glupoj podjeli na ustaše i partizane, pa čak ni u disjunktivnosti ovih dvaju političkih kompleksa, nego prije u činjenici da se u tako polariziranu, u biti duboko nesretnom političkom umu koji operira isključivo apodiktičkim misaonim i etičkim kategorijama, uvijek netko osjeća zakinutim. Naravno, slušamo li starog dobrog bradonju Marxa, a uza sve promašaje historiografskih konstrukata, ima u njegovoj misli podosta točnoga, nikada se povijesni prijepori, odnosno prijepori o povijesti, ne vode povijesti radi. Čak ni povijesna znanost, ma koliko nastojala i možda tu i tamo i uspijevala biti neostrašćena, objektivna, istinita, dakle uistinu znanstvena, nije lišena predilekcija, dakle osobnog rukopisa pojedinoga povjesnika.
Povjesnički se ratovi vode radi povjesničara, a oni su protagonisti sadašnjosti. Nadalje, najopasnije su istine one koje ne dopuštaju mogućnost makar i minimalne vlastite neistinitosti. Takve su uglavnom hrvatske istine. Stoga se skaska o nacionalnom pomirenju mahom nasuče na grebene nepopustiva ukopavanja u vlastite rovove. I tako naši ratovi ne završavaju nikada, odnosno počinju trajati beskonačno, naprosto zato jer uvijek netko mora biti u pravu. Za razliku od pametnijih naroda, mi ništa nismo naučili ni od poraza, ni od pobjeda.
Kakva povijest, takva i književnost
Anđeo nestajanja
Kakva povijest, takva i književnost, jednostavno. I nije to nikakva potvrda teorije odraza ili, zapravo, jest baš to. Doduše, vjerovati nam je, nadati se i nastojati izbjeći banalni mehanicizam te uzajamnosti. Naime, književnost kao umjetnost riječi i povijest kao proizvod riječi neprekidno stvaraju i odražavaju jedna drugu. Kao što, uostalom, filozofija svojim tumačenjem mijenja i stvara svijet, a Marxov prigovor istoj svjedoči samo to da je malo vjerovao u temelje vlastite profesije.
Šnajderov novi roman "Anđeo nestajanja" u tom je smislu djelatni dio naše stvarnosti. Možda bliži hegelijanskoj, nego marksističkoj misaonoj matrici. On, naime, ne poziva na prevrat društvenoga sustava prikazujući revoluciju bezuvjetnom i bezupitnom, on ne prizivlje ulicu i barikade, ne stoga što bi kunktatorski izbjegavao juriše i borbu, već stoga jer je svjestan koliko su pisane riječi po sebi gradivo barikada, jednako tvarno kao cigle nabacane na gomile koje su to samo u formalno materijalnoj skici stvarnosti, a u stvari su mogile neposredne prošlosti i odskočnice budućnosti kojoj nerijetko naivno vjerujemo, nesvjesni njene opasne neizvjesnosti.
Građa i sadržaj njegova romana povijest je jednoga grada, u ovom slučaju pisanog velikim slovom, ali ne u imperativu raguzejske numinoznosti koja pišući Grad, niječe gradskost, a time i povijesnost, ili barem ozbiljnu, relevantnu povijesnost svemu onkraj zidina koje za njihove stanovnike, sve rjeđe i sve sustalije nažalost, život znače. Veliko G, slično onom grafemu kojim slobodni zidari simboliziraju sveobuhvatnu mistiku vlastita poslanja, u slučaju Šnajderova Zagreba pečati usud grada satkana od kolektivnih nadanja, snova, posrtanja i zanosa. Ako Grad ovdje predočavamo kao prostor, tada nam je tumačiti ga sjecištem vremenā i stjecištem individualnih povijesti uokvirenih, i tempora i mores, hodogramom nužnosti jedne druge neprekidno ponavljane riječi koju bi također trebalo pisati velikim slovom, Povijesti, jedinstvene, velike, smislene.
Stvarnost koju ispisuje mag riječi naizgled tumači, a u stvari dokida dvojnost prokletstva s početka ovoga teksta. Mada neosporno utemeljen u misli lijeve provenijencije, mag miri antipode, paradoksalno, niječući način na koji se u Hrvatskoj pokušalo ostvariti pomirenje tijekom protekla tri desetljeća. Nastojeći pomiriti ljude, Kroacija je upala u zamku pomirenja ideologija, ne želeći shvatiti da se himere pomiriti ne mogu. Dva, moguće i tri nosiva lika Šnajderova djela, neki duboko promišljeno, neki genijalnošću vlastita nemila iskustva, neki intuicijom superiornoj vlastitoj primitivnosti, to shvaćaju jako dobro. Pomirenje, ono istinsko, moguće je samo razumijevanjem, opraštanjem tamo gdje oprost ne znači aboliranje nečovještva, mirenjem s nepomirljivošću krhotina koje grade apsurd svijeta.
Kakva povijest, takva i književnost, jednostavno. I nije to nikakva potvrda teorije odraza ili, zapravo, jest baš to. Doduše, vjerovati nam je, nadati se i nastojati izbjeći banalni mehanicizam te uzajamnosti. Naime, književnost kao umjetnost riječi i povijest kao proizvod riječi neprekidno stvaraju i odražavaju jedna drugu. Kao što, uostalom, filozofija svojim tumačenjem mijenja i stvara svijet.
Socijalno distancirani erudit, ujedno i vrhunski intelektualac, formalno društveno priprosta, a u biti intelektualno slojevita partizanka i primitivni ustaša-povratnik-odlaznik, utjelovljuju krhkost čovječjega tkiva spram Ideologije materijalizirane Moći. Krhkost čija se snaga gradi odlaskom na oazu manovske čarobne gore, snaga u otporu moći ljudskim poštenjem, odustanak spoznajom besmisla vlastite primitivne vjere, tri su stranice aktantskog trokuta koji gradi Šnajder, kojega bi se imalo pisati Sudbinom, mada ovdje veliko slovo treba izbjegavati, s obzirom na to da u Povijesti velika slova najčešće donose veliku nesreću, a rabiti ga možemo samo iznimno, kao upozorenje na zlokobnu sjenu kojom kraljevi pješacima zaklanjaju sunce, obično zauvijek.
Upravo nepristankom na veliko slovo glavni lik romana, Anđa Berilo, mada auktor u dodatnoj napomeni upozorava da je ona književna fikcija, pečati svoju životnu priču. Baš takva, fikcionalna, ona je fakcionalno zrcalo jedne neostvarene, ali moguće i poželjne stvarnosti. Naime, ako je negdje i nekada i ostvarena, ona je dragocjenija kao literarni konstrukt jer samo on, bilo u književnom svijetu, bilo u historiografskoj naraciji ima snagu stvarniju od pozemljara čiji je životni splet i zaplet ostao neispričan. Da ne postoje, recimo, Sancho Panza i Don Quixote, mnogi bi dobroćudni sluge i tragični maštari bili u svom amorfnom trajanju zauvijek osuđeni na zaborav.
Kada se mlada, ali iznimno bistra djevojka, uputi u Šumu, nakon što je surađivala s Podzemljem i kada se na kraju rata nađe na strani Pobjednika, očekivati je kako će njen životogram pratiti samo liniju uspona. Njen jedini „problem“ jest u tome što razmišlja i što je poštena, više nego dovoljan da je pošalje na golootočki preodgoj i potonju socijalnu marginalizaciju. Ključno u njenom književnom portretu jest nemirenje s nametnutim životnim ishodima. Anđi se život ne događa, ona njime upravlja svojim odabirima te na kraju i završava u svojevrsnom protestu protiv zaborava i recentnog hrvatskog izvrtanja vrijednosti. Natuknulo se u ponekim napisima o romanu da je riječ o feminističkoj junakinji, ali je ta atribucija snažnoj ženi koje se ne tiču jaki ideologemi, nego ljudska pravda i potraga za istinom, ako ne promašena, a ono barem ne sasvim precizna.
Tematizirajući spomenutu raspolućenost hrvatskog političkog duha, auktor Anđi su-postavlja primitivnog ustašu Milu Drenjaka koji se, skučenijih duhovnih obzora, primitivna refleksa, konačno razočara u nacionalističku revoluciju. Njih dvoje, partizanka i ustaša, nisu ni antipodi ni homonimni modeli, naprosto zato jer ona, intelektualno zrelija i nadmoćnija, nije vjernik te se i nema u što razočarati. Na spretan način romanopisac je ustaše krstio „obuzetima“, partizane „zanesenima“ pričem Anđa nije bez ostatka „zanesena“. Upravo ovo odstupanje od vjere oba lika čini dijalektičkim modelom realne distance spram imperativa ideološke isključivosti. Mile instinktom napušta svoju obuzetost, dok je Anđin zanos plod ljubavi spram mladog komunista i umnih razgovora s vrhunskim intelektualcem, ideološki distanciranim Markom Gavranićem te kao takav fleksibilniji i kritičniji. Stoga u finalu ona ne napušta ideale svoje mladosti, svjesna da oni napuštaju nju, ali i nespravna svoju egzistencijalnu i duhovnu samoću utopiti u zaborav svojih mladalačkih zanosa.
Najopasnije su istine one koje ne dopuštaju mogućnost makar i minimalne vlastite neistinitosti. Takve su uglavnom hrvatske istine. Stoga se skaska o nacionalnom pomirenju mahom nasuče na grebene nepopustiva ukopavanja u vlastite rovove. I tako naši ratovi ne završavaju nikada...
Dobro upućen u povijesnu pozadinu, Šnajder mjestimično učini i pokoju začudnu omašku – recimo, Stepinac je postao kardinal tek pedesetih godina prošloga stoljeća te je imenovati ga tom titulom u ratnom razdoblju pogrešno, jednako kao što je netočno da bi granice banovina u Kraljevini Jugoslaviji „u osnovi“ slijedile granice potonjih socijalističkih republika. Spominjanje eksplozija u Židovskoj općini i na židovskome groblju bez objašnjenja konteksta organizirane beogradske agenture s ciljem kompromitiranja Hrvatske podsjeća na svojedobnu ciničnu izjavu „eto što se događa čim se Hrvatska osamostali“. Atmosferu straha i nepovjerenja, kulminirajuću aluzijom na umorstvo majke i kćeri Zec, ali i maroderstvo srpskih snaga i pojedinaca za domovinskog rata sveo je romanopisac na jedinice svojevrsne enciklopedije užasa iznad kojeg se rezignacijom uzdiže sam Zagreb, grad dugog pamćenja i velikog strpljenja, narativno utjelovljen u paralelnom, uosobljenu naratoru – kući koju su nastavali protagonisti romana.
Zanatski aspekti djela, njegova polifona fokalizacija, podsjećaju na činjenicu da je Šnajder po vokaciji dramski pisac, ma koliko neke njegove drame, za razliku od romana, narativno transparentnih, čitkih, napetih, bile stilski autistične. Manje uspješan od „Doba mjedi“, ovaj je roman relevantan prvenstveno kao moralna platforma za jednu istinski kritičku sliku društva. U obilju makulature zvane suvremena hrvatska književnost, Šnajder uspostavlja standard nedostižan i nekima od razvikanijih imena. On ne piše slučajno.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Anđeo nestajanja
- Fraktura 08/2023.
- 448 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533586021
Neposredno prije Drugoga svjetskoga rata u kuću u zagrebačkoj Ilici, dvokatnicu koju je za najam izgradio imućni židovski veletrgovac, kao služavka dolazi raditi mlada, lijepa i bistra djevojka sa Žumberka Anđa Berilo. U teškim ratnim vremenima ona će saznati kakav je tko od njezinih susjeda i poslodavaca – jedni će završiti u logoru, drugi se pridružiti ustašama, treći otići na liječenje u sanatorij...