Urednik predstavlja : Nermina Husković

Nermina Husković (foto: Iva Perković)

Nermina Husković o sebi:

Sa suprugom sam 1991. osnovala Hena com. Nakon par godina “traženja” krenuli smo u izdavaštvo i otada se bavimo time. Kroz godine rada u Heni sam prošla gotovo sve faze rada jer tvrtku je, prije svega, trebalo postaviti na noge, a potom i održati što smatram najvećim uspjehom. Nisam brojala, ali odokativno iza mene je više od 150 uređenih knjiga: danas se uglavnom radi o proznim djelima, dok je ranije bilo i nešto priručnika iz različitih područja.

Povijest ljepote Eco Umberto

Moj je urednički posao u zadnjih petnaestak godina postao prirodan slijed onoga što sam otpočetka radila u Hena comu: kontaktirala literarne agencije i izdavačke kuće vani, uz sve ostalo. I dok smo imali druge urednike u kući sudjelovala sam u odabiru izdavačkog programa. Tako mi je jedan od zahtjevnijih projekata svojedobno bila Povijest ljepote Umberta Eca. Sjećam se da sam se u hipu odlučila za taj naslov (iako ga urednički ne potpisujem), brzo smo reagirali kad se pojavila ponuda, kupili prava, i bio je to jedan od najznačajnijih izdavačkih projekata te 2004. Radilo se o velikoj koprodukciji, knjiga je istovremeno išla na 14 jezika, pred sâm kraj bilo je napeto i stresno, sjećam se da su u zadnjim trenucima stizale izmjene prof. Eca koji je, sjedeći tamo negdje u nekoj redakciji, mijenjao neke slike u zadnjem trenutku. Odahnuli smo svi kad je knjiga konačno otišla u tisak. Iskreno, bila su to neka potpuno druga vremena, iz ove perspektive svakako bolja, za knjigu i izdavaštvo, i mislim da si jedan takav skupi projekt danas nikako ne bi mogli priuštiti.
 

Bjegunac Kemal Orhan

Kameno srce Dorrestein Renate

Od novih naslova izdvojila bih Bjegunca, zadnji roman kojim smo zaokružili trilogiju Polja nade poznatog turskog klasika Orhana Kemala. S obzirom na to da mu se romani dijele na dvije skupine, odlučila sam se za ovu trilogiju jer su to njegovi raniji radovi na koje će se dobro nastaviti neke knjige iz druge faze u kojoj se bavi Istanbulom i radničkom klasom. Polja nade pružaju uvid u ruralnu Tursku 50-ih godina prošlog stoljeća, a kako se radi i o ljubavnoj priči i borbi žene za njezina prava u žestokom patrijarhatu bit će sigurno poklonika turske književnosti koje će privući ovi romani.

Istaknula bih i jedan psihološki triler, pomalo drugačiji od svega što sam uredila u zadnjih par godina. Radi se o Kamenom srcu nizozemske autorice Renate Dorrestein. Knjiga je uznemirujuća i šokantna, ali Dorrestein je poznata po provokativnim temama i u svom književnom i u kolumnističkom radu. Kao feministička aktivistica, birala je uvijek teme kojima je propitivala neke tabuizirane društvene fenomene. Kameno srce je roman o postporođajnoj depresiji, obiteljskoj tragediji i neprepoznavanju jasnih znakova koji vode u tragediju. Knjiga je odlično napisana i očekujem da će biti reakcija...

Kad smo kod starih naslova odmaknut ću se od proze i prisjetiti se priručnika Prirodno lijepa Mary Novosel. Radi se o priručniku o prirodnoj kozmetici, prvom takve vrste u nas. Bilo je zanimljivo raditi na toj knjizi jer smo je autorica i ja osmislile u cijelosti, od formata, dizajna, prijeloma, odabira fotomaterijala... Mary je imala gomilu teksta, preko 150 recepata, pa je prije svega trebalo odbaciti viškove, dopisati ono što je manjkalo, a onda sve to sistematizirati u cjeline. No kako je Mary vrlo meko i fleksibilno biće, radile smo u krajnjoj sinergiji i sve je ispalo na obostrano zadovoljstvo. Meni je to bio dobrodošao odmak od uobičajenog rada, nešto o čemu sam malo znala. Otvorio mi se cijeli jedan svijet mirisa, okusa, tekstura, kremica i pilinga... Ta je knjiga bila dobro primljena, još se i danas traži, naročito u proljetnom periodu kad se svi, umorni od zime, posvećujemo sebi, svom zdravlju i ljepoti.
 

Madona u krznenom kaputu Ali Sabahattin

Pitanje o najdražim naslovima bih najradije zaobišla, ali da ne budem partibrejkerica, reći ću da mi se dopada Madona u krznenom kaputu Sabahattina Alija, jedna jednostavna priča o tihom i pomalo nezanimljivom čovjeku koja se postepeno razvije u nezaboravnu ljubavnu priču, u priču o kompliciranosti nekih odnosa, života uopće, i o zabludama koje su gotovo patološke fiksacije. Sviđa mi se Palača buha Elif Shafak, roman posvećen Istanbulu u kojem autorica maštovito spaja cijeli niz čudaka, jednu staru palaču i grad Istanbul – njegovu prošlost i sadašnjost. Kluunova Došla žena doktoru, roman o bolesti i smrti, krajnje je iskrena ispovijed, knjiga koja istovremeno uznemirava i šokira i koja vam poremeti kompletan emocionalni sklop. Volim i tematski slične Razgovore nasamo Andresa Neumana, ali poetikom potpuno drugačije, sjajne na svoj način. I među zadnjima oduševio me Ondjaki. Njegovi su Prozirni divni... tragični, magični, duhoviti... Ondjakijeva me poetika posebno dotakla i drago mi je da smo ga počeli objavljivati.
 

Trenutno mi ništa ne pada na pamet, ima toliko knjiga koje su programima 2017./2018. već zacrtane, i kojima se u različitim fazama bavimo da dalje o toga ne mogu uopće doprijeti. Osim toga, svakim se danom izdavaštvo u nas urušava, tako da zanemarujem želje, bavim se mogućnostima.
 

Ribari Obioma Chigozie

Moj program prijevodne literature je šarolik, kad se odmaknete od engleskog govornog područja, nailazite na prave male književne dragulje, ima jako dobrih knjiga, a sama ideja raznolikosti jezika, tema i kultura me fascinira. Naravno da takav izdavački plan nije samo naša praksa, ali nekoliko zadnjih godina ustrajavam na tom obrascu i za sad uspijevam. Prevodimo sa sedamnaest jezika i stalno proširujemo listu. Zastupljeni su i veliki i manji europski odnosno svjetski jezici, ali imamo argentinske i brazilske autore, a od prošle godine i dva sjajna afrička autora: Nigerijca Obiomu i Ondjakija iz Angole. Važno mi je da se radi o kvalitetnoj prozi, nastojim birati one autore koji se ističu u matičnim književnostima, koji su priznati, zanimljivi, nagrađivani i s kojima iz nekog razloga „kliknem“. Književno bi šarenilo bilo i izražajnije, ali nam za neke jezike nedostaje prevoditelja, pa smo tako jedan sjajan gruzijski roman (Brojalicu Tamte Melashvili) prevodili s njemačkog. Bio je to nagrađeni njemački prijevod, a slučajno sam tu knjigu dobila na jednom sajmu od poznanice iz švicarske izdavačke kuće. Ponekad je i to put kojim dođete do informacije o knjizi, iako je marginalan u odnosu na sve druge načine. Kad složim program čini mi se da je pola posla riješeno, ali ono što je u uređivačkom smislu najteže zapravo tek slijedi.

Prozirni Ondjaki

Zamršeni je to krug u kojem je teško predahnuti pogotovo danas kad smo si zacrtali plan od 25-30 stranih naslova godišnje. Ne čini se to velikom brojkom, ali za mali tim kakav je naš, to zahtijeva maksimalno zalaganje i dobru uigranost cijelog tima. Tražiti naslov danas je lakše utoliko što ispred sebe imate izvore, uključite se na Internet, isključite iz života i kopate. Bukvalno, kopate. To ima svojih prednosti, ali i mana: brzo dolazite do puno podataka, ali su ponekad te pretrage toliko zavodljive da zaboravite po što ste točno krenuli. U nekoliko riječi rekla bih da je zanimljivo, korisno, ali i iscrpljujuće. Ako se cijeli tjedan posvetite samo tome, nakon toga ste mrtav čovjek. Sva je sreća da je ovo dinamičan posao, složen od različitih etapa, pa mi prebacivanje s jedne etape na drugu ne pada teško. Dapače, zna biti produktivno jer baš kad u jednome dosegnem plafon, počnem s nečim drugim što je već po defaultu stanoviti relaks.

Naravno da se ponekad pojave i problemi, prijevodi kasne ili zahtijevaju ozbiljnu lekturu, čak i redakturu, nekad prijevod šaljemo revizoru pa i to može potrajati... Tu su još i promocije, dolasci stranih autora i sl., što je u zadnje vrijeme učestalo. Uglavnom, vrtim se u začaranom krugu od futura, prezenta i perfekta; rada koji uključuje odabir nekih budućih izdanja za godinu ili dvije unaprijed, uređivanje upravo prispjelih prijevoda i, zbog promocija, povratka na knjige od prije par mjeseci ili čak i godinu na koje sam već zaboravila.  
 

Majstor i ja Shafak Elif

Uspjeh je kad objavite kvalitetnu prozu koja se uz to i dobro prodaje, a to se rijetko podudari. Neke zaista dobre knjige nisu polučile očekivani prodajni uspjeh. Teško se nametnuti, ali ima i knjiga koje je publika odlično prihvatila: Elif Shafak je, naprimjer, zaintrigirala hrvatske čitatelje, naročito romanima 40 pravila ljubavi, Kopile Istanbula i Majstor i ja. Meni osobno najdraža je njezina Palača buha. Dobro je prihvaćena i Knjiga ljubavi - stihovi zanosa i čežnje, izbor Rumijeve poezije koju je na engleski prepjevao Coleman Barks, a s engleskog na hrvatski prepjevao Nenad Maljković. Uspjehom smatram i Ribare, nedavno objavljen roman mladog Nigerijca Chigoziea Obiome, najmlađeg finalista nagrade „Man Booker“ 2015. O romanu se dosta govorilo i pisalo, bio je naš hit-naslov na prošlogodišnjem Interliberu, a mislim da će o njemu biti još dosta priče jer autor u rujnu dolazi u Zagreb.
 

Upravo je u pripremi Violina iz Auschwitza, roman katalonske autorice Marie Àngels Anglade. Radi se o kratkoj i snažnoj priči koja nas podsjeća na najveću tragediju 20-og stoljeća, ali i priči koja veliča snagu ljubavi, umjetnosti i ljudskog duha. Ovaj roman, zgusnut na nekih 60-ak kartica, smatra se kanonskim djelom o holokaustu.

Čehinju Teresu Baučkovu predstavit ćemo autobiografskim romanom Godina pijetla, o iskustvu posvojenja dvojice romskih dječaka, koji je u Češkoj po izlasku izazvao pravu buru. Tema posvojenja, pitanje manjinske zajednice, iskrenost Boučkove, sve bi to i kod nas moglo štošta zatalasati… Interes za taj naslov već postoji, vidjet ćemo…

U prijevod uskoro ide i El hombre que amaba a los perros (Čovjek koji je volio pse), djelo poznatog kubanskog romanopisca Leonarda Padure. I kad sam već kod Padure, to je jedan od autora koji već par godina čeka svoj red, sad sam se konačno odlučila. To je jako opsežan roman, njegovo najznačajnije djelo, nadam se da ćemo uspjeti realizirati ga. Tu je i roman Cré na Cille/eng.Graveyard Clay irskog barda Máirtína Ó Cadhaina. Djelo je iz 1947., a tek je 2015. preveden na engleski, čime je postao dostupniji za prijevode i na druge jezike. Za kraj godine pripremamo prijevod romana L'ultimo ballo di Charlot (Posljednji Charlijev ples) talijanskog pisca Fabia Stassia o jednom od najvećih filmskih i glumačkih magova, Charliju Chaplinu. Razmišljam o mogućnosti da ga objavimo 25. prosinca ove godine kada će se navršiti 40 godina od Chaplinove smrti pa ako uspijemo, bilo bi to sjajno.