Ljudskome je biću svojstvena simbolička misao. Ona prethodi jeziku i diskurzivnome umu. Slike, simboli, mitovi nisu ništa drugo do li tvorevine neovisne o psihi. Oni odgovaraju određenoj potrebi i imaju određenu funkciju - izraziti najskrivenije modalitete bića.

Eliadeova studija «Slike i simboli» bavi se “istinskim čovjekom”, neuvjetovanim materijalnom poviješću. Autor pokazuje da proučavanje simbolizma nije samo izazov za erudiciju, nego i putokaz za samospoznaju, drugim riječima, proučavanje simbolizma otvoreno je za sve koji traže novi humanizam ili novu antropologiju.

Nedvojbeno je, međutim, da će takvo izučavanje simbolizma polučiti vrijedne rezultate samo uz zajedničko djelovanje. Književna estetika, psihologija i filozofijska antropologija trebale bi uzeti u obzir otkrića povijesti religija, etnologije i narodne baštine. Povjesničar religija je, izjavljuje Eliade, u najboljem položaju za promicanje znanja o simbolima, budući da je njegova građa obuhvatnija i suvislija od one kojom raspolaže psiholog ili književni kritičar; ona je crpljena sa samih izvora simboličke misli. Prema Eliadeovu mišljenju, upravo se u povijesti religija susrećemo s “arhetipovima”, čijim se tek približnim inačicama bave psiholozi i književni kritičari.

Studirao u Bukureštu i Calcutti; po povratku iz Indije doktorirao iz filozofije tezom o Yogi (1933). Najprije bio asistent na Fakultetu književnosti i filozofije u Bukureštu, zatim 1940-45. kulturni ataše u Londonu i Lisabonu, od 1945. sveučilišni profesor u Parizu, a od 1957. predavao povijest religija na Sveučilištu u Chicagu.

Nakon filozofskih članaka i književnih pokušaja javio se eksperimentalnim romanom «Isabel i vražje vode» (1930), svojevrsnim dnevnikom unutarnjih avantura jednog studenta u Indiji. Ezoterička iskustva s korijenima u istočnjačkoj mistici čine građu i njegova drugog romana «Svjetlo koje se gasi» (1934).

Pod naslovom «Gradilište» (Santier, 1935) Eliade je objavio svoj studentski dnevnik iz Calcutte, predstavljen kao "indirektni roman". U istom bengalskom ozračju odvija se i radnja jednog od najboljih Eliadeovih romana «Maitreyi» (1933), intimnom dnevniku otkrivanja ljubavi i indijske duše, vječnoga ženskoga i hindske duhovnosti.

Slijede realistički romani «Povratak iz raja» (Intoarcerea din rai, 1934) i «Huligani» (Huliganii, 1935) o mentalitetu mladog naraštaja. Fantastična su sadržaja proze «Gospođica Cristina» (Domnisoara Cristina, 1936) i «Zmija» (Sarpele, 1837), a «Nebeska svadba» (Nunta in cer, 1938) replika je na ljubavni roman «Maitrey».

Nakon II. svj. rata objavio novele te roman «Svetoivanjska noć» (Noaptea de sdnziene, na franc. 1955), široku fresku rumunjskog i europskog života uoči II. svj. rata, za rata i neposredno nakon njega.

Posljednja su njegova književna djela zbirka fantastičnih novela «U Dionisovu dvorištu» (In curtea lui Dionis, 1977) te roman «Devetnaest ruža» (Nouasprezece trandafiri, 1980).

Važna su mu djela iz povijesti religija («Traktat o povijesti religija», «Mit vječnog povratka»), a bavio se i indološkim, orijentalističkim i mitološkim temama. Ističu se knjige eseja «Oceanografije» (Oceanografie, 1934) te «Euthaniasiusov otok» (Insula lui Euthaniasius, 1943).

Preuzeto iz "Leksikona stranih pisca", ŠK, 2000.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.