Kapitalno djelo jednoga od najutjecajnijih povjesničara religije današnjice sastoji se od tri sveska koji obuhvaćaju razdoblja od kamenoga doba do eleuzinskih misterija, od Gautame Buddhe do pobjede kršćanstva te od Muhameda do reformacije.

Cilj ove knjige, što je ujedno i ideja koja prožima svekoliki Eliadeov opus, jest temeljno jedinstvo ljudskoga duha, transcendentalnost obreda, mitova, vjerovanja i, općenito, iskustva svetoga, kao i raznolikost modela njihovih izražavanja. Sveto je, kaže autor, element u strukturi svijesti, a ne neki stupanj u povijesti te svijesti. Iskustvo svetoga je, stoga, iskustvo svega što je čovjek prepoznao kao zbiljsko i vrijedno, za razliku od onoga što je lišeno tih svojstava, odnosno, “kaotičnoga i opasnoga tijeka stvari, njihovih slučajnih i besmislenih pojavljivanja i nastajanja”.

Prvi svezak naslovljen “Od kamenoga doba do eleuzinskih misterija” sustavno i iscrpno obrađuje teme kao što su religije pračovjeka, mezolitičkih i neolitičkih kultura, Mezopotamije, Egipta, Indije, Hetita, Kanaanaca, Izraela, Grčke, Irana te orfičke i eleuzinske misterije.

Studirao u Bukureštu i Calcutti; po povratku iz Indije doktorirao iz filozofije tezom o Yogi (1933). Najprije bio asistent na Fakultetu književnosti i filozofije u Bukureštu, zatim 1940-45. kulturni ataše u Londonu i Lisabonu, od 1945. sveučilišni profesor u Parizu, a od 1957. predavao povijest religija na Sveučilištu u Chicagu.

Nakon filozofskih članaka i književnih pokušaja javio se eksperimentalnim romanom «Isabel i vražje vode» (1930), svojevrsnim dnevnikom unutarnjih avantura jednog studenta u Indiji. Ezoterička iskustva s korijenima u istočnjačkoj mistici čine građu i njegova drugog romana «Svjetlo koje se gasi» (1934).

Pod naslovom «Gradilište» (Santier, 1935) Eliade je objavio svoj studentski dnevnik iz Calcutte, predstavljen kao "indirektni roman". U istom bengalskom ozračju odvija se i radnja jednog od najboljih Eliadeovih romana «Maitreyi» (1933), intimnom dnevniku otkrivanja ljubavi i indijske duše, vječnoga ženskoga i hindske duhovnosti.

Slijede realistički romani «Povratak iz raja» (Intoarcerea din rai, 1934) i «Huligani» (Huliganii, 1935) o mentalitetu mladog naraštaja. Fantastična su sadržaja proze «Gospođica Cristina» (Domnisoara Cristina, 1936) i «Zmija» (Sarpele, 1837), a «Nebeska svadba» (Nunta in cer, 1938) replika je na ljubavni roman «Maitrey».

Nakon II. svj. rata objavio novele te roman «Svetoivanjska noć» (Noaptea de sdnziene, na franc. 1955), široku fresku rumunjskog i europskog života uoči II. svj. rata, za rata i neposredno nakon njega.

Posljednja su njegova književna djela zbirka fantastičnih novela «U Dionisovu dvorištu» (In curtea lui Dionis, 1977) te roman «Devetnaest ruža» (Nouasprezece trandafiri, 1980).

Važna su mu djela iz povijesti religija («Traktat o povijesti religija», «Mit vječnog povratka»), a bavio se i indološkim, orijentalističkim i mitološkim temama. Ističu se knjige eseja «Oceanografije» (Oceanografie, 1934) te «Euthaniasiusov otok» (Insula lui Euthaniasius, 1943).

Preuzeto iz "Leksikona stranih pisca", ŠK, 2000.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.