Zrinka Čupić: Štakor i voće
"Štakor i voće" jedna je od dvije prvonagrađene priče natječaja “Ja sam pisac 2018.”
Kada umrem, nemojte me pamtiti, dapače zaboravite me odmah jer svi ćete me zapamtiti pogrešno. Ne želim srceparajuća pisma, sve one žene u crnom koje plaču rijeke i oceane i rijeke i strahove koje sam im ostavio kada sam otišao. Ne želim jeftina odjela, cipele od lažne kože i one tipične, patetične rečenice poput „on je bio divan čovjek“. Ne, ja nisam bio divan čovjek, nikada nisam ni bio „čovjek“, ja sam umjetnik, a što sam bolji umjetnik to sam gori čovjek. Ja sam onaj ljetni smrad iz kanalizacije koji pronalazi izlaz, onaj sladoled koji ispadne djetetu iz ruke pa jauče poput pseta za novi. Ja nisam dio društva, društvo je dio mene, a ja? Ja sam pjesnik. Ja sam onaj pjesnik čija cigareta gori između tipki glasovira jer uzeti pepeljaru meni je oduvijek bilo zaista naporno, nekako čak i suvišno. Oduvijek sam se pitao, divio ljudima koji su imali taj neki slatko-gorki poriv za čistoćom, neko rubno ludilo koje ih tjera da se sve stavi u savršen red.
Najljepši red koji sam ja vidio, osjetio u pulsu crvenih usana, bio je u Amadei. Amadea je bila crna šalica kave nakon buđenja, hladan tuš nakon kupanja u vlastitom znoju, onaj prvi srk svježe napravljenog viskija koji sa šećerom i limunovim sokom stvara vatromet u mojem jednjaku, ovisnost i strast. Ona je bila koštica u trešnji, ono što svakog dobrog čovjeka tjera na kršenje morala. Amadea je bila, Amadea jest izmišljen lik, naravno. Ja sam pisac, a žene nisu lijepa stvorenja. Žene su najobičnije sirene ili točnije, po grčkoj mitologiji, one su kreštavi galebovi, utjelovljenje galeba i žene koje bi muškarcima raskrvarile uši svojim „pjevom“ te samo bacale izmet na mornare, da mi oprostite, ali tako je to bilo, tako još uvijek i jest. Eto, čak i ova plijesan što se stvara u kutovima moje ogorčene dva tjedna neprozračene sobe, podsjeća me na žene. Uvijek na krivom mjestu u krivo vrijeme, nepotrebno vlaže moju sobu! Toliko monotono pisanje o ženama podsjetilo me na ukiseljene, pokvarene krastavce koji jadni tu stoje od prošle godine skriveni iza žutih zavjesa koje se točaju u nikotinu.
Moja je soba oduvijek bila samo ciničan prikaz moje unutrašnjosti, mislim, barem tako misle svi oni bespotrebni psiholozi, ljudi koji se nazivaju psihijatrima, a imaju više psihičkih problema nego oni koji žive u mentalnim institucijama. Hvale se kraticama poput dr. med, dr. sc., neka pametna uzvišena slova, a kada se treba potpisati onda ni olovku ne znaju pravilno držati. Sigurno, ali sigurno postoji nekakvo skriveno natjecanje u kojem dobiješ nagradu za najboljeg doktora ako na uputnici za izdavanje lijekova pacijent ne zna razlikovati slovo A od slova Z.
No, to su samo ljudi i moj nepostojeći ADHD koji me tjera na preskakanje s teme na temu, ne mogu si pomoći kada su prsti brži od misli. I zamisli, svi smo mi jednaka sorta, devijantno normalni, normalno devijantni, svi griješimo i kršimo zakone iz užitka. Malo kršimo zakon, pa malo zakon krši nas, malo si svrstan u buržoaziju, a onda buržoazija ide na avanturu istraživanja tvojeg rektalnog otvora. Uvijek neke ljestvice. Neke ljestvice i neki vampiri koji te ravno ubodu u slabe točke i isišu sve tvoje grijehe, sve pohlepne želje. Kada već spominjem vampire, mogao bih priznati da sam isisao zadnju kap najdražeg viskija, ali dobro, što, ja sam alkoholičar, eto i to priznajem! Ja sam razlog zašto postoje tamne uličice prepune štakora, zamračene ispovjedaonice, crna neba, zadnji poljupci, rastanci, duge zvonjave i nasilno kucanje poštara na vrata. Kako sam mrzio te poštare koje samo čekaš i čekaš, čekaš da stigne to prokleto pismo dok te jednog dana tikovi u mozgu ne natjeraju da propucaš stopalo proćelavog poštara. Barem mi to smeće više ne zvoni na vrata, iako, ja ga svejedno čekam. Proklet bio dan kada sam te upoznao, i tebe i tog poštara koji mi ne nosi više nikakva pisma, račune, ništa, običan propalitet od čovjeka, smrad. Ali, još uvijek te čekam.
Tvoje ime znači „Voljena od Boga“, samo što to nikada nisi bila, Bog se križao svaki put kada bi rekla: „Amadea“. Zapravo, kada sam te pitao kako se zoveš, rekla si: „Zar je bitno? Nije da sam ja odabrala svoje ime.“ Najgora, najkompleksnija žena koju sam ja upoznao, ispravak, mislio da sam je upoznao. Za najjednostavnije pitanje otvorila bi čitav paradoks problematike života i egzistencije. Naravno, kao tipična vamp-žena, žena koju ne definiraju društvena pravila, ona je morala izgubiti me negdje u praznini vrtloga. Čim sam je upoznao, znao sam, to je to. To je to! Ja ću ovu ženu toliko mrziti, ići ću u pakao zbog ove žene, ja, izgubit ću svoj um, sebe i sve mentalne bolesti koje će mi kasnije pripisati.
Amadea je bila koščata žena, s crvenim ružem na usnama, dugačkim gracioznim rukama, uvijek u crnom. U slobodno vrijeme išla je na sprovode stranaca i održavala govore. Imala je crni rupčić u lijevoj ruci i cigaretu u desnoj iako nije pušila, štoviše, cigareta joj nikada nije bila blizu lica i tih njezinih zarumenjenih jagodica. Uvijek je imala cigaretu između svojih elegantnih prstiju jer je voljela mističnost koju predstavlja dim, naravno. Htjela je da se ljudi stalno i iznova čude kako tako savršeno raspoređeni bijeli zubi ne poprimaju boju hrđe od nikotina.
Ta žena je definitivno bila luda. Ona bi uvjerila zdravog čovjeka da je bolestan, ludog da je normalan, ljutog da je smiren i obratno. Imala je kratku, ravnu, nekada crvenu, nekada crnu kosu, koju je stavljala iza uha da joj ne smeta perifernom vidu, kako bi ona rekla. Znala me uvjeravati satima da nas na nakaradne misli i nepodopštine ne tjera ono što vidimo, već ono što nam je u perifernom vidu. O da, ono što je u perifernom vidu stvara eksplozije i Bog zna što je ta žena znala meni ispričati. Ta žena bila je spoj patološkog lažljivca, rubnog ludila, narcisoidnosti i adrenalina. Znao bih je proučavati kroz prljavi prozor svoje sobe kako hrani štakore s voćem. Ona je smatrala da neko stvorenje, koje je već toliko ružno i neprihvaćeno od društva, treba voljeti tako da ga se namami ljupkošću i šećerom, a tek onda, kada stekneš njegovo povjerenje, tek onda podmetneš otrov, kada to najmanje očekuje. Jako je voljela život, na morbidan i čudan način, ali voljela ga je iz inata, rekao bih, možda čak i previše. Da je imala neku teško izlječivu bolest, ona bi otišla plesati, tko zna kakve opijate usisavati i divljati do zore, čisto da time poruči životu da nju nitko ne kontrolira. Nije voljela brakove i rugala se svakome tko je bio u njemu. „Ljudi su najjadnija bića, znaš. Toliko su egocentrični da smatraju kako samo za njih postoji raj i pakao. Ajme, a koliko se tek boje samoće, pa to je nevjerojatno, znaš ljubav je samo biološka potreba za razmnožavanjem, a ljudi je koriste kao objašnjenje postojanja i utjehu. Svi znamo da smo nebitni i mali, ali ako su ljubav i djeca svrha našeg života, onda imamo neku svrhu, ne? Jadno, žalosno i jadno.“ Da, ona je baš mrzila veze i ta ljubavna sramoćenja u javnosti, privatnosti. Eto, ne znam, radije bi si oduzela život, nego priznala da nekoga voli. „Gubljenje vremena ti je to sve.“ Mislim da se toliko bojala ljubavi zbog traumatizirajućeg djetinjstva ili nečega što ju je natjeralo da postane ovakva, misteriozna i neshvaćena. O svojoj prošlosti nije govorila, jedino što sam znao bilo je to da je pobjegla s prstenom oko vrata u ovo mjesto izgrađeno na kaosu truleža. Imala je problema s nesanicom, smatrala je da je san gubitak vremena, premda znao sam ja. Znao sam da, čim zaklopi oči, bljeskaju munje, noćne more i tko zna kakve beštije i monstrumi. Obožavala je kazališta, ali bilo kakve maske na licima stvarale su joj kamenje u jednjaku i uranjanje noktiju u moja bedra. I da, mrzila je bijele traperice, zapravo bilo kakvu bijelu odjeću.
Ne znam što ju je tako magnetski privuklo k meni, ali bijela kravata sigurno nije. Rekao bih da ju je privukla moja hladnokrvnost dok bih nosio bijelu kravatu. Nimalo ironično, ali upoznao sam je na pogrebu. Čim sam je uočio kako drži klišejiziran govor, došlo mi je da se objesim remenom. Ha! Kakva glumica, pomislio sam, besramnica. Ne zna ni konstrukciju tijela ove osobe što vegetira u lijesu. Ali takva me mržnja prema njoj natjerala na smijeh. Da, krenuo sam se smijati tijekom sprovoda toliko jako da me šokirano pogledala i to ne zato što se smijem tijekom ispraćaja mrtve osobe, ne, to je njoj bila sasvim normalna reakcija. Ona je, dapače, bila iznimno uvrijeđena jer sam prekinuo njezin „dirljiv, cmoljavi“ govor. Bacila je rupčić, a cigaretu ugasila na poklopcu lijesa i rekla: „A jesi jadan, patniče...“
I eto, to je bio prvi put da sam zamrzio Amadeu. Taj dan bio je jedan od najnapornijih dana u mojem životu. Govorila mi je o nekim srebrnim kitovima koje je crtala kada je bila sitno koščato dijete i dnevnicima u kojima je gnječila kukce, dok je bila opet, morbidno koščato dijete. „Zašto bismo pisali dnevnike? Tko je prvi odlučio pisati na papir smatrajući da će tako jedino i samo tako uspjeti uspješno prepričati dan? Suludo, neizmjerno suludo, riječi ništa ne vrijede, ali kukci, biljke, mirisi, gumbi i ostale stvarčice koje nađeš na putu do kuće najbolje objasne strukturu najgorih i najljepših sati.“
Stvarno teška žena. Nekada je pričala samo da me iznervira. Najobičnije gluposti, ali slušao bih je, povjerovao bih joj i da mi kaže da su krumpiri digli ustanak protiv tulipana, čak bih joj povjerovao da mi kaže da su političari postali dobri ljudi. Imala je iznimno jaku moć uvjeravanja. Dok je pričala, stiskala je šake fokusirano da joj koja komplicirana riječ ne upadne na krivo mjesto. Voljela je ubaciti što više beznačajnih sličnih riječi s istim početnim slovom poput: „Znaš, ti si baš egzaktna, ekscentrična, elektronska, empirijska, eukaliptička, egejska, epigrafska etapa od čovjeka!“ Voljela je biti naporna, jednostavno je voljela testirati granice moje tolerancije, moje mržnje prema životu. I nije nimalo poštivala kronološke redoslijede. Njoj je jučer bilo prije sedam godina, danas za tri mjeseca, sada za par sati. Onaj dan kada sam je upoznao, prestao sam piti, dobro, prestao sam piti svaki dan, ali trudio sam se, ipak, čovjek se mijenja zbog mržnje i inata, ali koliko god se ona pretvarala da je najveći nihilist, bila je doista ljupko stvorenje, s puno straha, ali i ljubavi, a nikakva ljubav mene nije gurnula u inat. Iako, zbog žena poput Amadee, muškarci bi radili dva-tri posla, samo da im se oko vrata sjaje dijamanti i dragulji. Amadea je čak i grašak jela uvrnuto, nožem bi jedno zrno graška prerezala na pola prije nego što bi ga stavila u usta, samo da vidi moju reakciju, dobro, možda je njezin poremećaj u prehrani tu odigrao veću ulogu, ali sumnjam, ne drži mi to baš vodu. Rekla mi je jednom da ona nigdje ne ostaje pretjerano dugo jer je to gubitak vremena, ali da mi obećaje da će zbog mene ostati u ovom kaosu od truleža dok i ona sama to ne postane.
Proveli smo jednu jesen skupa, kotrljali smo puževe na mokrom asfaltu i gađali se blatom. Ta igra je prešla u neko sadističko natezanje koje je završilo sa zajedničkim kupanjem u mojoj žutoj kadi prekrivenoj vapnencem. Gledali smo se skupa u ogledalu i divili svojoj ljepoti. Tu i tamo nabacio bih neki pogrdan komentar o njezinoj sivoj suhoj koži. U ta tri mjeseca mamio sam je lijepim riječima, kao neku skitnicu komadom hrane, donio bih joj za doručak bocu vina u krevet, a na kraju dana ismijavao utore u kralješcima njezine suhe kože i puhao joj dim cigarete u lice. Tu igru igrali smo jako dugo. Ona bi stavljala u moj viski umjesto šećera sol, s mojom četkicom bi izribala plijesan koja se nalazi u kutevima moje sobe. Rugali smo se poštaru i čekali da ode. Pratili bismo si otkucaje srca i stvarali putem njega ritam.
Nije imala baš apetita, ali zadnji dan jeseni, na ceduljici je napisala da ide kupiti voće, poljubila je tu prašnjavu ceduljicu i ostavila otisak crnog ruža. To je bio zadnji dan da sam vidio njezine divne koščate kosti, vlasi crvenocrne kose, osjetio miris voća u krevetu i okus plijesni u ustima.
I sada, vratimo se na početak. Poštara nema, ja ga još uvijek čekam, tebe nema Amadea, gdje si? Trebao sam te jače mrziti. Možda bi ostala barem do kraja zime. Trebao sam smanjiti grijanje do kraja, da ostaneš bliže mojoj koži da te čuva od hladnoće. Trebao sam ti se rugati više, možda bi onda ostala duže dok ne smisliš neku uvredu. Možda sam te trebao više gađati blatom da dulje potraje naš zajednički proces čišćenja od nečistoće. Ali shvatio sam ja Amadea, shvatio sam ja to prije sedam dana, danas, za par mjeseci. Shvatio sam da je tebi bilo sasvim nebitno kada ću ja sve shvatiti. U tvojem umu vrijeme je oduvijek bilo nepostojeće ograničenje, skrivena laž društva, izmišljeni koncept, ali shvatio sam tvoju igru sa štakorima i voćem. Ja sam bio tvoj štakor i bilo je samo pitanje vremena kada dolazi otrov. I bravo, svaka čast Amadea, otišla si kada sam najmanje to očekivao, u najjednostavnijem trenutku s najmanjim daškom misterije. Morat ću slušati ljude kako me žale, kao da nisam zaslužio tvoj odlazak, ali ne krivim te, štoviše, cijenim te još više.
I laskaj si Amadea, laskaj. Jer ti si jedina žena koja nikada nije pronašla izlaz iz mojeg uma, laskaj si Amadea jer si me do ovoga dovela. Nadam se da ovo oproštajno pismo tebi nikada neće stići, da će ga onaj poštar s propucanim stopalom zgaziti i rastrgati zubima i da nikada nećeš znati. Da nećeš saznati koliko je bolno bilo plakati nekome poput mene, koji je zadnji put pustio suzu kada je izlazio iz majčine utrobe, a i tada iz inata i srama nisam htio! Ali da, zbog tebe sam plakao, isplakao sam ono malo muškosti što je bilo ostalo u meni i zbog toga, za kaznu, koristio sam koprive kao maramice. I pustio sam da hodaš preko mene, dopustio bih da bubnjaš po mojim rebrima. Nadam se da ću, kada me zapale s tvojim imenom zapetljanim u mojem zadnjem izdahu, gorjeti jače nego plahte našega kreveta. I nemoj misliti da sam te volio, nisam, ja nisam znao voljeti. Ali mrzio sam te, mrzio sam te više nego ikoga. I znaš li koliko sam često vidio siluete koje me vrebaju iz jezgre noći, gledajući, skrivajući se iza zavjesa svojih prozora, ali zbog tebe, ja ostavljam širom otvorene prozore, u slučaju da se vratiš. I laskaj si Amadea, ali nemoj misliti da je ovaj pogreb posvećen tebi, jer već sam ti posvetio jedan, onaj kada si otišla i ubila svaku stanicu u mojem tijelu.
S puno mržnje, ovo pismo ne posvećujem tebi, Amadea.
O autorici:
Naslov kratke priče: Štakor i voće
Tematska kategorija: ljubavna priča
Ime i prezime autorice: Zrinka Čupić
Godina rođenja: 1999.
Adresa elektroničke pošte: zrinka.cupic@live.hr
Škola koju autorica pohađa: Gornjogradska gimnazija, Zagreb
Mentorica: Klara Jakelić, prof.