Pečerskij i njegovi drugovi napali su logorske čuvare i ubili njih 12, ali nisu uspjeli zauzeti logorski arsenal. Bježali su kroz minska polja u kojima su mnogi izginuli, a dio su pobili esesovci. Oko 320 zarobljenika pobjeglo je – više od polovice njih ubrzo je pronađeno i ubijeno, stotinjak ih je stradalo zbog izdaje lokalnog stanovništva, ali je pedesetak logoraša uspjelo dočekati dolazak pripadnika Crvene armije. Među njima je bio i Pečerskij, koji se isprva priključio poljskim partizanima, a u ljeto 1944. vraćen je u Sovjetski Savez gdje je prošao mučna ispitivanja zbog sumnje u suradnju s neprijateljem. Nakon rata dugo je bio zaboravljen i isključen iz javnosti.

Nakon gušenja ustanka sobiborskih logoraša, s najvišeg mjesta iz Trećeg Reicha stiglo je naređenje da se logor likvidira i svi tragovi njegova postojanja uklone. Nacisti su na mjestu gdje su bile logorske zgrade potom posadili šumu...

SS-Sonderkommando Sobibor bio je nacistički logor smrti uz željezničku postaju u slabo naseljenom području u blizini današnje poljsko-bjelorusko-ukrajinske tromeđe. Bila je to posljednja postaja za desetke i stotine tisuća Židova. U logor su smještani i zarobljeni časnici i vojnici Crvene armije među kojima se u rujnu 1943. našao i Aleksandr Pečerskij. Upravo je on bio među vođama ustanka koji su zatočenici poveli u listopadu 1943.

Svoju priču o boravku u logoru te opis plana i provođenja ustanka Pečerskij je počeo iznositi odmah nakon bijega, a 1945. objavio je knjigu "Ustanak u sobiborskom logoru". Ovo je hrvatski prijevod novog izdanja navedene knjige koje je prije nekoliko godina priredio Ilja Vasiljev.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.