Balzacov roman “Serafita” (1799-1800) je priča o anđelu androginu, koji na norveškim fjordovima prolazi svoju konačnu zemaljsku transformaciju. To se neobično biće prikazuje lutalici Wilfridu u obličju lijepe žene, Serafite, a dobroćudnoj i bistroj Minni, kćeri pastora Beckera, kao Serafitus, utjelovljenje muževne mudrosti i snage. Oboje je smrtnika zaljubljeno u Serafitu-Serafltusa, no, androgin je nadišao zemaljsku ljubav, a njegov je zadatak otkriti ljudskome paru "put u nebo”.

Serafita je nedvojbeno najzavodljiviji Balzacov roman. Ne samo zato što mu je temelj Swedenborgov nauk, nego i zato što je androfžgin prikazan kao biće kvalitativno različito od ostalih smrtnika. Njegov "misterij" nije vezan uz epizode iz njegove prošlosti, nego uz strukturu njegova vlastita postojanja.

Balzac se postavio kao svojevrstan prorok novoga kršćanskog misticizma, stoga “Serafita” predstavlja njegov otklon od zemaljske zbiljnosti koju je tako iscrpno opisao u svojim romanima. “Serafita” je objavljena istodobno s romanima “Les Proscrits” i “Louis Lambert”.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.