Nakon stručnih vodiča i studija o Svetoj Zemlji (Adalbert Rebić, fra Miroslav Modrić) te brojnih novinskih i internetskih zapisa s turističkih putovanja i hodočašća, knjiga Dubravke Oraić Tolić "Peto evanđelje: Sedam dana u Svetoj Zemlji" prvi je suvremeni književni putopis u nas o posjetu biblijskim mjestima i Izraelu. Efektni naslov citat je poznate sintagme Ernesta Renana iz studije Život Isusov. 

„Peto evanđelje“ izražava najdublji dojam svakoga putnika koji se uputi na izvorne prostore kršćanstva: čudesnu podudarnost biblijskih tekstova i sakralne arhitekture. Nastajući u dugim stoljećima rušenja i građenja u tri sloja na istim mjestima (ranokršćanske crkve i bazilike između 4. i 7. stoljeća, križarska arhitektura od 11. do 13. stoljeća te raskošna moderna arhitektura 19. i 20. stoljeća) arhitektura Svete Zemlje govori kamenim jezikom Biblije.

Putopis je zamišljen kao mozaik osobnih dojmova, mini-eseja iz povijesti religije i sakralne arhitekture, neobičnih pojedinosti iz putne svakodnevice, autobiografskih sjećanja i lirskih zapisa. Knjiga je podijeljena na male eseje i pripovjedne medaljone koje pričaju tri vodiča te zapise koje ispisuje autorska pripovjedačica u ime grupe (kolektivno „mi“), u ime sebe i supruga (partnersko „mi“) i u svoje osobno ime (autorsko „ja“). 

Autoricu su na putovanju fascinirala tri fenomena: kršćanska imagologija utjelovljena u arhitekturi, židovski kultovi zemlje, vode, pustinje i sjećanja te začudna isprepletenost triju monoteističkih religija: kršćanstva, judaizma i islama. Naziv „Sveta Zemlja“ (Terra Sancta) nije nastao slučajno. Na malome trokutu u starome Jeruzalemu natiskala se na istim mjestima iskonska svetost svih triju abrahamskih religija. U tome je čar i tisućljetna uznemirenost Svete Zemlje.

Knjiga je pisana kristalno jasno i čisto, bez velikih riječi i stručne terminologije, ali uvijek s provjerenim povijesnim činjenicama i dubokom kulturološkom podlogom koja prosijava iza malih riječi na velike teme. Kada se tomu dodaju pomno birani biblijski citati koji poput svjedoka prate posjećena sveta mjesta, knjigu ćemo rado uzeti u ruke ne samo zbog njezina duha, znanja, doživljaja i stila nego i zbog prepoznavanja i podsjećanja na najljepše stranice iz Biblije koje poznajemo iz naobrazbe ili religijske prakse.

Dubravka Oraić Tolić književna je teoretičarka, sveučilišna profesorica, pjesnikinja, esejistica i prevoditeljica. Rođena je 1943. u Slavonskom Brodu. Filozofiju i ruski jezik s književnošću  studirala je u Zagrebu (1962–1966) i Beču (1967–1969). Magistrirala je tezom o pejzažu u djelu A. G. Matoša, a  doktorirala tezom o citatnosti u književnosti i kulturi. Od 1971. do 1998. radi u Zavodu za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Od 1998. redovita je profesorica teorije književnosti, najprije na Odsjeku za slavenske jezike i književnosti, a zatim na Odsjeku za istočnoslavenske jezike i književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Predavala je kao gostujuća profesorica na sveučilištima u Münchenu (1992) i Göttingenu (2007), i sudjelovala na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu (Amsterdam, Bad Urach, Berlin, Bremen, Budimpešta, Heidelberg, Jena, Moskva, Pečuh, Sankt Peterburg, Rovereto, Tallinn, Veszprém).

Uređivala je s I. Frangešom biblioteke „Kritički portreti hrvatskih slavista“ i „Enciklopedija hrvatske književnosti“, a s K. Nemecom i V. Žmegačem biblioteku „L“ Zavoda za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Uredila je niz zbornika s Ernõom Kulcsárom Szabóm sa sveučilišta iz Budimpešte, surađivala na projektu Aleksandra Flakera „Pojmovnik ruske avangarde“ i „Zagrebački pojmovnik kulture 20. stoljeća“ te objavila stotinjak znanstvenih radova u domaćim i stranim časopisima. Pokrenula je projekt i uredila dokumentarnu monografiju na hrvatskome i engleskome jeziku „Hrvatsko ratno pismo 1991/92//Croatian War Writing 1991/92“. Osim znanstvenim radom bavi se pisanjem poezije i eseja te prevođenjem s ruskoga jezika (Petrograd Andreja Beloga, trilogija Valentina Kataeva Trava zaborava, poeme Velimira Hlebnikova Gul-mulina truba, Zangezi). Članica je uredništva časopisa Matice hrvatske Hrvatska revija.

Za svoj rad nagrađena je s više nagrada: Vjesnikova nagrada za knjigu Muška moderna i ženska postmoderna: Rođenje virtualne kulture 2006., Povelja Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu za 2012. godinu, nagrada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 2012. za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj u području književnosti za knjigu "Akademsko pismo: Strategije i tehnike klasične retorike za suvremene studentice i studente", Državna nagrada za znanost za životno djelo 2012. te nagrada „Josip i Ivan Kozarac“ za životno djelo 2016. Profesorica je emerita i redovita članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Odabrana djela (na hrvatskom jeziku): "Oči bez domovine" (1969.), "Pejzaž u djelu A. G. Matoša" (1980.), "Urlik Amerike" (1981.), "Teorija citatnosti" (1990.), "Palindromska apokalipsa" (1993.), "Književnost i sudbina" (1995.), "Paradigme 20. stoljeća" (1996.), "Dvadeseto stoljeće u retrovizoru" (2000.), "Muška moderna i ženska postmoderna: Rođenje virtualne kulture" (2005.), "Akademsko pismo: Strategije i tehnike klasične retorike za suvremene studentice i studente" (2011.), "Čitanja Matoša" (2013.), "Peto evanđelje: Sedam dana u Svetoj Zemlji" (2016.).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.